Zašto (neki) ljudi vjeruju da klimatska kriza nije stvarna

Godina 2023. bila je najtoplija otkako postoje mjerenja. Te je godine zabilježeno i nekoliko rekorda: npr. srpanj 2023. bio je najtopliji mjesec u povijesti, a svijet je i nakratko, tijekom dva dana u studenom, bio za čak 2 stupnja Celzijevih topliji od predindustrijskog prosjeka. Svi dani u 2023. bili su za barem 1 stupanj topliji od predindustrijskog razdoblja.

Svake godine svjedoci smo klimatskih katastrofa, sve češćih i jačih suša, požara i poplava, a znanstvenici upozoravaju da će situacija, ako se ne reagira odmah, biti sve gora. Klimatske promjene najveća su prijetnja ljudskom zdravlju i egzistenciji u 21. stoljeću.

Međutim, bez obzira na sve očitije promjene koje one sa sobom donose, bez obzira na sve znakove upozorenja, brojni i dalje u njih odbijaju vjerovati, tj. negiraju činjenicu da su klimatske promjene stvarne, da su rezultat djelovanja čovjeka i da je potrebno djelovati.

Klimatska akcija protiv dezinformacija (Climate Action Against Disinformation – CAAD) definira dezinformacije o klimi kao obmanjujući ili zavaravajući sadržaj, plasiran s ciljem potkopavanja uvjerenja u postojanje ili utjecaje klimatskih promjena, krivog predstavljanja znanstvenih podataka ili predstavljanja lažnih rješenja koja zapravo doprinose problemu.

Iako se oko 97 posto znanstvenika slaže da je ljudska aktivnost krivac za klimatske promjene, jedna trećina svjetske populacije sumnja u te činjenice ili ih jednostavno negira. Međutim, iako znanstveni konsenzus o ovoj temi postoji, rješenje problema negiranja ili odbijanja vjerovanja u klimatske promjene neće doći u obliku prostog ukazivanja na konsenzus, jer na negiranje klimatske krize utječe sijaset faktora.

Odgovore treba tražiti na sjecištu psihologije, lobiranja, sustavnog negiranja klimatske krize i djelovanja raznih aktera poput političara, korporacija, medija i influencera.

Istina koju je teško prihvatiti

Neki razloge odbijanja vjerovanja u klimatske promjene vide u činjenici da one ne predstavljaju prijetnju sada, već u nekoj dalekoj budućnosti. Psiholozima je, naime, poznato da ljudi bolje i brže reagiraju na prijetnje koje su neposredne, vidljive i brze.

„Smatram da su klimatske promjene politički problem iz pakla jer gotovo da ne biste mogli dizajnirati nešto što bi se gore slagalo s našom psihologijom i našim institucijama“, riječi su Anthonyja Leiserowitza, direktora programa Komuniciranje klimatskih promjena na prestižnom američkom Sveučilištu Yale, koji problematizira činjenicu da su ljudi navikli planirati na kratke rokove, u najboljem slučaju tek nekoliko godina unaprijed (NPR).

Također ne smijemo zanemariti ni strah i paralizu koji proizlaze iz promjena kojima stalno svjedočimo. Psihologinja Jessica Kleczka, stručnjakinja za sve rašireniji problem klimatske anksioznosti, za Euronews je kazala da je njezino istraživanje pokazalo da negiranje klimatskih promjena potječe iz „straha od promjene i toga kako će se klimatske promjene odraziti na naše živote i životne stilove“.

Budući da one predstavljaju prijetnju ogromnih razmjera s kojom se osoba ne može uhvatiti ukoštac na individualnoj razini, a mnogima predstavljaju i prijetnju gubitka privilegija koje uživaju, ljudi često neprijateljske osjećaje usmjeravaju prema onima koji upozoravaju na posljedice klimatskih promjena, dodaje Kleczka.

Također, ljudi vrlo često na ideje i stavove koji prijete njihovim pogledima na svijet reagiraju defenzivno i negativno; imaju tendenciju racionalizirati problem i selektivno procjenjivati dokaze koji su im podastrti. Jedna metastudija iz 2015. godine sugerira da ideološka polarizacija o stvarnosti klimatskih promjena zapravo raste što osoba više zna o politici, znanosti i energetskoj politici (The Conversation).

Sklonost negiranju realnosti klimatske krize može biti rezultat i naših kognitivnih pristranosti. Psiholog Jeremy P. Shapiro u članku za The Conversation tumači kako poricatelji klimatskih promjena često upadaju u zamku crno-bijelog razmišljanja, tj. pretjerane simplifikacije kompleksnih problema.

Postoje i druga pojašnjenja. Primjerice, ekopsihologija vidi otuđenost ljudi od prirode kao središnji problem negiranja klimatskih promjena, jer povezanost s prirodom može pružiti emocionalnu povezanost koja će onda poslužiti kao poticaj za djelovanje. Neki pak apatiju i negiranje klimatskih promjena vide i kao obrambeni mehanizam koji ljudima pomaže da se nose s promjenama koje se događaju.

Uza sve navedeno, algoritmi društvenih mreža koji stvaraju notorne „ehokomore” dovode do lakšeg ukopavanja u vlastite pozicije.

„Strah me da trenutačno živimo u medijskoj atmosferi koja je hiperpristrana, u kojoj su ljudi usmjereni u silose i informacije dobivaju iz medija koji jednostavno samo podupiru njihova uvjerenja i predrasude“, smatra dr. Michael Mann, profesor atmosferske znanosti na Sveučilištu Penn.

Svima onima koji se ne žele suočiti s realnošću klimatske krize alternativno je objašnjenje na internetu uvijek lako dostupno. „Argumenti“ u korist odbacivanja klimatske realnosti udaljeni su tek nekoliko klikova.

Industrija negiranja krize

Mašinerija negiranja klimatske krize već od 1970-ih oblikuje javno i političko mnijenje o klimatskim promjenama. Kao što je pokazala istraga portala InsideClimateNews objavljena 2015. godine, američka multinacionalna naftna kompanija ExxonMobil već je 1970-ih bila svjesna opasnosti klimatskih promjena, čak 11 godina prije nego što je to postalo šire društveno pitanje.

ExxonMobil ne samo da je razumio procese iza izgaranja fosilnih goriva, tj. da povećanje količine CO2 u atmosferi dovodi do zagrijavanja, nego je navedena kompanija aktivno sudjelovala u znanstvenoj produkciji koja im je išla na ruku.

Što to točno znači? Da su sedamdesetih i osamdesetih zaposlili vrhunske znanstvenike koji su se bavili tom temom te je ExxonMobil čak pokrenuo vlastiti i poprilično ambiciozan istraživački program. Također su, prema Greenpeaceu, potrošili više od 30 milijuna američkih dolara financirajući trustove mozgova koji su radili na poricanju klimatskih promjena. Iako je teško kvantificirati štetu koju je Zemlji nanio ExxonMobil, jasno je da su izgubljene važne godine za borbu protiv klimatskih promjena.

Također, otkako su 1995. godine u Berlinu organizirani prvi klimatski pregovori, fosilna industrija jako puno ulaže u lobiranje, trustove mozgova i odmetnute akademike (engl. rogue academic) kako bi usporili ili odgodili političko djelovanje koje bi za cilj imalo hvatanje ukoštac s klimatskom krizom, piše The Guardian.

Baza podataka objavljena u prvoj polovici 2023. godine pokazala je da je 1500 lobista u Sjedinjenim Američkim Državama bilo na platnim listama fosilnih kompanija, dok su u isto vrijeme lobirali za i predstavljali stotine gradova, sveučilišta, tehnoloških kompanija i okolišnih grupa koji su se borili protiv klimatske krize. Kako piše The Guardian, navedena baza podataka pokazuje kako su lobisti fosilnih kompanija prodrli u gotovo sve pore američkog društva, od lokalnih vlasti, preko zagovaračkih grupa, pa sve do kulturnih institucija poput muzeja i filmskih festivala.

Retoričke tehnike poricanja krize

Ukratko, radi se o velikoj mašineriji koja desetljećima ulaže značajna sredstva u negiranje klimatske znanosti te proizvodnju i sijanje sumnji. Recimo, 2023. godine je hešteg #ClimateScam na Twitteru brojčano premašio heštegove poput #ClimateCrisis i #ClimateEmergency.

Najviše je bio korišten baš tijekom ljetnih mjeseci, kada su harali požari i toplinski valovi.

Jačanje dezinformacija o klimatskim promjenama ne samo da potkopava povjerenje javnosti u one koji se protiv njih bore već i onemogućuje političko djelovanje. Čini i direktnu štetu smještanjem teme klimatskih promjena u sferu teorija zavjera, što doprinosi društvenoj polarizaciji oko ove teme.

Kada se sve navedeno zbroji, nije čudno da sve veći broj ljudi negira klimatske promjene ili smatra da one ne predstavljaju naročitu prijetnju.

Kognitivni znanstvenik John Cook identificirao je retoričke tehnike koje koriste negatori klimatskih promjena, kao i njihovih pet glavnih strategija: korištenje lažnih stručnjaka, korištenje logičkih pogreški, nametanje nemogućih očekivanja, biranje samo onih podataka koji im odgovaraju (engl. cherry picking) i širenje teorija zavjera.

Kako se pak navodi u studiji „Strategije psihološke inokulacije s ciljem borbe protiv klimatskih dezinformacija u 12 država“ (Psychological inoculation strategies to fight climate disinformation across 12 countries), ljudi znanstvene poruke ne obrađuju kao neutralnu informaciju, naprotiv, važu ih uzimajući u obzir vlastita prijašnja uvjerenja, željene ishode i afektivne asocijacije te stvari gledaju kroz prizmu vlastitog sociokulturnog i ideološkog konteksta.

Navedena studija, u kojoj su autori sa Sveučilišta u Ženevi pokušali vidjeti mogu li pomoći ljudima u borbi s dezinformacijama, pokazala je da su klimatske dezinformacije mnogima uvjerljivije od činjenica i znanstvenih spoznaja.

Unatoč činjenici što postoji već spomenut znanstveni konsenzus o klimatskim promjenama i antropogenom utjecaju, percepcija o konsenzusu u javnosti nije takva.

Radi se o nečemu poznatom kao „jaz u konsenzusu“ (engl. consensus bias), što znači da postoji ogroman jaz između percepcije javnosti o tome koliko su znanstvenici složni u tome da ljudska aktivnost uzrokuje klimatske promjene i stvarnog znanstvenog konsenzusa.

Otprilike 50 posto opće javnosti, u usporedbi s 97 posto znanstvenika, vjeruje da među znanstvenicima postoji konsenzus o tome tko i što uzrokuje klimatske promjene. Potkopavanje uvjerenja u znanstveni konsenzus oko čovjekova utjecaja na klimu još je jedan način sijanja sumnje u stvarnost klimatskih promjena i odgađanja djelovanja. Radi se i o širem fenomenu sve veće sumnje u znanost i znanstvene autoritete kao takve.

Dezinformacijske mreže

Analiza znanstvene literature koja je napravljena za Carbon Brief pokazala je da postoji nekoliko grupa i aktera koji su uključeni u financiranje, kreiranje i širenje klimatskih dezinformacija.

Dezinformacijske mreže kreću financiranjem od strane korporativnih i filantropskih grupa (ljubičasti dio) zainteresiranih za klimatske promjene, posebno fosilnih kompanija. Sredstva potom odlaze dezinformacijskim grupama (narančasto), koje uključuju vjerske organizacije, znanstvenike koji negiraju klimatske promjene i razne online skupine koje se pretvaraju da su grassroots organizacije.

„Ljudi i organizacije na poziciji moći, poput medija, političara i poznatih blogera, potom ponavljanju i proširuju ove informacije u ‘ehokomorama’ koje su stvorili influenceri (plavo), odakle se sve diseminira do šire publike (zeleno)”, piše Carbon Brief.

Širenje dezinformacija dalje se povezuje s cijelim nizom društvenih procesa koji se događaju online, dakle na internetu, ali i offline, u tzv. stvarnom svijetu: od težnje ljudi da se povezuju s istomišljenicima, preko ukopavanja u ehokomore do „algoritamske pristranosti“, tj. činjenice da ljudi više vjeruju informacijama koje su u skladu s njihovim prethodnim uvjerenjima.

Novi oblici poricanja

Čak trećina tinejdžera u Ujedinjenom Kraljevstvu vjeruje da su navodi o klimatskim promjenama „pretjerani“. Pokazao je to izvještaj „Novo klimatsko negiranje: Kako društvene mreže i kreatori sadržaja profitiraju širenjem novih oblika klimatskog negiranja“ (The New Climate Denial: How social media platforms and content producers profit by spreading new forms of climate denial) Centra za borbu protiv digitalne mržnje (Center for Countering Digital Hate), u kojem su identificirani novi oblici negiranja klimatske krize.

Konkretnije, proučavajući sadržaj na 96 kanala na YouTubeu koji su nastali od 2018. godine, istraživači su detektirali da su negatori klimatskih promjena promijenili svoje taktike. Analiziran je sadržaj na platformi YouTube jer mladi posebno puno vremena provode ondje; prema nedavnom istraživanju Istraživačkog centra Pew, mladi između 13 i 17 godina koriste tu platformu više od bilo koje druge. Koristi ga čak 93 posto američkih tinejdžera, a njih 71 posto svakodnevno posjećuje YouTube.

Sada je manje tvrdnji o klimatskim promjenama koje istraživači svrstavaju u tzv. stare oblike negiranja (engl. old denial), a koji se baziraju na direktnom negiranju postojanja klimatskih promjena i koji su 2018. godine činili 65 posto narativa o negiranju klimatskih promjena. U 2023. godini taj je postotak bio samo 30 posto.

Rezultati istraživanja pokazuju da je došlo do velikog pomaka u negiranju klimatskih promjena: od prijašnjeg negiranja antropogenog utjecaja na klimatske promjene do trenutnog potkopavanja vjere u rješenja za klimatske promjene, negiranja urgentnosti situacije te skretanje fokusa s tih tema. Ovakve narative populariziraju javne i vrlo popularne ličnosti poput Jordana Petersona.

„Novi“ poricateljski narativi koji se formiraju oko klimatskih promjena ne negiraju njihovo postojanje, ali naglasak pokušavaju staviti na tvrdnje da posljedice klimatskih promjena nisu opasne, dok se paralelno potkopava sumnja u klimatsku znanost. Cilj je, pišu autori, potkopavanje rješenja za ublažavanje posljedica klimatskih promjena i usporavanje političkog djelovanja.

Znanstvenici jedan od uzroka ove promjene u narativu vide u činjenici da se klimatske promjene sve teže mogu negirati zbog povećane učestalosti prirodnih katastrofa.

Paralizirajuća sumnja

Uz lobističku mašineriju koja radi svoje, odvraćanje pozornosti s pravih krivaca za klimatske promjene i sveprisutni greenwashing, ostaje neupitna činjenica da se teško uhvatiti ukoštac s neizvjesnom budućnošću i opasnostima koje klimatske promjene donose.

Uza sve to, činjenice o klimatskim promjenama teško je prihvatiti jer to znači priznati da i mi moramo mijenjati vlastito ponašanje (Grist), bilo da se radi o konzumaciji mesa, konzumaciji robe široke potrošnje ili putovanjima određenim vidovima transporta, poput aviona.

Za pobuđivanje sumnje (u bilo što, pa onda i klimatske promjene) dovoljno je tek sjeme, klica, dok je puno teže stvoriti jasan i čvrst argument koji ide u prilog klimatskoj realnosti. Za takvo nešto potrebne su stotine i tisuće znanstvenih studija, kao i članaka u medijima. Pritom treba imati na umu da su znanstvena produkcija i proizvodnja puno sporije od proizvodnje sumnje i dezinformacija.

Upravo je sijanje sumnje cilj ovakvih dezinformacijskih narativa. Sve to vodi do onoga što se često opisuje kao „paralizirajuća sumnja u klimatske promjene“ (Carbon Brief). U toj „paralizirajućoj sumnji“ mogu se izdvojiti tri glavne teme i narativa: sumnja u to da su klimatske promjene stvarne, sumnja u urgentnost djelovanja oko klimatskih promjena i sumnja u kredibilitet klimatskih znanstvenika.

Primjerice, u znanstvenom članku „Diskursi klimatskih odgoda“ (Discourses of climate delay) autori su katalogizirali najčešće poruke aktera čiji je cilj bio odgoda djelovanja.

Identificirana su četiri tipa „diskursa klimatskih odgoda“: prebaci odgovornost (potrošači su također krivi za emisije fosilnih goriva); guraj rješenja koja ništa ne transformiraju (promjena koja nešto mijenja nije potrebna); naglašavaj negativne strane djelovanja protiv klimatskih promjena (promjena će biti disruptivna); i predaj se (nije moguće ublažiti klimatske promjene).

Zaključno, kako piše Naomi Klein u uvodu svoje knjige Ovo mijenja sve, možda smo i svjesni klimatskih promjena, ali potom ih neizbježno zaboravimo; predstavljaju takvu opasnost da je teško stalno misliti na to.

„Ovu ekološku amneziju doživljavamo iz potpuno smislenih razloga. Niječemo jer se bojimo da će, ako krizu u potpunosti shvatimo, to promijeniti sve. I u pravu smo“, navodi Klein.