Rat protiv istine

Sve kreće od povjerenja. Da bi čovjek u digitalnom dobu, obilježenom sveopćom komunikacijskom povezanošću i širokom dostupnošću informacija i znanja, sustavno živio u obmani, najčešće se moraju dogoditi dvije stvari: mora vjerovati nekome tko mu laže i ne vjerovati nekome tko mu pokušava reći istinu.

Ljudi su puni povjerenja. Evolucija je osigurala da doslovno ne možemo drugačije. U većini interakcija koje vodimo zdravo za gotovo prihvaćamo da nas ljudi ne žele obmanuti. Konstantno nepovjerenje prema okolini znatno bi nam otežalo donošenje odluka i svakodnevno funkcioniranje.

Prevaranti i manipulatori, lažljivci i propagandisti ove su tipično ljudske boljke veoma svjesni. Njihova sklonost da bezočno iskorištavaju povjerenje većine ljudi na engleskom je govornom području upisana u sam jezik: uvriježeni termin za prevaranta od sredine 19. stoljeća naovamo glasi confidence man (skraćeno con man) – čovjek od povjerenja. Koristi se i termin con artist – umjetnik (izigravanja) povjerenja.

Internet je preslika stvarnog svijeta. U virtualnoj stvarnosti, baš kao i fizičkoj, većina ljudi pristupa okolini s relativnom otvorenošću i povjerenjem. A onda je tu i toksična manjina koja se zlorabljenjem tog povjerenja želi okoristiti – zbog ideoloških, političkih ili (najčešće) materijalnih razloga.

Problem je s internetom taj što on nije baš sasvim realističan odraz stvarnosti. I nije problem samo u poznatoj činjenici da društvene mreže iskrivljuju percepciju zatvaranjem ljudi u vlastite „ehokomore“, informacijske balončiće unutar kojih se razmjenjuju samo srodna mišljenja. Različita istraživanja dosljedno pokazuju da tek manjina korisnika društvenih mreža i sličnih aplikacija na njima nešto doista i objavljuje. Na TikToku gotovo sve objave dolaze od istih 25 % najzagriženijih korisnika. Na Twitteru se taj broj kreće između 10 i 15 %. Na Facebooku sadržaj objavljuje otprilike trećina od ukupnog broja korisnika. Ostali uglavnom šute i promatraju.

U takvom okruženju glas manipulatora, prevaranata i propagandista vrlo lako postaje nerazmjerno glasan. Njihove ideje počinju okupirati javni prostor i pokušavaju se nametnuti kao norma. Činjenice u tom procesu lako stradavaju ako imaju tu nesreću da se nađu na putu priče koju manipulator pokušava nekome prodati. Dio ljudi koji su manipulatoru odlučili pokloniti povjerenje ostaje zarobljen u dezinformacijskom balonu, u svijetu izoliranom od činjenične stvarnosti.

Tako izgleda doba „post istine“. Stvarnost se fragmentira na komade nalik krhotinama ogledala od kojih svaka reflektira različitu sliku. Unutar istog društva stvaraju se različite percepcije stvarnosti. Kako se društvena polarizacija povećava, tako mogućnost argumentirane komunikacije među različitim fragmentima opada. „Dijalog“ na društvenim mrežama često se stoga svodi na nadvikivanje i vrijeđanje. Na koncu sudionici takvih „rasprava“ ostaju još dublje ukopani u vlastite svjetonazorske rovove. Svi su uvijek u pravu i malotko je spreman priznati bilo kakvu grešku.

U pozadini opisanih „kulturnih ratova“ odvija se sukob civilizacija. Dezinformacijske napade na institucionalne izvore znanja kroz svoje propagandne organe potiču međunarodne sile poput Rusije (a nekada i Kine), kao i ekonomski moćnici (poput fosilnih kompanija) koji tranziciju prema „zelenom“, održivom gospodarstvu vide kao prijetnju vlastitom profitu.

Dezinformacijske narative servirane na društvenim mrežama u tzv. zapadnim zemljama usvaja populistička nacionalistička desnica. Klimatska kriza tako postaje teorija zavjere o globalističkoj eliti koja nas želi destabilizirati i porobiti, natjerati nas da jedemo kukce i odreknemo se mesa, zatvoriti nas u „15-minutne gradove“ nametanjem klimatskog lockdowna…

Na istoj strani barikade, u obrani „tradicije“ i „našeg načina života“, samoprozvani su suverenisti, u čijem viđenju suverenitet predstavlja pravo da se na „svom“ teritoriju radi što hoće – pa i ugrožava budućnost svih živih bića na planetu.

Pandemija kovida-19 zorno nam je prikazala kako izgleda to „novo normalno“. Svaku je temu moguće politizirati i oko nje povesti kulturni rat, do te mjere da se onemogući efikasno upravljanje najvećom javnozdravstvenom krizom još od pandemije španjolske gripe. Sustavnim online dezinformacijskim kampanjama narušavalo se povjerenje javnosti u cijepljenje i druge mjere suzbijanja širenja zaraze, kao i u javnozdravstvene, znanstvene i medijske institucije.

Onima koji žele profitirati od atmosfere društvene polarizacije i ostalih društvenih učinaka doba „post istine“ nužno je da u društvu ne postoje autoriteti čijoj se stručnosti može vjerovati. Smetaju im oni koji pokušavaju u javnosti iznositi znanstvene spoznaje i činjenično utemeljene informacije. Javne hajke na znanstvenike i novinare postale su dio svakodnevnog iskustva korištenja društvenih mreža.

Protivnici cijepljenja (tzv. antivakseri) tako vode dezinformacijske kampanje protiv znanstvenika i liječnika, poricatelji klimatskih promjena napadaju meteorologe, protivnici pobačaja nasrću na stručnjake za reproduktivno zdravlje…

U pitanju je dokazano učinkovita strategija. Nedavno objavljena analiza dezinformacija plasiranih sa svrhom negiranja realnosti klimatske krize pokazuje znatno povećanje učestalosti dezinformacija koje služe narušavanju povjerenja u znanost. Istraživanje organizacije Global Witness pokazalo je da je 73 % znanstvenika koji javno govore o klimatskoj krizi u digitalnom prostoru uznemiravano i zlostavljano zbog svog rada. Svjetski poznati klimatski znanstvenik Michael Mann izgubio je čitavo desetljeće na sudu boreći se protiv kleveta kojima je bio izložen s ciljem da mu se uništi ugled i naruši povjerenje javnosti u njegovu stručnost.

Globalna povezanost učinila je društvene mreže bojnim poljem na kojem se vodi rat protiv istine. Ishod tog sukoba u konačnici će ovisiti o tome kome će najveći broj ljudi odlučiti pokloniti svoje povjerenje. Ulozi nikad nisu bili viši: ili ćemo se kao civilizacija odlučiti suočiti s uzrocima i posljedicama klimatske krize te donositi političke odluke s ciljem prevencije i ublažavanja štete, ili će opstanak civilizacije kakvu poznajemo doći pod upitnik, možda već krajem ovog stoljeća.

Tijekom epidemije kovida-19 naučili smo da kroz velike civilizacijske krize lakše brode ona društva čiji građani imaju višu razinu povjerenja u institucije. Hrvatska, nažalost, nije bila u krugu takvih država, pa se stoga uvrstila među one s najvećom smrtnošću. To znači da imamo puno posla; povjerenje ne mora biti zauvijek izgubljeno, ono se može graditi, ali to zahtijeva naporan rad – od ulaganja u zapuštene javne sustave, preko vjerodostojne i transparentne javne komunikacije, do političke dosljednosti u donošenju odluka temeljenih na činjeničnim podacima i kredibilnim stručnim mišljenjima.

Ništa od svega toga nije lako, a ponešto se možda čini i neizvedivo. Ali drugog izbora nema.