Može li se plemenita periska u Jadranu spasiti od izumiranja?

Prije tri godine, u travnju 2019. – svega mjesec dana prije nego li je u Jadranskom moru zabilježen prvi masovni pomor periski – tadašnje Ministarstvo zaštite okoliša i energetike donijelo je rješenje kojim je odredilo da za gradnju luke na otoku Vrgadi nije potreban postupak procjene utjecaja zahvata na okoliš.

Uz rješenje Ministarstva, kao mjera zaštite okoliša naređeno je da se sve periske, a uočeno ih je sudeći po Elaboratu zaštite okoliša dvadesetak, s područja zahvata premjeste na drugu stranu otoka, o čemu je nedavno izvještavao portal Tris.

U to vrijeme već se znalo za masovni pomor tog školjkaša u Sredozemlju koji je počeo još 2016. u Španjolskoj, ubrzo se proširio Francuskom, Grčkom i Italijom da bi te 2019. došao do Hrvatske.
[fzine_newsletter]
Školjka periska u Jadranskom je moru zadnjih godina ugrožena vrsta. Veliki pomor periski preživjeli su tek rijetki primjerci.

Kritično ugrožena vrsta

Periske su, zbog parazita koji im prijete, ponajprije onog naziva Haplosporidium pinnae, stavljene na IUCN-ovu crvenu listu, što znači da su dobile status kritično ugrožene vrste.

U Hrvatskoj su strogo zaštićene Zakonom o zaštiti prirode te europskom Direktivom o staništima koja nalaže uspostavu sustava stroge zaštite životinjskih vrsta, što podrazumijeva da ih se ne smije hvatati ili ubijati, namjerno uznemiravati (naročito u vrijeme razmnožavanja, hibernacije i migracije), a zabranjeno je i uništavati im lokalitet za razmnožavanje te prodavati primjerke iz divljine.

Uzevši u obzir ove regulative, zanimalo nas je mogu li se periske samo tako premjestiti radi građevinskog zahtjeva, odnosno je li izmještanje ove vrte iz njenog staništa poželjna opcija u svrhu njihove zaštite.  Osim toga, zanimalo nas je predstavlja li premještanje perski radi ljudske degradacije njihova staništa ujedno i njihovo uznemiravanje, suprotno Direktivi o staništima.

Za periske s Vrgade to više nije bitno; njihov se pomor već dogodio. Razlog tome nije projekt uređenja luke koji gura Županijska lučka uprava Zadar, a zbog kojeg je negodovalo domicilno stanovništvo nazvavši ga betonizacijom obale, već parazit koji je od cijelog Sredozemlja, pa tako i Jadrana napravio grobnicu ove vrste.

Unatoč tome, popričali smo s relevantnim stručnjacima o tome na koji način štitimo plemenitu perisku te ima li ona uopće budućnost u Sredozemnom moru.

Zaštita ili uznemiravanje?

Andrej Jaklin, viši znanstveni suradnik Centra za istraživanje mora u Rovinju koji djeluje pri Institutu Ruđer Bošković, navodi kako je sve do nedavno glavni uzročnik ugroženosti bio čovjek, odnosno njegove aktivnosti.

Od čupanja periski radi suvenira jer ljuštura je velika i atraktivna te sidrenja, do devastacije prostora gradnjom na pomorskom dobru, kao i nasipavanjem plaža tucanikom na mjestima gdje pijeska/šljunka nikada nije bilo, ljudska je djelatnost predstavljala najveću opasnost za ovog školjkaša sve do pojave zaraze 2016. Jaklin kaže kako danas u istočnom Jadranu brojimo preživjele jedinke na gotovo prste jedne ruke, odnosno da su toliko rijetke da su dobile imena.

Upitali smo ga spada li praksa izmještanja periski u njihovo uznemiravanje. Ako se njihovo premještenje  planira zbog ljudske intervencije u okoliš, možemo li reći da zaista štitimo tu vrstu?

“Praksa izmještanja plemenite periske iz područja nekakvog zahvata u područje sličnih značajki ali van dosega učinka zahvata svakako spada u aktivnost zaštite ove endemske vrste školjkaša u Sredozemlju”, kazao je Jaklin te dodao da o tome nema diskusije. 

A onda je pojasnio kako to izgleda. Cijeli proces mora biti obavljen vrlo pažljivo i stručno. Budući da je približno trećina školjkaša u sedimentu, svaku jedinku treba pažljivo otkopati, pazeći da se ne pokidaju bisusne niti, odnosno, da se ne ozlijedi bisusna žlijezda. Sve iskopane jedinke ne smiju biti dugo na zraku tijekom vađenja na plovilo, a za vrijeme plovidbe na novu lokaciju, koja treba biti što kraća i mirnija, periske moraju biti u tankovima sa stalnim protokom morske vode. Na novoj lokaciji, priča Jaklin, za svaku jedinku mora biti iskopana rupa minimalno do dubine do koje je školjkaš bio ukopan u sediment na originalnoj poziciji. I na kraju, navodi,  za sve akcije mora biti ishođeno odobrenje od strane Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja. 

Jer ako Ministarstvo ne odobri premještaj, onda možemo pričati o uznemiravanju.

Ništa bez dozvole ministarstva

S istim smo se pitanjem obratili i Ivanu Županu, zamjeniku pročelnice Odjela za ekologiju, akvakulturu i agronomiju Sveučilišta u Zadru, koji s još nekoliko kolega prati stanje periski u Jadranu. 

Župan je ujedno i jedan od autora znanstvenog rada o periskama koji je 2019. godine izašao u Scientific Reports, odjeljku časopisa Nature. Budući da prati stanje periski na zadarskom području, on nam je ujedno potvrdio da je bolest zahvatila periske koje su se planirale premjestiti u sklopu uređenja luke na Vrgadi, odnosno da one više nisu žive. 

“Plemenita periska je jednim dijelom ukopana u sediment za koji se drži i bisusnim nitima. Svako premještanje takvog organizam koji je čvrsto prihvaćen za podlogu je stresno za navedeni organizam te prema dostupnim podacima određeni postotak jedinki ne preživi takvo premještanje”, komentirao je kratko Župan. 

Pitanje smo postavili i Institutu za oceanografiju i ribarstvo u Splitu.

“Plemenita periska Pinna nobilis strogo je zaštićena vrsta u Jadranskom moru i ne smije ju se ni u kojem slučaju uznemiravati, što podrazumijeva i njezino premještanje, bez dozvole nadležnog Ministarstva. Što se tiče premještanja periski, ono se obavlja uz prisutnost znanstvenika i naravno uz dozvolu Ministarstva”, odgovorio nam je Ivan Cvitković,znanstveni suradnik na Institutu.

Praksa u Hrvatskoj

Andrej Jaklin iz rovinjskog Centra za more kaže kako mu nije  poznata učestalost takvih akcija u našem dijelu Jadrana, ali navodi primjer kolega s PMF-a u Zagrebu koji su 2017. izmjestili 187 jedinki plemenite periske iz područja predviđenog zahvata u pulskoj luci na područje Nacionalnog Parka Brijuni. Nakon godine dana, navodi Jaklin, preko 80 posto preseljenih jedinki je preživjelo u novom okolišu, da bi kasnije sve uginule uslijed zaraze parazitom. 

Prema literaturnim podacima, kaže, smrtnost „preseljenih“ periski je oko 15 posto, što je gotovo u rangu procijenjene prirodne godišnje stope mortaliteta. Dakako, uz uvjete da je ono obavljeno stručno. 

Zadnje izmještanje periski odvilo se početkom 2020. godine kada je iz rovinjske luke San Pelagio izmješteno između 270 i 300 primjeraka. Kako je pisao Glas Istre, radovi na izgradnji komunalne luke tekli su svojim tijekom, a onda su naglo zaustavljeni. Naime, iz Centra za istraživanje mora Instituta Ruđer Bošković javili su da se na području radova nalazi gusta populacija periski, kojima zbog radova, iskopavanja i nasipavanja, prijeti uništenje.

Nakon izmještanja periski s područja zahvata, periske su početkom ljeta uginule. Razlog je, kao i u NP Brijunima, također bio parazit.

Kada smo resorno Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja upitali koliko je premještanja periski u protekle tri godine bilo zbog građevinskih zahvata, odgovorili su nam da ne raspolažu “podacima o premještanju periske u posljednje tri godine, ali to je mjera koja se može za ovu vrstu propisati u svrhu njenog očuvanja”. 

Na naš ponovljeni upit o tome vodi li se evidencija premještanja s obzirom na medijske informacije prema kojima se zadnje dogodilo 2020., a da nam je Ministarstvo odgovorilo kako ne raspolaže podacima o premještanju u zadnje tri godine, samo su naveli kako se premještanje ne smije provesti bez dozvole Ministarstva, koje tu mjeru može pripisati kao mjeru zaštite. 

Projekti očuvanja

Također su nam potvrdili u Hrvatskoj trenutno imamo potvrđenu 21 živu jedinku plemenite periske, od kojih se 10 nalazi u karantenskim akvarijskim bazenima, a 11 u prirodi.

Međutim, očekuju da će se broj potvrđenih živih jedinki u prirodi pokazati većim od trenutačnog. U tijeku je, naime, akcija “Jeste li ih vidjeli?” kojom se građane poziva da dojave lokacije na kojima su opažene žive jedinke plemenite periske, kao i fotografije i informacije o prisutnosti uginulih i živih jedinki. U evidenciji se nalaze i podaci koje su dostavili  i znanstvenici i stručnjaci. 

Nažalost, kažu nam u Ministarstvu, ne prijavi se svaka uočena periska.

“Kroz aktivnosti projekta „Očuvanje plemenite periske (Pinna nobilis) u Jadranskom moru“, provodi se koordinirana provjera dojavljenih lokacija. Ističemo kako uginula jedinka periske ostaje uspravna još duže vrijeme tako da često zaprimamo dojave o „živim“ jedinkama koje to ustvari nisu. S obzirom na broj dojava (preko 1.200 od 2019.) vrlo je zahtjevno provjeriti sve lokacije. Provjeru obavljaju osobe iz mreže stručnjaka, a primarno se provjeravaju nove dojave sa snažnim indicijama da se radi o živim jedinkama (npr. dojavljivač je rekao da se školjkaš zatvara na dodir). Po potvrdi lokaliteta sa živim jedinkama, organizira se njihova adekvatna zaštita i daljnje praćenje stanja”, kažu nam u Ministarstvu. 

U navedenom projektu sudjeluje više ustanova – Javna ustanova „More i krš“ (za južni Jadran), Javna ustanova Park prirode „Telašćica“ (za srednji Jadran) i Javna ustanova Nacionalni park „Brijuni“ (za sjeverni Jadran). Ustanove koordiniraju i provode aktivnosti očuvanja periske na regionalnoj razini te surađuju s inozemnim partnerima.

Neke od aktivnosti su identifikacija onih potencijalno otpornih periski koje bi se mogle razmnožavati i stvoriti prirodni imunitet, postavljenje kolektora ličinki te zaštita prikupljenih jedinki od antropogenih djelovanja i od prirodnih predatora i ex-situ zaštita određenog dijela živih jedinki u karantenskim bazenima. 

Ima li nade?

Hrvoje Čižmek iz Društva istraživača mora “20000 milja”, koje je prvo zabilježilo pomor periski u Jadranu na Elafitskim otocima, o izumiranju ove vrste napisao je znanstveni rad koji je objavljen u časopisu Journal of Invertebrate Pathology. Rad se temelji na informacijama o praćenju populacije periske u Parku prirode Telašćica od jeseni 2018. do rujna 2019. te populacije na Elafitskom otočju.

Članovi društva čiji je predsjednik i inače se, među ostalim, i tim bave – broje periske te prate njihovo stanje reagirajući na dojave građana. Dosad su provjeravali područje oko Silbe, Zadra, Paga, Cresa, Elafita, Splita itd. 

“Nama će dojave o uočenim periskama značiti više krajem devetog mjeseca. Naime, sve što je trenutno živo, preko ljeta može uginuti zbog ponovne pojave parazita. Tako smo u petom mjesecu našli tri žive jedinke, a za tri-četiri tjedna pronađene su mrtve. Za one koje pronađemo žive možemo reći da su ili preživjele parazit, ili da su samo preživjele prvi val. Pitanje jesu li neke periske preživjele samo zato što su uspjele izbjeći parazita, ili zato što su stvorile otpornost. Odgovor na to pitanje također ćemo moći dati nakon ljeta”, kaže Čižmek. 

Navodi kako pomor dolazi u valovima, te kako veće temperature imaju utjecaja na širenje virusa. Uostalom, u radu koji je objavljen u časopisu Nature, a koji smo ranije spomenuli u tekstu, navodi se kako je ekspanzija bolesti usko povezana s temperaturama mora iznad 13,5 stupnjeva.

“Vrlo je vjerojatno da se to dogodilo i zbog toga. Očito je da su periske generalno doživjele neki stres te da im je pao imunitet. To ne govorim sad za Jadransko more, nego za cijelo Sredozemlje. I zato ih je napao parazit, odnosno više njih. Na jednoj lokaciji imamo periske koje su uginule od bakterije, a na drugoj, samo od virusa. Na jednoj od lokacija virus je zabilježen još odavno, i zna se da je tamo, međutim odjednom je “buknuo” i izazvao pomor jer je naišao na slabe periske. Ne mogu reći da imam čvrste dokaze, ali na osnovu onog što vidim, i što pratimo, mogu reći da se dogodio veliki stres i da on može biti povezan s temperaturnim šokom”, kaže Čižmek.

Ta teorija naslućuje da su periske žrtve porasta globalne temperature koja će, kako pokazuju svi relevantni klimatski modeli, u budućnosti nastaviti rasti. Zbog toga je sasvim opravdano postaviti pitanje: hoće li se periske ikad vratiti u more?

Čižmek kaže da je teško prognozirati obnovu njihovog staništa, međutim, ono što daje nadu jest činjenica da nisu sve uginule u prvom valu te da vjerojatno ima i dosta preživjelih jedinki za koje mi još ne znamo. Jednom kada uoče živu perisku, istraživači je, kaže Čižmek, ne diraju.

“Eventualno što se napravi je da se, ako se smatra da su pred nekom ugrozom, recimo ako postoji mogućnost da ih se može skupiti sidrom ili konopom, ili ako je neka periska mala i tako u opasnosti od hobotnice, onda se stavi kavez oko njih. Istovremeno, mlađ uzimamo izvana i to je ono što se šalje u akvarij. Ulove se male periske – ličinke se zakvače za naše kolektore. U zimu bi ih trebali pregledati, izvući male periske te njih poslati u akvarij”, kaže Čižmek. 

Ex situ zaštita

Inicijativu pokretanja kolektora za mlađ pokrenule su Tatjana Bakran-Petricioli i Silvija Kipson sa zagrebačkog PMF-a 2017. godine, u okviru projekta MERCES , kojem je fokus bio na obnovi degradiranih morskih staništa. Znanstvenice su provele  transplantaciju periski iz pulske luke na Brijune te zaključile da je na područjima koja su zahvaćena masovnim pomorima još neko vrijeme moguće prikupiti ličinke  periske.

Vođene tim otkrićem, pokrenule su inicijativu postavljanja kolektora za mlađ kojih sad ima diljem Jadrana.

Mlade ličinke koje se prikupe šalju se u Aquarium Pula, jedinu ustanovu koja ima dozvolu Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja za ex situ čuvanje plemenitih periski.

Jedinke o kojima trenutno skrbe pristigle su upravo na takav način. Kako nam objašnjavaju u Aquariumu, ličinke periske vrlo su male (od 5 do 30 mm), jako su osjetljive te su njihove ljušturice skoro prozirne. Ono što stručnjaci koji se brinu za njih primjećuju jest to da se uspješno hrane, odnosno, da dobro filtriraju – a to daje nadu za njihov opstanak.

Konzumacija hrane bitna je za zdravlje periski jer one zahtijevaju poseban režim hranjenja. Budući da one dnevno unesu veću količinu morske vode bogate organskim i anorganskim česticama,  u Aquariumu je postavljen pogon za uzgoj hrane čiji se sastav zasniva na raznolikosti vrsta fito- i zooplanktona. Jedinke se hrane više puta dnevno, ručno i putem automatske hranilice.

“Sustavi za održavanje života periski odvojeni su po skupinama jedinki izuzetih s različitih lokacija kako se potencijalna zaraza ne bi širila. Postavljeni mehanizmi za sterilizaciju morske vode pružaju sigurnost da niti jedan opasan parazit do plemenitih periski ne može doprijeti. Tehnički detaljnije, koristi se posebno tretirana morska voda, pročišćena i kontinuirano tretirana UV svjetlom te filtrirana na 1 mikrometar. Juvenilne  periske se nalaze u bazenima zatvorenog  tipa, svi se parametri sustava (temperatura, salinitet, pH, i količina kisika) svakodnevno kontroliraju te se strogo održava čistoća i hranjenje”, kaže nam Aleksandra Bel Dajković, voditeljica stručnog odjela Aquariuma. 

Naglašava da znanstvene institucije i akvariji Europe trenutno na životu održavaju stotinjak periski pod ljudskom skrbi, od kojih je većina smještena u Španjolskoj. Ujedno se provode znanstvena istraživanja na periskama, ali i na patogenima koji ih ubijaju. Na pitanje je li uopće realno razmišljati o obnovi njihova staništa dok traje masovni pomor, Bel Dajković odgovara:

“Ulažu se veliki napori u razvoju metoda za dugoročno održavanje i rast jedinki (odraslih i juvenilnih) te u pokušaju razmnožavanja istih u strogo kontroliranim ex-situ uvjetima. Za razliku od konzumnih vrsta školjkaša, razmnožavanje plemenite periske nije još uvijek posve usavršeno, što otežava buduće aktivnosti reintrodukcije. Malobrojne preživjele jedinke od ključne su važnosti za obnovu populacije, stoga je krucijalno osigurati potomstvo ovoga školjkaša u nadi da će tako plemenita periska opet moći nastaniti naša mora te tako ponovno postati vitalan dio sredozemnog morskog ekosustava, jednom kada se situacija stabilizira”

Što je nama NATURA 2000?

Iako periski na vrgadskom području više nema, namjera Ministarstva da ih premjesti, odnosno rješenje kojim su odlučili da za to područje ne treba provesti postupak procjene utjecaja zahvata na okoliš, nameće neka druga pitanja:

Kako upravljamo prirodnom resursima za koje smatramo da su od iznimnog ekološkog  značaja?

Područje na kojem se planira urediti luka na Vrgadi spada u područja ekološke mreže HR3000085 Otok Vrgada SI strana s o. Kozina, odnosno, u NATURU 2000.

Područja te mreže posebno su određena u svrhu zaštite ključnih područja za skupine vrsta ili stanišne tipove navedene u Direktivi o staništima i Direktivi o pticama. Ipak, to ne znači da je u njima zabranjena gospodarska djelatnost. 

Kako se navodi i na stranici Europske komisije, ljudi često povezuju očuvanje prirode sa strogim rezervatima prirode u kojima su ljudske djelatnosti sustavno isključene. Za mrežu Natura 2000, naime, prihvaćen je drugačiji pristup. Gospodarska djelatnost u zaštićenim područjima je dozvoljena  i pritom je u potpunosti uzeta u obzir činjenica da je čovjek sastavni dio prirode i da oni najbolje djeluju u okviru partnerskog odnosa.

Za ciljeve očuvanja koji se žele postići na pojedinom području odgovorna su nadležna tijela u svakoj državi članici, odnosno svaka država odlučuje o obliku i metodama provedbe odredbi direktiva.

Drugim riječima, to kako ćemo se odnositi prema područjima u sklopu ekološke mreže NATURA 2000 ovisi o nama samima. O tome kako to često zna izgledati u praksi nedavno smo i sami pisali kada smo se bavili slučajem rijeke Zrmanje koja također pripada ekološkoj mreži NATURA 2000 i u čiju neposrednu blizinu lokalna vlast dovozi otpad iz više jedinica lokalne samouprave.

U slučaju gradnje luke na Vrgadi, malenom ribarskom otoku bez automobila i prometnica u kojem se planira vez za oko 200 nautičkih plovila te trajektno pristanište s parkiralištem, odabir je išao u korist projekta u sklopu kojeg se, upozoravaju građani, planira iskopati prirodna pješčana plićina uvale, a da još nije riješen problem kanalizacije i septičkih  jama.

Također se namjeravaju ukloniti svi povijesni kameniti ‘mulovi’, a cijeli obruč oko uvale zabetonirati i pretvoriti u privez te servis i sanitarne čvorove za nautičare. Osim toga, bune se stanovnici, kamenitu obalu istočno od pristaništa planira se sravniti te pretvoriti u plažu.

Budući da je takvih primjera ima još (o čemu je također nedavno pisao portal Bilten), jasno je da investicijske ambicije i praksa gospodarenja obalnim pojasnom u Hrvatskoj nikako ne mogu biti faktor u očuvanju zaštićenih područja od velikog ekološkog značaja.

*Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.