Kako stvoriti održivi “15-minutni grad”

Urbanistički razvoj gradova u narednih nekoliko desetljeća bit će obilježen javnim politikama koje će se primarno fokusirati na prilagodbu klimatskim promjenama.

Trend je to koji slijede brojni svjetski gradovi, a koji bi se u godinama koje dolaze trebao intenzivirati s obzirom na to da su urbana područja, prema izvješću Međuvladinog panela o klimatskim promjenama (IPCC) zaslužna za između 68 i 72 posto ukupne globalne emisije ugljičnog dioksida i metana u 2020. godini.

Znanstvenici ističu da će ispunjavanje ciljeva iz Pariškog sporazuma o ograničavanju zagrijavanja planeta na 1,5 do 2 stupnja Celzijusa s obzirom na predindustrijske razine zahtijevati promjenu načina projektiranja i upravljanja urbanim područjima. Ne samo kako bi se utjecalo na smanjenje emisija stakleničkih plinova, već i kako bi se ublažile posljedica klimatskih promjena u gradskim sredinama u kojima, na području Europske unije, živi 75 posto građana.

Promjenu u načinu na koji doživljavamo grad i potrebe njegovih stanovnika potaknula je pandemija Covida-19, koja je na svom početku uslijed tzv. lockdowna mnoge potaknula da “prebace” život iz urbanih u manje napučena područja te zamijene rutinu odlaska na posao radom od doma.

Kako se Zagreb priprema na taj scenarij?

Prilagodba grada klimatskoj krizi u Zagrebu je proces koji bi trebao ići paralelno s obnovom grada od potresa.

Brojna su strukovna udruženja istaknula kako je poslijepotresna obnova prilika da se isprave propusti u prostornom planiranju te “ublaže” posljedice činjenice da je godinama urbanistički razvoj grada bio podređen privatnim, partikularnim interesima i kapitalu, a ne javnom interesu (1, 2, 3, 4).

Namjera je to istaknuta  i u predizbornom programu vladajuće zagrebačke stranke Možemo, koji osim dimenzije fizičke obnove, spominje i onu koja se odnosi i na društvenu obnovu, što podrazumijeva unapređenje javnih prostora i gradskih ambijenata. Zelena transformacija istaknuta je kao prilika za ozelenjivanje grada i podizanje energetske učinkovitosti zgrada.

Dvije godine nakon zagrebačkog potresa i nešto manje od godinu dana nakon što su Tomislav Tomašević i Možemo preuzeli vlast u Zagrebu, još ne postoji jasan plan na će se točno način ta transformacija odvijati, ali postoje naznake da je ona tek na početku.

Tako je Grad Zagreb nedavno kao jedini hrvatski grad izabran za sudjelovanje u projektu Europske unije “Misija gradova”. U projektu sudjeluje sto “klimatski neutralnih i pametnih gradova” za koje će se izdvojiti 360 milijuna eura iz programa Horizon Europe. Projekt se odnosi na “istraživačke i inovacijske akcije će se baviti čistom mobilnošću, energetskom efikasnošću i zelenim urbanim planiranjem”. Gradovima koji sudjeluju u projektu omogućit će se savjeti i pomoć od NetZeroCities, dodatno financiranje te mogućnost pridruživanja raznim akcijama i pilot projektima. 

Program obnove povijesne jezgre

Gradonačelnik Tomašević nedavno je, na drugu godišnjicu potresa, u javno savjetovanje “pustio” Program cjelovite obnove povijesne jezgre Zagreba, dokument čiju je izradu započeo Zavod za prostorno uređenje Grada Zagreba.

Program je satkan od desetak studija koje su radili stručnjaci arhitektonske, sociološke, ekonomske, prometne struke i kao takvog ga je gradska vlast najavila kao početak javne i društvene rasprave. 

Tihomir Jukić, redoviti profesor na Katedri za urbanizam, prostorno planiranje i pejsažnu arhitekturu na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, koji je radio na Programu, kaže kako proces konstrukcijske obnove nakon potresa treba ići s procesom cjelovite urbane obnove središta grada; poznato je da je centar Zagreba zapušten, kao rezultat nečinjenja u zadnjih dva-tri desetljeća.

Sama izrada programa, kaže Jukić, nije prošla bez raznih ograničenja.

“Na cijeli proces izrade Programa, prezentaciju napravljenog, održavanje javne rasprave utjecali su smrt bivšeg gradonačelnika, raspisani novi izbori, formiranje nove gradske uprave, višemjesečno organizacijsko i  financijsko sređivanje zatečene situacije u gradu, tako da Program nije bio prioritet i tek je sada predstavljen javnosti”, kaže Jukić, koji je radio na studiji “Urbanistički model obnove”.

Ideja blokova

Istraživanje na kojem je radio provedeno je na širem području zaštićene cjeline koju čini ukupno 168 blokova. Razmatrani su postojeći društveni sadržaji te je evidentiran nedostatak istih na razini cijelog Donjeg grada. Identificirani su i blokovi u kojima je uočen nedostatak zelenih površina.

Težnja je, kaže Jukić, uspostavljanje zelenih kopči – pejsažnih poveznica Donjeg grada, kao i međusobno povezivanje zelenih površina na razini grada.

Analizom svih 168 blokova ponuđena su četiri karakteristična tipa obnove blokova s obzirom na njihove strukturalne i funkcionalne preobrazbe, kao i imovinsko-pravnu mogućnost provedbe, u kraćem ili dužem vremenu realizacije. Predložene tipove je moguće, uz manje prilagodbe, primjenjivati na većem dijelu blokova Donjeg grada.

“Ciljevi obnove blokova su destimulirati promet u mirovanju u bloku, povećati dostupnost unutarnjih dvorišta, dopuniti i unaprijediti socijalnu infrastrukturu i javne prostore te aktivirati pojedine ulice. U budućnosti je potrebno još i identitetski pozicionirati pojedine blokove ili grupe blokova. Ovo su osnovni modeli koji bi trebali doživjeti i određene prilagodbe u određenim situacijama. No bez promjene zakonskog okvira i aktiviranja suvlasnika, teško je očekivati znatnije promjene”, kaže Jukić. Dodaje kako grad nije moguće i nije potrebno vraćati isključivo u stanje prije potresa, koje je odražavalo zapuštenost.

Jukić napominje da takav model obnove Donjeg grada ima niz ograničenja, od nesređenih imovinsko pravnih odnosa do toga da formalno o svim akcijama (izuzetak je konstrukcijska obnova) moraju odlučivati svi suvlasnici (100-postotnim konsenzusom).

“Prijedlog je da se to što prije promijeni i da sve aktivnosti koje donose benefit suvlasnicima – postanu poslovi ‘redovite uprave’ o kojima se odlučuje natpolovično, tj. više od 50 posto suvlasnika, a ne više 100 posto jer zajednički interes mora biti iznad interesa pojedinca”, kaže Jukić.

“15-minutni grad”

U Programu, u djelu koji se odnosi na unaprjeđenje mobilnosti i prometnog sustava povijesne jezgre, spominje i se i “15-minutni grad”. Koncept je to koji podrazumijeva da svi stanovnici moraju zadovoljiti svoje osnovne potrebe u kratkoj šetnji ili vožnji biciklom od kuće, u trajanju od najviše 15 minuta.

Ideja je to francuskog arhitekta i urbanista Carlosa Morena, koji ju je počeo razvijati 2016. godine, i za koju je kasnije bio nagrađen prestižnom nagradom Obel. Moreno je radio kao savjetnik u kampanji aktualnoj pariškog gradonačelnici Anni Hidalgo. Ona je, naime, prihvatila koncept “15-minutnog grada” kao jednu od okosnica svoje kampanje, da bi ga kasnije prihvatili i u drugim europskim gradovima kao što su Barcelona, Dublin, Milano, Lisabon i Rim (1, 2, 3).

Studiju u kojoj se spominje taj koncept napravio je i Željko Stepan s Građevinskog fakulteta u Zagrebu, koji je prilikom jednog od javnih savjetovanja istaknuo neke od prepreka mobilnosti: zagrebački željeznički čvor oblikovan je sredinom 19. stoljeća, a tramvajska je mreža postavljena još osamdesetih, uz određena proširenja 2000-ih. Jako se malo, naglašava, napravilo otada.

“Nemamo podataka o istraživanjima mobilnosti grada. Recimo, podatke o brojanju prometa i putnika u javnom prijevozu, što su bitni elementi potrebni za definiranje potreba prometnog sustava. S nekim od mjera, kao što su izrada studija za vođenje sustava upravljanja prometom te izrada programa unaprjeđenja cestovne mreže, treba započeti odmah”, kaže Stepan.

Neke od mjera koje je moguće implementirati odmah su izgradnja biciklističke i pješačke infrastrukture, uvođenje zona smirenog prometa i zajedničkog prometovanja biciklista s motornim vozilima na kolniku, izgradnja javnih parkirališta za bicikliste, reorganizacija i integracija linija javnog prijevoza te uvođenje novih tarifnih sustava naplate javnog prijevoza i prometa u mirovanju.

Grijanje i dekarbonizacija

Budući da sektor grijanja i hlađenja u zgradama i industriji pokriva oko 50 posto energetske potrošnje EU, dekarbonizacija grijanja i hlađenja u zgradama ima ključnu ulogu u energetskoj tranziciji.

Studiju o tome napravio je Neven Duić, profesor s Fakulteta strojarstva i brodogradnje, koji napominje da obnovljivi izvori energije ne mogu zadovoljiti postojeće potrebe. Duić smatra da je centralizirani toplinski sustav temeljen na kogeneraciji jedini izvor toplinske energije koji omogućuje potpuno ukidanje prirodnog plina u zgradama. Takav sustav, temeljen na postojećim kogeneracijskim plinskim energanama, moguće je kasnije zamijeniti geotermalnom energijom.

Pritom najveći problem predstavlja širenje postojećih magistralnih toplovoda. Potrebno je, kaže Duić, izgraditi i manje “kvartovske” toplinske sustave, bazirane na dizalicama topline. Paralelno sa širenjem toplinske mreže potrebno je provoditi i energetsku obnovu zgrada.

“Zaključak je da povijesna jezgra grada 2050. neće koristiti individualne kotlove na plin, već centralizirani toplinski sustav na obnovljive izvore energije i dizalice topline. Pritom treba definirati prioritetne toplinske zone koje imaju visoke toplinske potrebe i relativno su blizu postojećoj toplinskoj mreži centraliziranog toplinskog sustava. U ostalim zonama će se izgraditi manji kvartovski toplinski sustavi koji će se u kasnijim fazama širenja mreže centraliziranog toplinskog sustava spojiti na veće magistralne toplovode. Potrebe za hlađenjem mogu se pokriti dizalicama topline ili razvijanjem centraliziranog rashladnog sustava”, rekao je Duić.

Provedba programa

Iako Program cjelovite obnove povijesne jezgre Zagreba predstavlja bazu interdisciplinarnih podataka o Donjem gradu, i kao takav zasigurno može biti koristan, nije u potpunosti jasno koja je točno njegova uloga u procesu konstrukcijske obnove grada nakon potresa te u danjem urbanističkom planiranju.

Budući da Program ne prati nikakav provedbeni plan, s jasnim projektima, rokovima i izvorima financiranja, upitali smo Zavod za prostorno uređenje Grada Zagreba kakva budućnost čeka taj dokument nakon usvajanja u Gradskoj skupštini.

“Osvijestili smo važnost praćenja europskih politika i pripremanja projekta na način da oni budu kompatibilni s tim europskim politikama, a kroz ovaj program smo htjeli premrežiti tu temu prostornog planiranja sa strateškim planiranjem. Već smo se povezali s našom Razvojnom agencijom Grada Zagreba koja izrađuje i programe i akcijske planove programa. Ovog trenutka ne mogu reći da će Zavod za prostorno uređenje mijenjati svoju orijentaciju te da će se baviti europskim projektima umjesto prostornih planova. Ali bit ćemo podrška takvim projektima, i s takvom intencijom je taj program i rađen”, rekla nam je Nives Mornar iz Zavoda za prostorno uređenje.

Želje i realnost

Procjena iznesena u ekonomskoj studiji Programa kaže da se na svakih milijardu kuna ulaganja godišnje u obnovu može očekivati povećanje zaposlenosti za oko 5000 radnika te da će sama obnova povećati uvoz opreme i materijala. Međutim, tempo kojim se obnova provodi ne daje nadu da će se ekonomski rezultat tako brzo polučiti. Na sporost obnove krajem prošle godine upozorili su iz Društva arhitekata Zagreb (DAZ), koji su nedavno priopćili da je obnova spora zbog lošeg zakona i parcijalnog pristupa.

Stručnjaci su tada upozorili da njihova mišljenja nisu dovoljno uvažena jer su na proces koji je trebao biti stručan i djelotvoran nepovoljno utjecali uvjeti kompliciranih i neprovedivih zakonskih rješenja, nedostatak upravljačkog iskustva i nespremnost za brzo donošenje odluka temeljenih na iskustvenim i stručnim podlogama.

Jan Pivac, jedan od arhitekata koji je istupao u javnosti kritizirajući stanje Zagreba, strahuje da aktualna, ali i neka buduća vlast, neće znati iskoristiti priliku obnove nakon potresa za zaokret u urbanističkom planiranju – jer nešto što nije njegovano desetljećima, ne popravlja se lako.

“Kada stavimo po strani pogodovanja koja su dio ljuske prirode i uvijek će ih biti, osnovni problem je da se puštalo sve i svašta. Imate preizgrađene kvartove, prometna infrastruktura kasni, hrpa zemljišta i nekretnina je zakomplicirana povijesno-pravno i još mnogo toga. Nered nastao od nacionalizacije u SFRJ, preko tranzicijskog doba do danas ne ispravlja se u par godina”, kaže Pivac.

Smatra kako je dobro da se planira daljnji urbanistički razvoj novih zona, ali naglašava da problem nikad i nije u tome, već u održavanju i restrukturiranju postojećih zona.

“Da li se radi o Trešnjevci ili daljim kvartovima koji su prenapučeni, nije ni bitno. Ljudi tamo žive i živjet će, i tu nema, niti će biti, neke promjene. Trebalo bi biti više planova (kao npr. za Trnje) koji dopuštaju samo okrupnjavanje i gradnju po nekom planu. Čim netko staru kuću zamijeni novom, on je ne želi prodati i ostaje tamo. Dobivate ćorsokake gdje zaista ne bi smjeli biti, selo u gradu. Centar grada je priča za sebe. Vlasnički odnosi, mentalitet, konzervatori koji štite svaku konfekciju i povijesni poluproizvod jer je star i još puno faktora nameću činjenicu da se ništa neće napraviti. Lako je nešto izglasati, ali provesti u djelo je sasvim druga priča. Ružno zvuči, ali ispada da potres nije bio dovoljno jak da bi nas promijenio”, kaže Pivac.

Zeleni razvoj

Sve više gradova primjenjuje mjere koje idu u smjeru zelene tranzicije.

Jedna od najjednostavnijih i najjeftinijih akcija jest sadnja stabala. Tako se može utjecati na snižavanje visokih temperatura te ublažiti onečišćenje zraka. Tim je povodom npr. Yvonne Aki-Sawyerru, gradonačelnica Freetowna, glavnog grada afričke države Sijera Leone, još 2019. godine najavila sadnju milijun stabala. Grad je od 2020. godine posadio više od 245.000 sadnica. Cilj zagrebačkog gradonačelnika je povećati broj stabala u glavnom gradu Hrvatske za 20 posto.

Osim toga, gradovi sve više usvajaju modele cirkularne ekonomije i kružnog gospodarstva koji uključuju ekonomiju dijeljenja i ponovne uporabe stvari te ograničavanje količine komunalnog otpada. Sve veća prednost se daje i pametnim, zelenim zgradama koje se grade od održivih materijala i pritom su energetski učinkovite, koriste obnovljive izvore energije te su pokrivene vertikalnim i krovnim vrtovima.

Naglasak se stavlja i na socijalnu uključenost, koja podrazumijeva omogućavanje pristupačnog stanovanja i osnovne komunalne infrastrukture, ali i na ekonomsku uključenost, odnosno otvaranje novih radnih mjesta, razvoj inovacijskih centara, itd. (1, 2, 3, 4).

Tim putem želi krenuti sve više gradova u EU.

Tako su se predstavnici “Sporazuma gradonačelnika EU za klimu i energiju”, inicijative koja okuplja oko 9000 lokalnih i regionalnih samouprava koje su se dobrovoljno obvezale na provedbu klimatskih i energetskih ciljeva Europske unije, početkom ove godine sastali s potpredsjednikom Europske komisije Fransom Timmermansom, nakon čega su iznijeli konkretne zahtjeve čije bi ostvarenje ubrzalo energetsku tranziciju lokalnim zajednicama. 

Neki od njih se odnose na preusmjeravanje neiskorištenih sredstava EU za oporavak na lokalne zajednice koje bi se bavile planiranjem energetske sigurnosti, ali i na osnaživanje manjih gradova kako bi se povezali na europskoj razini s ciljem razmjene iskustava i pozitivne prakse.