
Kako uzgoj hrane doprinosi klimatskim promjenama
Iako je za klimatske promjene nedvojbeno kriva industrija fosilnih goriva, potreba za smanjenjem emisija stakleničkih plinova ide dalje od energetske transformacije. Veliki doprinos globalnom zagrijavanju daje i poljoprivreda, a najveći problem u tom sektoru je korištenje zemljišta za uzgoj stoke.
Među glavnim brigama koje izazivaju klimatske promjene je pitanje u kojoj će mjeri one utjecati na poljoprivredu i proizvodnju hrane. Hoćemo li moći proizvesti dovoljno hrane za rastuću svjetsku populaciju?
To pitanje ima i svoje naličje, jer upravo suvremena poljoprivreda i industrijska proizvodnja hrane značajno utječu na razvoj klimatskih promjena. Samo u posljednjih 60 godina svjetska se populacija utrostručila na današnju brojku koja premašuje osam milijardi ljudi. UN predviđa da će do 2058. na svijetu živjeti 10 milijardi ljudi.
U mnogim dijelovima svijeta poboljšali su se životni standard i kupovna moć te se, u puno većoj mjeri nego stojećima ranije, konzumira hrana životinjskog porijekla. Velika potražnja za hranom dovela je do ekspanzivne industrijske proizvodnje koja uspijeva zadovoljiti prehrambene potrebe stanovništva, ali stvara i značajan ugljični otisak, tj. doprinosi povećanju prosječne temperature i klimatskim promjenama.
U tekstu objavljenom na portalu OurWorldinData autori prikazuju utjecaj proizvodnje hrane i poljoprivrede na okoliš koji temelje na podacima velike meta analize globalnih prehrambenih sustava Josepha Poorea i Thomasa Nemeceka (2018.) objavljenoj u američkom znanstvenom časopisu Science. Analiza se temelji na podacima dobivenim s 38.700 farmi iz 119 zemalja svijeta koji se odnose na 40 proizvoda. Autori ukazuju na to da izborom hrane koju jedemo možemo utjecati na smanjenje ugljičnog otiska u svijetu.
Poljoprivreda troši oko dvije trećine vode u svijetu
Procjenjuje se da je poljoprivreda odgovorna za četvrtinu svjetskih emisija stakleničkih plinova, a proizvodnja hrane utječe na okoliš kroz nekoliko faktora. Kao prvo, proizvodnja hrane zahtijeva velike količine vode, što može uzrokovati značajan pritisak na okoliš u regijama s nedostatkom vode. Oko 70 posto globalno crpljene slatke vode koristi se za poljoprivredu.
Osim što troši vodu, poljoprivreda zagađuje rijeke, jezera i oceane ispuštanjem hranjivih tvari čime dolazi do eutrofikacije tj. cvjetanja mora ili voda. Oko 78 posto globalne eutrofikacije uzrokovano je poljoprivredom. Do eutrofikacije dolazi i prirodnim putem, ali je taj proces spor i traje stoljećima. No uslijed ljudskog faktora, ispuštanjem otpadnih voda iz domaćinstava i industrije, zbog visoke koncentracije hranjivih tvari u morima dolazi do prekomjernog bujanja algi, trošenja kisika i ugibanja riba.
Kao drugo, poljoprivreda ima ogroman utjecaj na okoliš zbog prekomjerne upotrebe zemljišta. Polovica svjetske naseljive zemlje koristi se za poljoprivredu, a pod naseljivo zemljište ulaze površine bez leda i pustinja. Veliki dijelovi svijeta koji su nekada bili prekriveni šumama i divljim područjima, sada se koriste za poljoprivredu, čime se smanjuju prirodni kapaciteti za apsorpciju ugljika. Također, ovaj gubitak prirodnog staništa bio je glavni pokretač smanjenja svjetske bioraznolikosti.
Divlje životinje svedene na tri posto biomase svih kopnenih sisavaca
U kojoj je mjeri čovjek potisnuo divlji svijet prirode ukazuje podatak prema kojem 94 posto biomase svih životinjskih sisavaca na zemlji čini stoka, koju uzgaja čovjek u svrhu vlastite prehrane, a tek preostalih šest posto sisavaca na Zemlji odnosi se na divlje životinje.
To znači da stoke u odnosu na divlje sisavce ima u omjeru petnaest prema jedan. Kad se u taj omjer uključe samo kopneni sisavci, udio stoke penje se na čak 97 posto svih sisavaca. Drugim riječima, divlje životinje svedene su na ostatke ostataka. Kod ptica je situacija nešto bolja jer se oko 70 posto biomase svih ptica odnosi na perad, što znači da na svijetu peradi ima triput više od divljih ptica.
“Divlje životinje mogu se oporaviti ako smanjimo korištenje poljoprivrednog zemljišta i omogućimo obnovu prirodnog zemljišta. Tako da je pristup prehrani na održiv način za cjelokupnu svjetsku populaciju jedan od glavnih izazova. Rješavanje pitanja onoga što jedemo i načina na koji proizvodimo hranu igra ključnu ulogu u borbi protiv klimatskih promjena, smanjenju nedostatka vode i onečišćenja, vraćanju zemljišta šumama ili travnjacima i zaštiti divljih životinja u svijetu”, ističu znanstvenici.
Najviše zemljišta koristi se za uzgoj mesa, ali nas zapravo prehranjuje bilje
Poljoprivredno zemljište je zbroj pašnjaka koji se koriste za ispašu stoke i zemljišta pod usjevima koji se koriste za izravnu prehranu ljudi i stočnu hranu. Poljoprivreda je, dakle, najveći svjetski korisnik zemljišta, zauzimajući više površine od šuma ili divljih travnjaka.
Tri četvrtine cjelokupnog poljoprivrednog zemljišta koristi se za stočarstvo; to obuhvaća pašnjake i oranice koje se koriste za proizvodnju stočne hrane. Na tim se zemljišnim resursima dobije 18% globalnih kalorija i 37% proteina. Na preostaloj četvrtini poljoprivrednog zemljišta uzgajaju se usjevi za ljudsku prehranu, koji osiguravaju većinu svjetskih kalorija i proteina.
Prehrambeni sustavi odgovorni su za otprilike jednu četvrtinu (26%) globalnih emisija stakleničkih plinova. To uključuje emisije nastale promjenom korištenja zemljišta, proizvodnjom na farmi, preradom, transportom, pakiranjem i maloprodajom. Te se emisije prehrambenog sustava dijele u nekoliko kategorija.
Oko 30% emisija hrane dolazi izravno iz stočarstva i ribarstva. Preživači, uglavnom goveda, svojim probavnim procesima proizvode metan. Gospodarenje gnojem i pašnjacima također spada u ovu kategoriju. Od divljeg ribolova dolazi 1% emisija, od čega većina otpada na potrošnju goriva s ribarskih plovila.
Biljna proizvodnja čini oko četvrtinu emisija stakleničkih plinova koji nastaju proizvodnjom hrane. To uključuje usjeve za ljudsku prehranu i stočnu hranu. Pritom dvostruko više emisija proizlazi iz korištenja zemljišta za stoku (16%) nego iz usjeva za ljudsku prehranu (8%). I konačno, opskrbni lanci odgovorni su za 18% emisija povezanih s hranom. To uključuje preradu hrane, distribuciju, transport, pakiranje i maloprodaju.
Druge studije procjenjuju da još veći udio, do jedne trećine svjetskih emisija stakleničkih plinova, dolazi od proizvodnje hrane. Do tih se brojki dolazi kad se u navedeni postotak uključi i proizvodnja neprehrambenih poljoprivrednih proizvoda, poput tekstila, biogoriva i industrijskih usjeva, kao i emisije nastale bacanjem hrane i korištenjem zemljišta.
Otprilike četvrtina proizvedene hrane na kraju završi u otpadu; bilo kroz opskrbni lanac, prodaju ili u restoranima te kod potrošača. Za proizvodnju bačene hrane također su utrošeni zemlja, voda, energija i gnojivo; i sve to na kraju ima svoju ekološku cijenu. To znači da je bačena hrana odgovorna za oko 8% ukupnih globalnih emisija stakleničkih plinova, a to je oko tri puta više od globalnih emisija avionskog prijevoza. Ili ako stavimo u kontekst nacionalnih emisija, bačena hrana je treći svjetski emiter stakleničkih plinova nakon Kine (21%) i SAD-a (13%).
Važnije što jedemo nego koliko je hrana putovala
“Jedite lokalno” uobičajena je preporuka za smanjenje ugljičnog otiska naše prehrane. Ali mjerenja pokazuju da je ta preporuka često pogrešna, jer prijevoz obično čini tek mali dio ugljičnog otiska hrane. Globalno, promet čini samo 5% emisija stakleničkih plinova nastalih u prehrambenom sustavu. Većina emisija iz hrane dolazi od promjene korištenja zemljišta i emisija nastalih proizvodnjom hrane na farmi.
Budući da su emisije iz transporta obično male, a razlike među namirnicama velike, mnogo je važnije koje vrste hrane jedemo od toga koliko je daleko putovala do našeg stola. Primjerice, lokalno proizvedena govedina imat će puno veći otisak od graška, bez obzira na to je li došao s drugog kontinenta ili je proizveden lokalno.
Slikovito; proizvodnja kilograma govedine emitira 60 kilograma stakleničkih plinova dok se proizvodnjom kilograma graška emitira samo jedan kilogram stakleničkih plinova. Jesu li govedina i grašak proizvedeni lokalno, malo će utjecati na razliku između ugljičnog otiska ove dvije namirnice. Razlog zašto promet čini tako mali udio u emisijama je taj što većina hrane kojom se trguje na međunarodnom tržištu putuje brodom, a ne avionom. Vrlo malo hrane se prevozi zrakoplovom i za te proizvode emisije mogu biti vrlo visoke jer letenje emitira 50 puta više CO2 nego plovidba.
Za razliku od aviona, brodski prijevoz je vrlo učinkovit način prijevoza robe, s aspekta emisije ugljika. Čak i prijevoz hrane na velike udaljenosti brodom emitira relativno male količine ugljika. Tako da se prijevozom, primjerice egzotičnih namirnica poput avokada, čak i na velike udaljenosti, može emitirati manje stakleničkih plinova od lokalno proizvedene hrane životinjskog podrijetla.
Meso i mliječni proizvodi obično imaju veći ugljični otisak
Usporedimo li ugljični otisak različite vrste hrane, pojavljuje se jasna hijerarhija. Meso i mliječni proizvodi emitiraju više stakleničkih plinova nego biljna hrana. Unutar mesa i mliječnih proizvoda također postoji dosljedan obrazac: veće životinje manje su učinkovite i imaju veći otisak. Govedina obično ima najveće emisije; slijedi janjetina; svinjetina; piletina; zatim jaja i riba. Ovi podaci predstavljaju globalne prosječne vrijednosti.
Postoje također znatne razlike u ugljičnom otisku iste hrane. Za neke namirnice, poput govedine, postoje velike razlike ovisno o tome gdje se proizvode i koje se poljoprivredne prakse koriste u uzgoju stoke.
Proizvodnja 100 grama proteina iz govedine u prosjeku emitira 25 kilograma ekvivalenta ugljičnog dioksida, ali se to kreće od 9 do 105 kilograma CO2, što predstavlja deseterostruku razliku između govedine proizvedene poljoprivrednim praksama uzgoja s najvišim i one s najmanjim ugljičnim otiskom. Tako da bi optimiziranje proizvodnje, na mjestima gdje se ova hrana proizvodi, mogao biti još jedan učinkovit način smanjenja globalnih emisija.
>>> Kako istovremeno uzgajati govedinu i uklanjati ugljik iz atmosfere
No, čak i govedina s najnižim udjelom ugljika i dalje ima veći ugljični otisak od većine biljnih namirnica.
“Najučinkovitiji način smanjenja emisija stakleničkih plinova nastalih u prehrambenom sustavu je promjena onoga što jedemo. Usvajanje više biljne prehrane i smanjenjem konzumacije ugljično intenzivne hrane kao što su meso i mliječni proizvodi, posebice govedina i janjetina, učinkovit je način da potrošači smanje svoj ugljični otisak”, ističu autori Poore i Nemecek u radu koji je objavio časopis Science.