Industrijski uzgoj lososa – priča o pohlepi, bolestima i zagađenju

Hrvatska je, unazad dvije godine, postala jedina zemlja na Mediteranu u kojoj se uzgajaju lososi, čime je ova strana predatorska vrsta uvedena u Jadransko more.

Informacija je to koja je do šire javnosti došla tek kada su iz uzgajališta u Lukovom Šugarju početkom godine počele bježati veće količine ribe, o čemu smo zadnjih mjeseci intenzivno izvještavali [1, 2, 3, 4].

Losose je u Hrvatsku, preko tvrtke Adriatic Farming, doveo Jerzy Ryszard Malek, Poljak poznat po ulaganjima u ovu industriju, a kojem su norveške vlasti, netom prije nego se proširio na hrvatsko tržište, odbile izdati nove dozvole za uzgoj lososa. Nije on jedini koji je dobio odbijenicu u toj državi koja je prva u svijetu po proizvodnji ove ribe; ograničena dostupnost novih dozvola za uzgoj tjera tvrtke da prebacuju posao u druge zemlje u kojima uvjeti dopuštaju uzgoj lososa (Čile, Škotska, SAD, Kanada i Island).

Nije još u potpunosti jasno kakvog će utjecaja losos imati na autohtone vrste te hoće li se kao populacija zadržati u toplom Jadranskom moru. Losos je hladnovodna riba te znanstvenici već sad bilježe njihove migracije od Pacifika i Atlantika prema Arktiku, što objašnjavaju porastom temperature mora.

Ono što je poznato jest da je industrija uzgoja lososa, gledajući iz rakursa zaštite okoliša, problematična zbog više razloga. Ovdje ćemo se dotaknuti samo nekih od kontroverzi koje se uz nju vežu.

Kako je rasla industrija?

Počeci moderne industrije lososa sežu u 1960-e, kada su se u Norveškoj i Škotskoj počeli koristiti plutajući kavezi za marikulturu. Zbog povoljnih uvjeta u hladnim morskim zaljevima, uzgoj lososa u moru u idućem se desetljeću proširio na Sjevernu Ameriku te Čile. Do sredine 1990-ih proizvodnja uzgojenog lososa nadmašila je izlov divljeg lososa na globalnoj razini.

Industrija lososa, kojom dominira desetak velikih korporacija, u samo dva je desetljeća doživjela veliki i brz rast. Kako ističu znanstvenici s Aljaske u svom radu iz 2004. godine, nekoliko je faktora imalo utjecaj na takav trend.  Tehnologija uzgoja bila je relativno jeftina te je bilo dovoljno lokacija na kojima se losos mogao uzgajati. Osim toga, poboljšali su se kvaliteta matičnog jata (roditeljskih parova) te kvaliteta hrane, kao i tehnike upravljanja bolestima.

Sve to je rezultiralo stalnim padom troškova proizvodnje. Rast industrije oslikava i statistika; dok se 2000. godine na globalnoj razini proizvodilo 894.000 tona lososa, 25 godina kasnije očekuje se premašivanje 3 milijuna tona.

Takav rast dolazi s cijenom, i to onom koju plaća okoliš.  Već krajem 1990-ih, sve se češće u javnosti pojavljuju glasovi koji upozoravaju da industrija baš i nije toliko održiva koliko je kompanije koje se bave uzgojem nastoje prikazati.

>>> Uzgoj atlantskog lososa u Jadranu – rizici i nuspojave

Lososi u bijegu

Lososi, naime, masovno bježe iz uzgajališta diljem svijeta.

Prema procjeni čileanske državne agencije za akvakulturu, od 2010. do 2020. godine je u ukupno 73 incidenta pobjeglo preko 4,7 milijuna riba iz čileanskih uzgajališta, najviše zbog klimatskih i oceanskih uvjeta na farmama. Za veliki dio odgovorna je tvrtka Mowi koja se ranije zvala Marine Harvest. Ta je kompanija 2012. kupila većinu dionica Morpola, tvrtke koju je godinama gradio upravo Jerzy Ryszard Malek.

Između 2011. i 2019. Mowijeva je čileanska podružnica izvijestila o više od 2 milijuna lososa koji su pobjegli u više od 50 slučajeva bijega (DeSmog). Kako navodi specijalizirani portal Intrarfish, tijekom posljednja dva desetljeća je diljem svijeta registrirano dvadesetak velikih slučajeva bijega atlantskih lososa – dakle onih koji uključuju bijeg od više od 100.000 riba. Bijeg manjeg broja od 100.000 jedinki puno se češće događa. Česti su i slučajevi da uzgajivači ni ne prijave bijeg ili ne dostave točnu brojku odbjeglih lososa.

>>> Direktor kaže da im je pobjeglo 300 lososa. Izvori iz uzgajališta tvrde da ih je 30.000

Najviše bjegova registrirano je u Norveškoj i Čileu, što je i logično budući da su te zemlje vodeći proizvođači lososa u svijetu.

Za razliku od hrvatske tvrtke Adriatic Farming, koja nije platila nikakvu kaznu kada joj je iz uzgajališta u Lukovom Šugarju, prema tvrdnjama radnika s kojima smo razgovarali, pobjeglo više desetaka tisuća lososa, takvi se incidenti u ostatku svijeta strogo kažnjavaju. Na primjer, kada je iz jednog Mowijevog uzgajališta u Norveškoj 2018. godine pobjeglo 54.000 lososa, država je kaznila tvrtku s 450.000 eura.

Izumiranje divljeg lososa

Uzgojeni lososi pobjegli iz kaveza u moru predstavljaju opasnost za one divlje.

Simen Saetre, novinar i koautor knjige The New Fish o norveškoj industriji uzgoja lososa, kaže da je tamošnja populacija divljeg lososa prepolovljena u posljednja dva desetljeća, uglavnom zbog utjecaja desetaka milijuna prebjeglih uzgojenih lososa. Kako navodi, svake godine u prosjeku 200.000 uzgojenih lososa pobjegne iz svojih kaveza, što je značajan broj ako se uzme u obzir da se populacija divljih lososa procjenjuje na samo 500.000 jedinki [NPR].

Odbjegli uzgojeni lososi plivaju prema rijekama gdje se pare s divljima i tako oslabljuju njihove potomke. Naime, uzgojeni lososi su deblji i sporiji od onih koji se nalaze u divljini, a kada se pare s divljim lososom, njihovi potomci postaju također postaju sporiji i deblji, zbog čega ih lako mogu uhvatiti grabežljivci.

Ove navode potvrđuje i studija Norveškog instituta za istraživanje prirode i Instituta za istraživanje mora, objavljena prošle godine. Studija je pokazala da gotovo trećina divljih lososa u Norveškoj ima značajne genetske promjene zbog križanja s odbjeglim lososom iz uzgoja.

Na takav su scenarij organizacije za zaštitu okoliša upozoravale još prije dvadeset godina.

Širenje bolesti

Odbjegli lososi opasnost su za druge ribe jer mogu širiti bolesti, na koje su oni sami izuzetno osjetljivi.

U četverogodišnjoj studiji koja je završila 2020. godine, norveški su znanstvenici otkrili da su stope smrtnosti među uzgojenim lososima od zaraze morskim ušima u fjordovima zapadne Norveške veće od 30 posto. Posebno je problematično to što su morske uši polako evoluirale kako bi postale otporne na lijekove kojima ih uzgajivači često tretiraju.

Naime, antibiotici se često koriste u akvakulturi za sprječavanje bolesti i kontrolu rasta bakterija. Studija iz 2020. procijenila je da akvakultura “nosi najveći intenzitet upotrebe antibiotika po kilogramu biomase”.

Kako navodi portal Desmog, korištenje antibiotika u uzgoju, kako na kopnu tako i u moru, doprinosi otpornosti na antibiotike koja utječe na učinkovitost antibiotika koji se koriste i kod ljudi i kod životinja. Uporaba antibiotika u vodenom uzgoju posebno je zabrinjavajuća zbog sposobnosti vode da širi otporne bakterije, koje zatim mogu utjecati na druge životinje i ljude.

Industrija uzgoja ribe koristi se i drugim metodama za borbu protiv epidemije morskih ušiju. Inicijativa naziva Koalicija za pravedne ribarske dogovore upozorava da jedna od njih uključuje otrov koji se baca u more ili stavlja u hranu, kao i “pumpanje” lososa u čamce gdje se kupaju u vrućoj vodi od 30 stupnjeva, što često rezultira visokim stopama smrtnosti.

Prema Mowijevim godišnjim izvješćima, tvrtka je koristila antimikrobne lijekove u svim svojim uzgajalištima – 91 gram po toni proizvedenog lososa u 2021. godini, skoro pa dvostruko više nego 2019.

Lososi su posebno osjetljivi na visoke temperature mora. Pokazuje to i protekla godina u kojoj su norveški uzgajivači, uslijed klimatskog fenomena El Nino koji podiže temperature diljem planeta, zabilježili visoke stope mortaliteta. Naime, visoke temperature i toplija voda povećavaju mogućnost obolijevanja od morskih ušiju, zbog čega neke tvrtke testiraju nove kaveze koji bi išli u još veće dubine kako bi se spriječila zaraza [Reuters].

Masovna uginuća

Mowijeva kanadska podružnica Northern Harvest doživjela je masovnu smrtnost lososa zbog visokih temperatura vode; 2019. im je uginulo oko milijun riba. Događaj je doveo do suspenzije licenci tvrtke za uzgoj u Kanadi, a ministar ribarstva za pokrajinu Newfoundland i Labrador izjavio je da su konačne brojke smrtnosti bile veće nego što je tvrtka prvobitno objavila. Kada je 2023. godine u Škotskoj stradalo rekordnih 17,4 milijuna uzgojenih lososa, uzgajivači su kao razlog uginuća također naveli porast temperature vode [DeSmog, Time].

Da su klimatske promjene jedan od dominantnih uzroka mortaliteta lososa, dokazala je studija objavljena prošle godine u časopisu Scientific Reports. Istraživači su otkrili da je, od 2012. do 2022., 865 milijuna uzgojenih lososa stradalo u masovnim uginućima u Norveškoj, Čileu, Australiji, Kanadi, Škotskoj i SAD-u.

Osim zagrijavanja mora koje uzrokuju klimatske promjene, razlozi za uginuća kriju se i u prekomjernoj upotrebi antibiotika i pesticida, kao i u pokušajima industrije da poveća proizvodnju. Naime, lososi se uzgajaju u prepunim kavezima, a jedno uzgajalište može sadržavati milijun i više riba, što dovodi do visokih koncentracija bolesti i parazita.

Industrija lososa na trend učestalih uginuća i nema neki učinkovit odgovor, osim da na gubitke reagira povećanjem proizvodnje – sve kako bi povećala svoju dobit.

Riblje brašno i ulje

Utjecaj industrije lososa na okoliš puno je širi od posljedica bjegova i visokog mortaliteta ribe.

Naime, Norveška i Čile zemlje su koje, uglavnom zbog potrebe prehrane uzgojenog atlantskog lososa, predvode u uvozu ribljeg brašna i ulja koji se uglavnom proizvode od male plave ribe. Tako se iscrpljuju resursi lokalnih zajednica na tzv. Globalnom jugu, gdje se lovi većina male plave ribe za tu svrhu.

Istraživanje Greenpeacea pokazalo je da tvornice ribljeg brašna i ribljeg ulja u Mauritaniji, Senegalu i Gambiji uzimaju malu ribu kojom bi se inače koristilo lokalno stanovništvo, što u prehrani, što u lokalnoj riboprerađivačkoj industriji, zbog čega pate prehrambene navike lokalnog stanovništva. Greenpeace tako navodi da su se između 2010. i 2020. brojne tvornice ribljeg brašna i ribljeg ulja otvorile duž zapadnoafričke obale, dok se istovremeno potrošnja ribe po osobi u Senegalu prepolovila te pala sa 16 na 7 kilograma godišnje.

Industriju proizvodnje hrane od morskih sastojaka nisu kritizirale samo okolišne organizacije, nego i Organizacija UN-a za hranu i poljoprivredu (FAO) koja je 2022. godine utvrdila da ona predstavlja prijetnju sredstvima za život i prehrambenoj sigurnosti lokalnih zajednica.

Dodatno, kako navodi DeSmog, tri od četiri najveća svjetska proizvođača hrane za losose su u 2020. godini nabavljali soju povezanu s iskrčenom šumom u Brazilu.

Losos profiteri

Industrija lososa ne mari suviše za sve gore navedene okolišne kontroverze koje se vežu za njen rad. Tako nešto je i teško za očekivati budući da je industrija, kako je to rekao predsjednik međunarodne organizacije posvećene zaštiti divljeg lososa Bill Taylor, odgovorna samo dioničarima te usmjerena na kratkoročnu dobit.

Kako bi tu dobit što više maksimalizirale, kompanije koje se bave uzgojem udružuju se u kartel. Početkom 2024. godine Europska komisija obavijestila je šest norveških proizvođača lososa o sumnji da su prekršili protumonopolska pravila EU-a narušavanjem tržišnog natjecanja za spot prodaju atlantskog lososa uzgojenog u EU-u.

Tvrtke Cermaq, Grieg Seafood, Bremnes, Leroy, Mowi i SalMar razmjenjivale su, prema navodima Komisije, komercijalno osjetljive informacije o cijenama i količinama između 2011. i 2019. godine. Postupak je pokrenut nakon što su antimonopolska regulatorna tijela pretresla uzgajališta lososa u nekoliko zemalja Europske unije u veljači 2019. zbog sumnje da su stvorili kartel [1, 2].

U Velikoj Britaniji su supermarketi čak podigli tužbe protiv kompanija upletenih u ovaj slučaj.

Ima li nade?

Kada je riječ o utjecaju na okoliš, industrija ga nastoji smanjiti prebacivanjem proizvodnje na kopno pomoću recirkulacijskih sustava akvakulture (RAS).

Takva tehnologija može pomoći u smanjenju otpada, minimaliziranju mogućnosti ulaska patogena ili njihova širenja u okoliš, kao i sprječavanju bijega riba. RAS podrazumijeva specijaliziranu opremu dizajniranu tako da ribama pruži optimalnu kvalitetu vode te omogućuje proizvodnju u područjima gdje je svježa riba manje dostupna, odnosno bliže glavnim tržištima i naseljenim središtima, čime se smanjuje ugljični otisak koji nastaje prilikom prijevoza ribe.

Međutim, uvođenje RAS-a zahtjeva značajna ulaganja pa tako danas postoji svega desetak komercijalnih projekta diljem svijeta gdje se lososi uzgajaju u ovim sustavima [1, 2, 3].

U međuvremenu, na globalnoj razini postoje nastojanja da se uzgoj lososa u kavezima na moru ograniči, u nekim slučajevima i zabrani. Najdalje je u tome otišla američka savezna država Washington čiji je Odbor za prirodne resurse početkom ove godine podržao zabranu korištenja kaveza u akvakulturi u otvorenom moru. Takva odluka nadovezuje se na onu raniju kojom je zabranjen uzgoj stranih vrsta, a čije je donošenje potaknuto upravo masovnim bjegovima atlantskih lososa [1, 2].

Slične inicijative postojale su i u Čileu, Norveškoj, Kanadi i Australiji, ali nisu uspjele.