Kako se tisućljetne masline na otoku Pagu bore sa sve toplijim svijetom

Dolazak kopnenim putem u Lun, mjesto na samom sjeveru otoka Paga, na trenutke djeluje kao da traje vječno.

Cesta jednim dijelom vodi kroz golu, velebitsku stranu otoka, a dijelom gleda na otvoreno more. Nakon Novalje, kojom odzvanjaju predsezonski zvukovi miješalice betona, sve je uža. Prije ulaska u nešto tiši Lun, pogled s lijeve strane puca na nepregledne maslinike.

Maslinik koji se prostire na 400 hektara i broji oko 80 tisuća maslina razlog je našeg dolaska. Na čitavom Mediteranu ovdje je možda i najveći broj tisućljetnih samoniklih stabala maslina na jednom mjestu. Došli smo s ciljem da saznamo kako promjenjivi vremenski obrasci utječu na procese u masliniku i zašto su baš ove masline uspjele preživjeti stoljećima, odnosno, tisućljećima.

Kad bismo birali pridjev koji najbolje dočarava atmosferu lunjskog maslinika, odabrali bismo “spokojno”. Turistima je najzanimljivije najšire deblo masline koja u tišini raste oko 2000 godina. Maslinik ciljano posjećujemo van sezone, prije nego nahrupe turisti, pa nam se u šetnji pridružuju samo dvojica domaćih posjetitelja.

“Samo da napomenem, trenutačno smo u radovima, odnosno, u fazi održavanja maslinika”, govori nam vodič Andrea Cantore Badurina.

Cantore Badurina je doktor agronomije, voditelj Vrtova lunjskih maslinika i naš sugovornik.

Problem erozije – “sve dok ne ostane samo kamen”

Uz puteljke kojima je teren prošaran, nalazimo ispilane grane. Naime, polako završava period rezidbe. Uklanjanje dijela grana stimulira rast novih grana i cvjetova, ali ostaci od rezidbe mogli bi odigrati puno važniju ulogu. Erozija tla jedan je od većih izazova s kojima se maslinik suočava, a klimatske promjene i sve ekstremniji vremenski događaji čine ga sve izraženijim.

“Veliki problem je erozija koja utječe na manjak zemlje, što pak znači manje organske tvari na terenu te manji kapacitet terena za zadržavanje vode. S manje minerala na terenu, sa svakim jačim kišama “izbija” kamen, i tako u krug sa svakim ekstremnijim vremenskim prilikama. To znači da će biti još manje vode i manje mogućnosti za “skupiti” vodu. Tako to ide, sve dok ne ostane samo kamen”, kaže Cantore Badurina.

Čitava istočna strana Paga je goli kamen. Pogledate li satelitsku snimku područja Luna, primijetit ćete kako je jedna strana zelena, a druga siva, gotovo beživotna. Dijeli ih linija koja prolazi najvišim predjelima tog dijela otoka.

S te gole strane, objašnjava naš vodič, nagib je puno veći i ne dozvoljava zadržavanje vode. Tu je bura koja “soli” teren, zbog čega je manje biljaka koje mogu preživjeti u tim uvjetima, a manje biljaka znači manje lišća koje pada i čini organsku tvar.

Zanimalo nas je kako ostaci grana od rezidbe mogu pomoći u prilagodbi na eroziju.

“Odgovor je malčiranje, odnosno, pokrivanje tla raznim organskim tvarima kako bi se održavali uvjeti za rast biljaka. Kad palimo granje, ostaje samo šaka pepela te CO2, dušik i fosfor u zraku. Ako ih ostavimo zdrobljene po terenu, čuvamo organske tvari. Po meni, to je idealno rješenje za ovu situaciju. Uostalom, manje smo ovisni o vjetru jer kad puše ne možemo paliti. A često puše, ipak smo na otoku”, kaže Cantore Badurina.

Kako bi se ublažile posljedice erozije i zadržalo što više vode, u masliniku se grade suhozidne terase koje se potom popunjavaju odrezanim i zdrobljenim granama. Vodič nam pokazuje nekoliko takvih intervencija napravljenih kroz posljednjih pet-šest godina.

Novo normalno

Klimatske promjene već sad imaju posljedice na uzgoj maslina u Europi. Maslinarska struka pamti “kobnu” 2023. godinu, kada je zbog izrazito sušne godine podbacio uzgoj u velikom dijelu južne Europe.

Društvenim efektima takve nepogode bavili smo se u ranijim tekstovima. Zbog loše godine, maslinovo ulje u Španjolskoj višestruko je poskupjelo i tako postalo proizvod koji se najčešće krade s polica dućana, a događale su se i pljačke skladišta u kojima se ulje čuvalo (1, 2).

S aspekta uzgoja, promjena klime može biti i jako dobra i jako loša, kaže Cantore Badurina.

“Dobra zbog toga što visoke temperature ljeti smanjuju aktivnosti maslinine muhe. Ako je, pak, toplo zimi, onda imamo drugih problema. Zimska niska temperatura može uništiti dosta štetnika, ako pak bude previsoka više toga će preživjeti. Dakle, ljetna temperatura dobro dođe iako stvara druge probleme zbog manjka vode.”

Iako je riječ o problemu koji je tehnički moguće riješiti navodnjavanjem, problem je što u slučaju suše prioritet postaju opskrba stanovništva (i turističkih kompleksa) pitkom vodom. Sugovornik dodaje kako, u konačnici, maslinarstvo nije krucijalna grana poljoprivrede – ljudi bez maslinovog ulja mogu preživjeti. U situacijama racionalizacije potrošnje vode, svakako se prednost daje kulturama poput žita ili graha.

Pitali smo što se događa kad je zima pretopla. Cantore Badurina kaže da manji broj dana s niskom temperaturom loše utječe na cvjetanje masline, a ako nema cvijeta, nema ni ploda. Zbog toga je visoka temperatura veći problem zimi nego ljeti. Taj se period, dodaje, u agronomskom rječniku zove chill hour.

Ako, pak, nema ploda, nema ni brige oko suše.

“Maslina može živjeti više tisuća godina. Nju nije briga za proizvodnju ulja, to je naš problem, a ne njezin”, kaže Cantore Badurina.

Što maslinari mogu napraviti da se prilagode klimatskim promjenama?

Kod sadnje nove plantaže, odgovara voditelj lunjskih maslinika, treba imati na umu da ono što funkcionira danas možda neće važiti za 30 ili 40 godina, kad maslina bude u punom rodu. Ako se očekuju više temperature, umjesto odabira sorti iz Francuske ili Istre, valjalo bi odabrati one iz južne Italije ili Afrike, odnosno one koje su prilagođene uvjetima u kojima temperatura rastu do 40 stupnjeva.

“To su rješenja koja se odnose na planiranje novih nasada. Kada je riječ o preživljavanju, odgovor je navodnjavanje. A tu se vraćamo na onaj problem konkurencije s drugim kulturama”, kaže agronom te ironično dodaje “i bazenima”.

No, vratimo se na glavnog neprijatelja maslinika – maslinovu muhu. Klasične agrotehničke metode poput prskanja, ovdje nisu lako izvedive.

“To je zbog terena koji je dosta nezahvalan. Traktorom se ovdje ne može. Može se s pumpom ići po masliniku i prskati. Međutim, šprica se u srpnju i kolovozu, kada je turistička sezona, zbog čega sve drugo pada u drugi plan. Nadalje, vlasnici maslina koji imaju 80 godina ne mogu dizati pumpu od 30 kilograma na leđa i nezgodno ih je tražiti da to rade po vrućini. Možda bi mogli raditi navečer, kad padnu temperature, ali tada je preškuro za ići po kamenjaru”, tumači Cantore Badurina.

Idealno rješenje za lunjski maslinik, kaže, je prskanje dronom. Međutim, to u Hrvatskoj trenutačno nije dozvoljeno, osim u rijetkim situacijama. Stoga se oslanjaju na “lovke” koje postavljaju po masliniku.

Divlje masline

Uz puteljke i stabla nalazimo brnistru, mlječiku, kao i brojne male grmove divljih maslina u nastajanju. Oko divljih maslina ima puno posla, a daju jako malo ulja, objašnjava Cantore Badurina, zbog čega se provodi cijepljenje maslina, odnosno spajanje dijelova dviju maslina. Ta se praksa ovdje provodi dulje od 200 godina. Prije toga maslinari su radili ulje od divljih maslina, što danas nije ekonomski isplativo.

“Plod divlje masline praktički čini samo koštica. Ostaje jako malo ulja, čija bi litra koštala i do 200 eura”, pokazuje maslinar.

Kako znamo da je maslina stara tisuću godina?

Starost maslina, objašnjava Cantore Badurina, određuje se računanjem debljine, odnosno opsega stabla. U uvjetima ovog maslinika, prosječni prirast je oko jedan milimetar godišnje, tako da polumjer u milimetrima omogućava dobru procjenu starosti stabla.

Zanimalo nas je i kojom tempom rastu grmovi maslina koje nalazimo po putu.

“Nikad se nije pratilo koliko je to staro i koliko brzo se razvija. Ovaj grmić će se razvijati a kad bude dovoljno velik, neka grana će ići u visinu i tad ćemo imati prvo deblo. Kad procjenjujemo starost, zapravo preskačemo tu fazu grma”, kaže.

Ipak, 2021. godine počeli su skenirati teren, pa su fotografirali i grmove te zabilježili njihove dimenzije. Ako nastave s tom praksom, ubrzo će doći i do okvirne procjene brzine rasta divljih maslina.

Divljih maslina ima po cijelom Mediteranu, no ovakav tip istraživanja, koliko je poznato našem sugovorniku, još nije proveden.

“Mi sad možemo početi raditi istraživanje, ali bi ga trebalo raditi istraživanje dulje od 50 godina. Dakle, ne znamo hoćemo li vidjeti rezultate. Hoću li ja uopće biti tu za 50 godina”, postavlja pitanje referirajući se na činjenicu da bi istraživanje trajalo puno više od karijere jednog znanstvenika istraživača.

Otpornost

Lunjske masline dio svoje egzotike duguju neobičnim oblicima debla. Naročito se ističu ona zavijena oko svoje osi, pomalo nalikujući na sajle.

Na pitanje zašto je to tako, nema jednoznačnog odgovora. Maslini, naime, treba dugo vremena da se savije, zbog čega je proces teško, odnosno gotovo nemoguće pratiti. Ne mora značiti da se savija zbog bure, što je bila naša pretpostavka, no zavijeno deblo svakako pomaže maslini da bude elastičnija i otpornija na udare vjetra.

“Može se dogoditi da pukne jedna grana, koju potom bura vuče na drugu stranu pa maslina, ajmo tako reći, mijenja smjer. Može puknuti od vjetra, ali i od crva ili od težine. Imamo primjere maslina koje su polegnute radi bure. Grana je čvrsta i umjesto da ona pukne, zapravo se dogodi da pukne korijen”, kaže.

Šećemo dalje kroz maslinik. Kad bismo tražili drugu riječ da ga opišemo, uz “spokoj” bismo odabrali “otpornost”.

Pored stoljetnih stabala nalazimo dvije mlade masline, koje su bile predmet istraživanja splitskog Instituta za jadranske kulture i melioraciju krša. Istraživači su proučavali kako različiti genotipovi masline reagiraju na povišeni salinitet i sušu. Iz lunjskog maslinika uzeli su više uzoraka, a dva mlada stabla pred kojima smo zastali klonovi su divlje masline koja je nakon eksperimenta vraćena u maslinik.

> > Kako prilagoditi mediteransku poljoprivredu sve nestabilnijim vremenskim uvjetima

“Tajna” očuvanosti lunjskog maslinika

Očuvanost lunjskog maslinika dijelom treba zahvaliti činjenici da na ovom prostoru nije bilo požara. Kroz povijest, stanovnici Luna skupljali su svaku grančicu iz maslinika, a grančice su koristili za potpalu, tako da nije bilo materijala koji bi požar mogao zahvatiti.

Razlozi leže i u kamenjaru. U masliniku se ističu brojni suhozidi, neki neuobičajeno glomazni, visoki i do dva metra. I to ima svoje objašnjenje – dio terena gdje su smještene, priča nam Cantore Badurina, koristio se kao pašnjak, što znači da su ovce bile slobodne nekoliko mjeseci u godini i tako modelirale ovaj prostor.

“Ako imaš slobodnu ovcu koja ide po terenu a pokušavaš nešto kultivirati, moraš nekako zaštiti biljke. Ta je zaštita upravo zid od dva metra kojeg ovce ne mogu preskočiti.”

Zid ovdje ima još dvije funkcije: definira parcelu te služi za skladištenje kamena prilikom “čišćenja” terena za uzgoj kulture.

Neriješena pitanja

Osim maslinove muhe i sve toplijeg svijeta, lunjski se maslinari bore i s imovinsko-pravnim odnosima te sporim pravosuđem koje odugovlači rješavanje njihove paradoksalne situacije. Naime, maslinari su vlasnici stabala, ali ne i terena na kojem se one nalaze.

Kako nam objašnjava vodič, sredinom 19. stoljeća ukinuto je kmetstvo i napravljena darovnica.  Lun, koji je tada bio pod lokalnom upravom Raba, dobio je područje maslinika. Pašnjak, odnosno, teren na kojem se masline nalaze, za vrijeme Jugoslavije nije nacionaliziran pa tako nije ni vraćen mještanima.

Republika Hrvatska, koja se upisala na teren devedesetih godina, ne priznaje vlasništvo zajednice, što je model kakav postoji u susjednoj Sloveniji i Italiji, kaže Cantore Badurina. Zbog toga su mještani krenuli u pravnu bitku s državom i podigli udruženu tužbu, koju je pokrenulo čak 85 obitelji.

“Nemamo riješeno imovinsko pravo, nemamo koncesiju, ne možemo se prijaviti u upisnik poljoprivrednika, što pak znači da se ne možemo se prijaviti za potpore. Ne možemo ni ulagati u prostor ako nismo sigurni da će ostati nama”, kaže.

Uostalom, veći dio maslinika nije zaštićen. Tek mali dio, 23 od 400 hektara, odnosno pet posto maslinika gdje nema cijepanih maslina, zaštićen je 1963. godine kao botanički rezervat. Doduše, prostor spada pod ekološku mrežu Natura 2000, no iz prakse znamo da takav oblik zaštite često ne znači previše.

Zanimalo nas je znači li to da je postoji mogućnost da i ovim terenom krenu odzvanjati zvukovi miješalice, kao u susjednoj Novalji koja je žrtva surove betonizacije.

Tužba je, kaže, dijelom pokrenuta i da se izbjegne eventualni scenarij prodaje terena investitorima koji bi krenuli s velikim projektima.

“U svakom slučaju, da se i krene u takvo nešto, svakako bi postojao otpor lokalnog stanovništva”, kaže.

Scenarij koji se nastoji izbjeći ujedno bi značio i sužavanje granica Mediterana kakav je nekad bio i za koji se zna reći da prestaje ondje gdje masline prestaju rasti.