100 posto obnovljiva energija u Hrvatskoj je moguća – stručnjaci izračunali kako to ostvariti
100 posto obnovljiva energija nije utopija. Sva tehnologija postoji, a koštalo bi 12 milijardi eura, pokazuje studija stručnjaka s FSB-a koju je naručio Greenpeace. Hrvatska bi fosilna goriva u proizvodnji struje teoretski mogla napustiti već do 2030. godine.
Hrvatska mora u potpunosti prijeći na obnovljive izvore energije. Sve drugo bilo bi nerazumno.
Poruka je to studije koju je u četvrtak predstavio Greenpeace, a na kojoj je radio tim stručnjaka s Fakulteta strojarstva i brodogradnje, predvođen dr. sc. Goranom Krajačićem, profesorom s katedre za energetiku.
Njihova studija, nazvana “100 posto obnovljivo do 2030. – Plan za zelenu tranziciju hrvatske elektroenergetike”, razmatra mogućnost potpunog prijelaza na korištenje električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora do kraja ovog desetljeća.
Zaključili su kako je to skupo, ali ne i nemoguće. Profesor Krajačić je na predstavljanju studije rekao da bi u izbacivanje fosilnih goriva iz hrvatskog elektroenergetskog sustava ukupno trebalo uložiti oko 12 milijardi eura.
Prema analizi iz studije, ključni element tranzicije prema proizvodnji struje iz obnovljive energije su ulaganje u solarne panele i vjetroelektrane. Kapaciteti solarnih elektrana bi se trebali udeseterostručiti, a vjetra skoro pa učetverostručiti s obzirom na stanje iz 2023.
30 preporuka za tranziciju na 100 posto obnovljivo
Njihov rad rezultirao je s 30 preporuka, adresiranih mahom na državne institucije. Prva skupina preporuka tiče se temeljnog problema koji onemogućava brže usvajanje obnovljivih izvora u proizvodnji električne energije: kapaciteta elektroenergetske mreže. Potrebno je povećati prijenosni kapacitet mreže te je nadograditi baterijskim sustavima, za skladištenje viška energije proizvedene iz obnovljivih izvora.
Idući korak je ubrzana solarizacija, do koje treba doći prvenstveno kroz poticanje građanske energetike. U hrvatsko zakonodavstvo je prije više godina uvedena mogućnost osnivanja građanskih energetskih zajednica, ali u praksi se to još nije proširilo pa bi državne, regionalne i lokalne vlasti trebale poticati takav oblik udruživanja. Predlaže se i izdavanje “zelenih obveznica”, u koje bi građani mogli ulagati svoju štednju.
Autori rada – a uz profesora Krajačića u pitanju su još Doris Beljan, Ven Rajlić, Daniel Đurić, Mislav Bogdan, Stela Perković i Kristina Vukušić – također ističu nužnost ulaganja u istraživanje i razvoj, kao i u digitalizaciju. Suvremene digitalne tehnologije, naime, mogu imati značajan utjecaj na razvoj elektroenergetskog sektora; AI tehnologija se npr. može koristiti za učinkovitije balansiranje elektroenergetskih mreža.
Država bi također, pišu autori studije, trebala poticati domaću proizvodnju tehnologije ključne za zelenu energetsku tranziciju. To dokazano doprinosi gospodarskom rastu, što najbolje pokazuje primjer Kine, čija državna ulaganja u energetiku su i dovela do toga da su solarni paneli i vjetroelektrane postali cjenovno najisplativiji način proizvodnje električne energije (a zadnjih godina vidi se veliki napredak i u tehnologiji za pohranu električne energije). Takva industrijska politika sada postaje pokretač kineskog gospodarskog rasta.
Preporuke iz Greenpeacove studije idu i dalje od dekarbonizacije elektroenergetske mreže. Njeni autori skiciraju put prema potpunom napuštanju fosilnih goriva: korištenjem zelenog vodika za potrebe industrije, izbacivanjem plina iz sustava grijanja korištenjem geotermalne energije, dizalica topline, solarnih kolektora i drugih tehnologija koje toplinsku energiju dobivaju iz obnovljivih izvora… Predlaže se i gradnja plutajućih solarnih elektrana te pučinskih vjetroelektrana, poticanje elektrifikacije prometa, ulaganje u računalne sustave za meteorologiju i upravljanje elektroenergetskim mrežama te poticanje razvoja znanja i međusektorske suradnje.
Tehnologija postoji, čekaju se političari
Napuštanje fosilnih goriva u korist sto posto obnovljive energije nije utopijska vizija, poručuju autori. To je u potpunosti moguće izvesti uz postojeću tehnologiju. Štoviše, za Hrvatsku bi takva odluka nesumnjivo bila od iznimne dugoročne koristi, s obzirom na ogromne neiskorištene kapacitete za proizvodnju obnovljive energije, posebno sunčane. Sve što je potrebno za potpunu transformaciju hrvatskog energetskog sustava je politička volja.
Takva politička odluka nedvojbeno je u općem interesu. Prelaskom na obnovljive izvore štitimo klimu i okoliš (pa posredno i zdravlje stanovništva) te stvaramo uvjete za rast i razvoj. A nije nevažno naglasiti ni pravednost takvog strateškog smjera razvoja energetskog sektora.
Kako u uvodu studije ističe predsjednik hrvatskog ogranka Greenpeacea Zoran Tomić, klimatska kriza pogađa apsolutno svih – osim industrije fosilnih goriva, koja želi što dulje gomilati profite zagađujući Zemljinu atmosferu stakleničkim plinovima.
“Klimatska kriza koju je zakuhala te je i dalje podgrijava fosilna industrija pogađa cijelo društvo, a posebno njegove najosjetljivije članove i skupine od čega, naravno, nisu pošteđene ni Hrvatska ni Europa. Fosilni biznis ne bira sredstvo kako bi nas zadržao na utabanom putu koji njemu donosi ekstraprofite, dok društvo i građani plaćaju cijenu narušenog zdravlja, onečišćenog okoliša i rastućeg klimatskog kaosa. Krajnji je čas da prekinemo taj začarani krug koji nas vuče prema katastrofi i odlučno se okrenemo održivoj budućnosti”, poručuje Tomić.