Kako dekarbonizirati brodski promet

Većina svjetskog trgovačkog prometa je brodski promet – više od 80 posto robe, uključujući hranu i energiju, prevozi se brodovima. Gotovo sve trgovačke brodove pogone fosilna goriva. Brodski promet odgovoran je za oko 3 posto globalnih emisija stakleničkih plinova.

Međunarodna pomorska organizacija (IMO), tijelo Ujedinjenih naroda posvećeno regulaciji međunarodnog brodskog prometa, usvojilo je 2023. strateške dekarbonizacijske ciljeve koji podrazumijevaju ostvarivanje neto nulte stope emisija do sredine stoljeća. Planirano je smanjenje emisija za 20 do 30 posto do kraja desetljeća (s obzirom na razine iz 2008. godine). Za emisije iznad dogovorenog praga, brodari će morati plaćati penale, čime ih se planira usmjeriti prema održivijim rješenjima.

Prema računici Climate Action Trackera, ovi ciljevi nisu ni blizu dovoljno ambiciozni da bi se ostvario međunarodni dogovor upisan u Pariški klimatski sporazum, kojim su se države obvezale da će svojim djelovanjem ograničiti emisije dovoljno brzo da se porast prosječne Zemljine temperature ograniči na maksimalnih +2 °C s obzirom na predindustrijsko razdoblje.

Trenutačno stanje ne ulijeva nadu da će se i takvi, nedovoljno ambiciozni ciljevi ostvariti: emisije iz pomorskog prometa ne samo da kontinuirano rastu, već se taj rast i ubrzava. U 2024. su bile 6 posto veće nego godinu dana ranije.

Kombinacija različitih tehnologija

Od siječnja ove godine na snagu su stupili i ciljevi Europske unije za dekarbonizaciju brodskog prometa. Ova EU regulacija odnosi se na sve brodove teže od 5000 tona koji pristaju u europskim lukama. Predviđeno je da će se emisije stakleničkih plinova postupno smanjivati: od -2 posto u 2025. do -80 posto u 2050. (s obzirom na razine iz 2020. godine).

Osim što emisijama stakleničkih plinova doprinosi zagrijavanju Zemlje, brodski promet zagađuje i zrak. Brodska goriva često su bogata sumporom i dušikom. Jedno je istraživanje iz 2023. pokazalo da 218 europskih kruzera kroz godinu dana u zrak ispusti jednaku količinu sumpora koliko i milijardu osobnih automobila.

Iz svega navedenog jasno je da je dekarbonizacija brodskog prometa apsolutno nužna sastavnica tranzicije prema održivijem gospodarstvu, kao i da se radi o vrlo teškoj i kompliciranoj zadaći. Dekarbonizacijski su ciljevi, naime, ograničeni dostupnim tehnologijama; ne postoji jedno rješenje koje bi bilo primjenjivo za sve brodove i sve luke, već će biti potrebno kombinirati različite pristupe.

Dekarbonizacija brodskog prometa uključuje emisije koje brod proizvodi tijekom putovanja, ali i emisije koje proizvode same luke. Cilj Europske unije je da se lučka djelatnost u narednim godinama elektrificira te da brodovi tijekom boravka u lukama svoje energetske potrebe zadovoljavaju spajanjem na lučki elektroenergetski sustav. Dekarbonizaciji u lukama već doprinosi i napredna analitika koju donosi razvoj AI tehnologije.

Dekarbonizacija samog putovanja predstavlja kompliciraniji problem te se očekuje da će se rješavati kombinacijom različitih tehnologija. U ovom trenutku ne postoji način da se veliki i teški brodovi koji prevoze robu preko oceana napajaju obnovljivim izvorima energije. Iako postoje različite ideje i prototipovi za brodove pogonjene strujom ili vjetrom [1, 2, 3, 4, 5], radi se o tehnologiji koja je još u relativno ranoj fazi razvoja i ne treba očekivati da će u skorije vrijeme biti masovno dostupna i komercijalno isplativa. Obnovljiva energija za sada eventualno može biti pogonsko gorivo za manje brodove.

Očekuje se da će prva etapa u postupnoj dekarbonizaciji brodskog prometa biti obilježena prelaskom na čišća goriva, tj. goriva koja manje zagađuju od trenutno najraširenijih mazuta ili dizela. Nema jedinstvenog rješenja za sve brodove; neki će kao gorivo usvojiti ukapljeni zemni plin (LNG), neki drugi će koristiti bio-goriva, sintetska goriva, amonijak ili vodik. Odluke o tome koja će se goriva koristiti ovisit će o regulaciji i infrastrukturnom razvoju; brodari će odabirati ono gorivo čija nabavka će biti najlakša i najjeftinija.

Na koncu, brzina dekarbonizacije u brodskom prometu ovisit će i o brzini zelene tranzicije u drugim sektorima. Skoro 30 posto svjetske trgovačke flote čine tankeri za prijevoz nafte (a oko 40 posto otpada na kontejneraše). Kako bi potrošnja nafte u budućnosti trebala padati zbog postupnog napuštanja fosilnih goriva i prelaska na obnovljive izvore energije, tako će se i tankerska flota smanjivati, tj. padat će njen ukupni ugljični otisak.

> > Nazire se globalni sporazum o dekarbonizaciji brodskog prometa

Može li CCS ipak biti koristan?

Ista stvar važi i za sve ostale tehnologije, zbog čega bi u dekarbonizaciji brodskog prometa ulogu mogla odigrati i tehnologija koja je inače na lošem glasu – sustavi za hvatanje i pohranu ugljika (CCS). Veliki zagovornik ove tehnologija je industrija fosilnih goriva. Jasno je zašto; kad bi CCS tehnologija bila funkcionalna, ne bismo se morali zabrinjavati ograničavanjem emisija stakleničkih plinova, već bismo ugljik mogli jednostavno uklanjati iz zraka. Stručnjaci su, međutim, skeptični prema potencijalima ove tehnologije da ikad uđe u masovnu uporabu.

Međutim, ugljik je puno lakše hvatati iz brodskog dimnjaka, nego iz zraka. Britanska kompanija Seabound, čiji rad je nedavno profiliran u dnevnom listu The Guardian, tako npr. tvrdi da su na testnim putovanjima uspjeli uhvatiti i pohraniti 78 posto emitiranog ugljika i čak 90 posto sumpora.

U dekarbonizacijsku računicu također treba uvrstiti i tehnološki napredak. Iako trenutačno nemamo tehnologije kojima bismo mogli u potpunosti eliminirati emisije iz brodskog prometa, ne treba isključivati mogućnost da će u budućnosti i to biti moguće. Diljem svijeta znanstvenici i inženjeri rade na novim tehnološkim rješenjima koja bi mogla doprinijeti zelenoj tranziciji u sektoru brodarstva.

U međuvremenu, važno je uspostavljanje pravednih pravila igre. Državna i međunarodna tijela na količinu emisija stakleničkih plinova mogu utjecati regulacijama i instrumentima za njihovu provedbu, usmjeravajući tako brodski promet prema postupnoj dekarbonizaciji kakvu planiraju Međunarodna pomorska organizacija i Europska unija.