Prirodnim rješenjima protiv požara na Mediteranu

Ništa ne govori “ljeto na Mediteranu” kao prizori vatrene stihije.

Tijekom srpnja, šumski požari u Turskoj usmrtili su deset ljudi, dok je na Cipru vatra odnijela dva života. Grčkom i ove godine haraju razorni požari, koji pogađaju i otoke i kontinentalne predjele (1, 2).

Gorjelo je i u susjedstvu – prema podacima Službe za praćenje atmosfere Copernicus (CAMS), emisije od šumskih požara u srpnju u Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji bile su treće najviše otkako CAMS vodi evidenciju, dok su u Srbiji i Albaniji bile druge najviše (1, 2).

Iako požarna sezona još nije završila, statistike već sad pokazuju da je gora od prethodne. U zemljama Europske unije od početka godine šumski požari emitirali su 9,66 megatona CO2, u usporedbi sa 7,37 megatona u istom razdoblju 2024. godine. Površina zahvaćena požarima iznosi 292 855 hektara, znatno više od višegodišnjeg prosjeka od 162 994 hektara za ovo doba godine (JRC).

Učestalost i intenzitet požara u Europi vjerojatno će i dalje rasti – ne samo zbog klimatskih promjena, odnosno duljih sušnih razdoblja i viših temperatura, već i zbog faktora kao što su napuštanje tradicionalnih ruralnih aktivnosti, nedostatno planiranje i gospodarenje šumama, sadnja zapaljivih vrsta stabala i jednoličnost šumskih struktura, odnosno učestalost šuma s previše istovrsnih stabala koja lako gore.

Primjer Hrvatske

Slični trendovi primijećeni su i u mediteranskom dijelu Hrvatske. Prije sedamdesetak godina, zbog sve manje isplative i tehnički zahtjevne poljoprivrede, proizvodnja se počela povlačiti s padina i terasa u ravnija područja. 

Prema istraživanju znanstvenika s Agronomskog fakulteta u Zagrebu, objavljenom u časopisu “Hrvatske vode”, napuštene terase podložnije su sukcesiji vegetacije, odnosno obrastanju gorivim biljnim materijalom – što značajno povećava rizik od požara. Tako su nekadašnje prirodne zapreke za širenje požara postale nova požarna žarišta (Hrvatske vode).

Državne, a naročito privatne šume, često su guste crnogorične šume koje se ne prorjeđuju. U njima ostaju suha stabla i grane – dodatni gorivi materijal. Kako smo pisali, primjer Donjeg Karina, gdje su Hrvatske šume dozvolile prekomjernu sječu zaštitne šume neposredno prije požarne sezone i ostavile je punu zapaljive mase, jasno pokazuje manjkavosti u upravljanju.

Valja spomenuti i da su u Hrvatskoj česte šume lako zapaljivog alepskog bora. Kada gore, šiške ovog bora mogu odletjeti na desetke metara te izazvati nove požare.

Broj požara u Hrvatskoj pokazuje jasan rast. U razdoblju od 1980. do 1989. godine godišnje ih je u prosjeku bilo 667, dok je prosjek za razdoblje od 2006. do 2021. godine iznosio 2541. 

Prema podacima Hrvatske vatrogasne zajednice, prošle godine u Hrvatskoj je zabilježeno ukupno 6650 požara, od čega 3825 požara raslinja.

> > Zaštitna i zaštićena – a ipak posječena: Hrvatske šume devastirale šumu iznad Karina

Rješenja: Obnova, raznolikost, bolje upravljanje

Prema nedavno objavljenim preporukama organizacija WWF i BirdLife, ključne mjere za smanjenje rizika od požara uključuju obnovu ekosustava i upravljanje šumama temeljeno na prirodi, planiranje krajobraza, zaštitu močvara, tresetišta i planinskih šuma, ponovno vlaženje tresetišta – jer kada se isuše, postaju lako zapaljiva.

Šume igraju i važnu ulogu u regulaciji vode: “presreću” oborine, omogućuju infiltraciju u tlo, obnavljaju vodonosnike, reguliraju protok rijeka i ublažavaju poplave. Posebnu pažnju treba posvetiti prirodnim šumama – one obiluju bioraznolikošću i otpornije su na požare od monokultura.

Preporučuju i sadnja otpornih vrsta drveća. Zamjena zapaljivih egzotičnih vrsta otpornijim domaćim već se provodi u nekim europskim državama. U portugalskoj općini Alenquer, primjerice, alepski bor zamjenjuje se hrastom plutnjakom i crnikom.

Također se preporučuje mapiranje područja s niskom bioraznolikošću i visokim rizikom od požara te njihova pretvorba u kompleksnije ekosustave.

Uloga biljojeda, krajobraznog planiranja i agrošumarstva

Sve više se istražuje i obogaćivanje faune, odnosno uloga biljojeda u ublažavanju šumskih požara.

Tako se u sklopu projekta “Rewilding Spain” proučava kako veliki biljojedi, poput konja i goveda, mogu pomoći u smanjenju vegetacije koja pogoršava rizik od požara. Biljojedima se stavljaju ogrlice za praćenje kretanja kako vi se analizirala preferirana područja ispaše i uspoređuju s kontrolnim zonama na kojima se ispaša ne odvija.

Slični napori provode se i kroz projekt “Od željezne zavjese do zelenog pojasa” u jugoistočnoj Bugarskoj. Cilj je zamijeniti zapaljive neautohtone crnogorične nasade s otpornijim, listopadnim vrstama te postaviti protupožarne pojaseve širine 100 metara koji prekidaju kontinuitet gorive mase.

Na Mediteranu i u drugim požarima sklonim regijama, poljoprivredni sustavi visoke prirodne vrijednosti mogu istovremeno smanjiti rizik i povećati bioraznolikost. 

Hrvatski znanstvenici u ranije spomenutom znanstvenom radu predlažu obnovu tradicionalnih oblika agrošumarstva. To su agrisilvikultura (interakcija poljoprivrednih kultura i drveća ili grmlja te drveća i grmlja), silvopašnjarstvo (interakcija pašnjaka, domaćih životinja i drveća), agrosilvopašnjarstvo (interakcija poljoprivrednih kultura, pašnjaka s domaćim životinjama i drveća) i slično.

WWF i BirdLife naglašavaju da bi prirodna regeneracija trebala imati prednost pred sadnjom nakon požara – osim ako prirodne vrste nisu prisutne u blizini. Regeneracija je često učinkovitija, isplativija i biološki raznolikija. Obrada tla i uklanjanje mrtvog drva treba se izbjegavati gdje god je to moguće – zbog opasnosti od erozije, dezertifikacije i smanjene bioraznolikosti.

Cijena ignoriranja

Dijelovi Europe izloženiji požarima gore sve češće i intenzivnije, ali požari sve češće pogađaju i područja gdje nisu učestali, poput sjeverozapadne Europe.

Posljedice su goleme: ljudski gubici, emisije CO2, onečišćenje zraka, šteta na infrastrukturi i poljoprivredi, erozija tla, kao i gubitak bioraznolikosti.

Neposredna prosječna godišnja šteta od požara u Hrvatskoj, prema podacima Hrvatske vatrogasne zajednice, iznosi od 10 do 20 milijuna eura. To uključuje štetu izgorjele vegetacije, gubitka budućeg prirasta i ponovne obnove. 

Posredna šteta puno je veća te se penje do 66 milijuna eura. To podrazumijeva troškove gašenja požara, dezertifikaciju tla, onečišćenje voda, ublažavanje erozijskih procesa, problem štetnika na fiziološki oslabljenoj vegetaciji te povećanje emisije stakleničkih plinova.

Požari, u konačnici, stvaraju i značajan ugljični dug. Čak i kad obnova započne, potrebne su godine i godine da šuma opet naraste i počne učinkovito apsorbirati ugljik.

> > Kako klimatske promjene ugrožavaju svjetske šume