Pobuna protiv solarnih elektrana – u čemu je problem?

Iz različitih krajeva Hrvatske zadnjih su tjedana stizale vijesti o građanskoj pobuni protiv projekata gradnje solarnih elektrana.

Građani u Sinju i okolici su ustali u zaštitu okoliša, a u Zaboku i Pregradi su se pobunili protiv otimačine poljoprivrednog zemljišta. Njihova borba za sada se doima uspješnom. Projekt gradnje sunčane elektrane “Gala – Obrovac Sinjski” zaustavilo je Savjetodavno stručno povjerenstvo Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije, koje nije prihvatilo studiju utjecaja na okoliš. Predstavnici lokalnih i državnih vlasti su, pak, nakon pobune u Zagorju počeli javno govoriti kako neće dozvoliti izvlaštenja poljoprivrednih zemljišta u korist privatnih investitora u solarnu energiju.

Međutim, izgledno je da ćemo sličnim prizorima svjedočiti i u budućnosti. U korijenu problema je duboka nepravednost modela po kojem se solarizacija provodi u Hrvatskoj; umjesto da se potiču decentralizacijski potencijali ove tehnologije, proizvodnja električne energije zadržava se u rukama povlaštene manjine.

Hrvatski model solarizacije

Solarni paneli ključna su, možda i najvažnija tehnologija za uspješno provođenje zelene energetske tranzicije, dakle za smanjivanje emisija stakleničkih plinova i borbu protiv klimatskih promjena. U pitanju je jedina tehnologija za proizvodnju električne energije u koju mogu ulagati ne samo država i veliki poduzetnici, već i obični građani.

Svi ostali načini proizvodnje električne energije vrlo su skupi, tj. zahtijevaju ogromna početna ulaganja. Prosječni građanin ne može izgraditi termoelektranu, nuklearnu elektranu ili vjetroelektranu; cijena je naprosto prevelika. Solarni paneli, međutim, otvaraju mogućnost ostvarivanja koristi od zelene tranzicije svakome tko si može priuštiti cijenu njihovog postavljanja na krov kuće, dakle investiciju od nekoliko tisuća eura.

Krovovi su najlogičnije i najekološkije mjesto za postavljanje solarnih panela. Instaliranje solarnih elektrana na krovove kuća znači da se za proizvodnju električne energije ne koristi nikakvo dodatno zemljište. Korištenje zemljišta prilično je važan aspekt borbe protiv klimatskih promjena; što više prostora prepustimo prirodi, to je veći i njen kapacitet za apsorpciju ugljika.

Međutim, u hrvatskoj se praksi ova činjenica ignorira. Umjesto da solarizacija vodi prema većem broju malih proizvođača, proizvodnja sunčeve energije koncentrira se u rukama onih koji imaju dovoljno novca za gradnju velikih solarnih elektrana. Predvodnik ovog trenda je Hrvatska elektroprivreda (HEP), javna tvrtka koja ne pokazuje namjeru odricanja od monopolističkog položaja na elektroenergetskom tržištu.

Što radi HEP

HEP u svom portfelju već ima 12 velikih tj. neintegriranih solarnih elektrana, a dodatnih pet je u izgradnji. Trenutačno najveća među njima je u Dugopolju; snaga joj je 10 MW i može servisirati godišnje potrebe 6000 kućanstava. Među onima koje su u procesu gradnje, najznačajnija je elektrana koja se gradi kraj Benkovca, na području postojeće vjetroelektrane Korlat. Njena će snaga biti 75 MW.

HEP-ove investicije u solarne elektrane slijede zdravu tržišnu logiku. Iako su donedavno bili na glasu kao skupi i neučinkoviti, solarni paneli u ovom su desetljeću postali najjeftiniji tj. najisplativiji način proizvodnje električne energije. Najviše zasluga za to ima kineska država, koja je uložila ogroman novac u istraživanje i razvoj ove tehnologije, omogućivši stalno povećanje proizvodnih kapaciteta na istoj površini.

Učinci su jasno vidljivi u hrvatskom energetskom miksu; solarna energija je u lipnju ove godine činila skoro 10 posto električne energije proizvedene u Hrvatskoj. Prije samo dvije godine, u istom mjesecu 2023., udio je bio 1 posto. Zahvaljujući kombinaciji hidroelektrana, vjetroelektrana i solarnih elektrana, Hrvatska je u lipnju 2025. proizvela 90 posto svoje struje iz obnovljivih izvora, što nas svrstava među najuspješnije članice Europske unije. Lider je Danska s 95 posto.

Sasvim je, dakle, jasno zbog čega su velike solarne elektrane isplative: ne samo da je inicijalna investicija značajno manja nego kod drugih objekata za proizvodnju električne energije, već je i gradnja značajno brža, što dovodi do bržeg povrata i oplođivanja uloženog novca. Nije to prepoznao samo HEP, već i privatni poduzetnici, uvijek zainteresirani za iznimno isplativa, a relativno priuštiva ulaganja. U toj trci za profitom, međutim, stradavaju okoliš i interesi šire zajednice.

Zaštita okoliša

Kada su postavljeni na krovovima kuća, solarni paneli predstavljaju najmanje invazivan oblik proizvodnje električne energije, kako za klimu, tako i za okoliš. Međutim, kod gradnje velikih solarnih elektrana, priča je nešto drugačija.

Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije upravo je zbog mogućnosti štetnih utjecaja na okoliš zaustavilo gradnju solarne elektrane kraj Sinja, barem zasad; mađarski investitori tvrde da ne namjeravaju odustati od projekta. Zasad se projekt čini prilično udaljenim od realizacije; otpor im pružaju stanovnici tog kraja, Mostov gradonačelnik Sinja Miro Bulj i ugledne organizacije za zaštitu okoliša.

>>> Investitor u elektranu kraj Sinja: “Naš projekt nije štetan za okoliš”

Rampa je investitorima spuštena jer je utvrđeno da postoji opasnost od zagađenja izvora pitke vode ključnog za stanovništvo Cetinske krajine. Opasnost prijeti jer je projektom predviđeno uklanjanje šume i šikare na području većem od 250 hektara, što bi moglo uzrokovati gubitak prirodne filtracije, povećanje rizika od poplave i onečišćenje vodnih tijela.

Pitkoj vodi prijete i teški metali poput olova i kadmija, koji se nalaze na površini panela i koji bi ispiranjem mogli završiti u tlu. Još opasnije bilo bi curenje ulja iz spremnika transformatorske stanice. Svakoj velikoj solarnoj elektrani je, naime, potreban transformator, uređaj koji služi za podizanje izlaznog napona. Male, krovne solarne elektrane rade bez transformatora.

Iz udruge Biom, koja je sudjelovala u javnom otporu izgradnji ove solarne elektrane, upozoravaju da studija utjecaja na okoliš sadrži i druge propuste: previđaju se postojanje strogo zaštićenih botaničkih vrsta i speleoloških objekata, kao i utjecaj koji će na lokalnu zajednicu imati gubitak područja tradicionalno korištenog za ispašu stoke. Lokacija na kojoj je predviđena gradnja elektrane se, naime, nalazi odmah uz Park prirode Dinara.

“Ljudi ovdje žive od zemlje, vode i stoke. Projekt koji bi uništio sve to, i još uz to ugrozio zdravlje naših obitelji, nikada nije mogao imati podršku zajednice. Ovo je važna poruka svima koji planiraju slične zahvate: dođite, razgovarajte s nama, pitajte nas što mislimo prije nego što crtate projekte preko naših glava”, rekao je predsjednik mjesnog odbora Obrovac Sinjski Josip Širović povodom odluke resornog ministarstva, priopćeno je iz udruge Sunce koja stanovnike Splitsko-dalmatinske županije upozorava na nužnost sudjelovanja u predstojećoj izmjeni prostornih planova, a kako do sličnih štetnih projekata u budućnosti ne bi ni moglo doći.

Privatni i javni interes

Priča iz Zagorja nešto je drugačija od ove iz Cetinske krajine. U fokusu nije zaštita okoliša, ali i dalje se radi o sukobu između javnog i privatnog interesa. Problem je nastao izmjenama Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade iz 2022. godine, kada je omogućeno izvlaštenje zemljišta za privatne energetske projekte. Zakonom o obnovljivim izvorima energije je, pak, konstatirano da obnovljiva energija predstavlja nacionalni interes, što investitor koristi kao osnovu za izvlaštenje, dakle oduzimanje vlasništva nad zemljištem zbog općih društvenih interesa.

S takvom je argumentacijom poduzetnik Dubravko Posavec pokrenuo postupak izvlaštenja nad poljoprivrednim zemljištima u Pregradi i Zaboku, nakon što je za gradnju velike solarne elektrane dobio lokacijsku dozvolu. U pitanju su površine koje se obrađuju tj. koriste za proizvodnju hrane. Postupkom izvlaštenja obuhvaćeno je oko 400 vlasnika zemljišta. Velik broj ljudi se, naravno, pobunio protiv izvlaštenja.

Nakon što su stanovnici počeli prosvjedovati, stigla je reakcija politike. Iz Ministarstva gospodarstva su novinarima dnevnog lista 24sata kazali kako se radi o “budalaštini” te obećali zakonske izmjene koje će onemogućiti ponavljanje sličnih situacija u budućnosti. HDZ-ov gradonačelnik Pregrade Goran Vukmanić najavio je da će sudski osporavati lokacijsku dozvolu zbog činjeničnih grešaka u dokumentaciji temeljem koje je izdana. SDP-ova gradonačelnica Zaboka Valentina Đurek najavila je tužbu Ustavnom sudu.

Izgledno je da će zbog građanskog otpora Posavčev projekt odumrijeti, tj. da do izvlaštenja neće doći. No, centralni problem hrvatskog modela solarizacije, dakle favoriziranje partikularnih nad općim interesima, time nije riješen. O tome najbolje svjedoči vijest koja dolazi iz Slavonije, opet posredstvom dnevnog lista 24sata: skupština Brodsko-posavske županije, u kojoj većinu ima HDZ, u prostornom je planu iz 2023. predvidjela gradnju velike solarne elektrane na zemljištu u vlasništvu utjecajnog slavonskog HDZ-ovca Pere Ćosića. Ne treba posebno tumačiti da će Ćosiću to donijeti značajnu materijalnu korist.

Korist će u nekoj mjeri biti i opća: doista je u interesu Hrvatske da što više struje proizvodi iz obnovljivih izvora, jeftinijih i čišćih od fosilnih alternativa, kao i da proizvodi što veću količinu vlastite električne energije umjesto da manjak kompenzira uvozom. Međutim, nije nevažno kako se korist od zelene energetske tranzicije distribuira unutar društva.

Problem s infrastrukturom

Elektroenergetska mreža ima određene kapacitete, što znači da se novi proizvođači na nju ne mogu spajati unedogled. Što je na mrežu spojeno više velikih solarnih elektrana, manje je dostupnih kapaciteta za male proizvođače. Građani koji imaju solarne elektrane na krovovima već sada primjećuju da tijekom dnevnog vrhunca proizvodnje, dakle u satima oko podneva, HEP ne može primiti u mrežu svu struju koju proizvedu.

Iz perspektive Hrvatske elektroprivrede, postoje i tehnološki razlozi zbog kojih je lakše na mrežu spajati velike, nego male proizvođače. Elektroenergetska mreža, naime, mora stalno biti u balansu; ponuda električne treba biti jednaka potražnji, a napon uvijek na frekvenciji od 50 Hz.

Što je broj proizvođača veći, balansiranje je zahtjevnije, posebno kad se radi o nestalnoj proizvodnji. Važna razlika između obnovljive i fosilne energije je, naime, u predvidivosti opskrbe; kapaciteti vjetra i sunca su, za razliku od fosilnih energenata, podložni vremenskim uvjetima pa stoga i prilično nepredvidivi.

Balansiranje mreže koja se uvelike oslanja na obnovljivu energiju nije nemoguć zadatak, ali zahtjeva investicije u prijenosne kapacitete, kao i u baterije za skladištenje električne energije. Ako razvoj obnovljivih izvora ne prate odgovarajuće investicije u elektroenergetsku infrastrukturu, povećava se opasnost od pada napona kakav se nedavno dogodio na Pirinejskom poluotoku.

HEP-ov desetogodišnji investicijski plan zbog tranzicije prema obnovljivoj energiji predviđa ulaganje od skoro milijardu i pol eura za razvoj elektroenergetske mreže do 2033. godine. Međutim, nije izgledno da će ta ulaganja biti dovoljna da se otklone sustavne nejednakosti među građanima na tržištu proizvodnje električne energije.

Iz udruge Obnovljivi izvori energije Hrvatska stoga se zalažu za agresivnija ulaganja u prijenosnu infrastrukturu i skladištenje energije. “Zastarjelo je 61 % kapaciteta mreže, modernizacija dugo traje, a tijekom lanjskog ljeta Hrvatska je uvezla 25 % energije jer nemamo mogućnost njene kvalitetne pohrane”, poručeno je s konferencije koju je ova udruga organizirala u ožujku 2025. godine.

Hrvatska bi već do kraja desetljeća mogla zadovoljavati 100 posto svojih potreba za električnom energijom iz obnovljivih izvora, naglašeno je u studiji koju je za Greenpeace izradio tim stručnjaka s Fakulteta strojarstva i brodogradnje. No, da bi se to ostvarilo, potrebna su značajna infrastrukturna ulaganja. U studiji FSB-ovih stručnjaka procjenjuje se da se radi o 12 milijardi eura.