O studijama utjecaja na okoliš i kako ih izigrati

Krak gotovo svake okolišne priče kojom smo se u zadnje vrijeme bavili na Klimatskom portalu u jednom je trenutku doveo do studije utjecaja na okoliš, dokumenta kojeg ili nije bilo, ili je bio zastario, ili nekvalitetno napisan.

Zadnji primjer stiže iz Gospića odnosno industrijske zone Smiljansko polje koja je trebala dobiti tvornicu za preradu litija. Gotovo sve je bilo spremno za investiciju dok građani nisu u javnosti počeli postavljati pitanja, od kojih je najglasnije bilo: gdje je studija utjecaja na okoliš?

Resorno Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije (MZOZT), koje je prvotno odredilo da u ovom slučaju nije potrebna, nakon što se tema danima krčkala u javnom prostoru poništilo je vlastito rješenje prema kojem investitor nije bio u obvezi izrade studije [Index].

Studije utjecaja na okoliš, neophodne za svaki veći projekt koji bi mogao ostaviti kakvog takvog traga na okoliš, trn su u oku i investitorima i aktivistima iz područja zaštite okoliša.

Za prve je to još samo jedan birokratski korak, za druge slabašan mehanizam u sustavu zaštite prirode. Na sreću jednih, a nesreću drugih, često samo su puka formalnost. Zbog toga u Hrvatskoj redovno prolaze studije upitne kvalitete, daleko od radara javnosti.

Zastarjele, netočne…

Na primjer, studija utjecaja na okoliš za projekt buduće cementare u Obrovcu napravljena je 2005. godine, u vrijeme kada na snazi nisu bili kriteriji koji danas vrijede za postupak procjene utjecaja zahvata na okoliš. Ona se, budući da u to vrijeme nije postojala obveza dostave u digitalnom obliku, ne može pronaći na stranici resornog ministarstva. Ako je žele vidjeti, građani moraju zatražiti uvid u nju i čekati da im se to odobri.

Drugim riječima, ona nije lako dostupna široj javnosti koja se želi detaljnije upoznati s projektom koji je ponovo postao aktualan.

Nadalje, nerijetko se događa da povjerenstvo pri resornom ministarstvo, koje bi trebalo pročešljati studiju i “srušiti” projekt ako je štetan za okoliš, daje odobrenja okolišno upitnim projektima.

Slučaj je to npr. sa zahvatom eksploatacije gline kraj Nina, naumu istog investitora koji želi graditi cementaru u Obrovcu. Tvrtka Fassa d.o.o, dobila je zeleno svjetlo ondašnjeg Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja da bi naknadno Visoki upravni sud u ožujku prošle godine poništio rješenje kojim se odobrava studija utjecaja na okoliš.

Sličnih primjera ima još: u slučaju izgradnje vjetroparka oko sela Velika Popina pored Gračaca na studije su reagirali i stručnjaci s Veterinarskog fakulteta koji su naveli kako se njima nastoji umanjiti okolišni utjecaj zahvata.

Enes Ćerimagić, pravnik iz Zelene akcije, navodi kako je problem studija, uz to što su plaćene od investitora, i to što se opseg njihova izrađivanja slobodno formulira na tržištu u pregovorima investitora i izrađivača, a što često ima za posljedicu rušenje cijene nauštrb kvalitete.

Propisani minimalni stručni zahtjevi, kaže Ćerimagić, nisu dovoljni da spriječe zloupotrebe. Problem pogoršava činjenica da sudovi, u većini slučajeva, ne shvaćaju ozbiljno svoju ulogu u obrani postojećih standarda, koliko god oni manjkavi bili.

“Uglavnom se priča svede na to ‘postoji li studija, ima li sve propisane dijelove, jesu li ih izradili stručnjaci’, a bilo kakav pokušaj da se sadržajno preispitaju ta utvrđenja na sudovima uglavnom nailazi na odbijanje i nerazumijevanje”, kaže Ćerimagić.

Obvezu da sudovi ozbiljnije shvate svoju ulogu u okolišnim slučajevima naglasio je i Ustavni sud u svojoj presudi kojom je u listopadu 2025. ukinuo rješenje o prihvatljivosti za okoliš zahvata izgradnje golf resorta na Srđu u Dubrovniku.

Ta je procjena utjecaja, navodi Ćerimagić, prošla kontrolu dva nadležna upravna suda da bi ju ukinuo tek Ustavni sud, osam godina od donošenja rješenja.

Okolišne devastacije

Organizacije civilnog društva često zaprimaju prijave građana zbog izvođenja zahvata za koje se nisu proveli postupci procjene utjecaja na okoliš iako su predviđeni.

Problem je to na koji upozorava pravobraniteljica u izvješću za okoliš iz 2024. godine. Nakon što inspekcija obavi nadzor, investitoru se najčešće naredi provođenje odgovarajućeg okolišnog postupka iako je zahvat u okolišu već izveden.

Ćerimagić dodaje kako je dodatni problem i da to da investitor može krenuti u realizaciju projekta bez obzira na to što rješenje nije postalo pravomoćno. Kad se to dogodi mala je utjeha ako rješenje “padne” na sudu jer nije izgledno da će se stvar vratiti u prvobitno stanje.

“To je područje supstandardno regulirano, a za posljedicu upravo ima nastojanje da se studije ‘proguraju’ na sve moguće načine, da se pregrmi i javna rasprava o projektu, a kasnije ‘soli na rep’ investitoru ako se ispostavi da je proces bio manjkav, nezakonit, koruptivan”, kaže Ćerimagić.

Sreću za investitore u Hrvatskoj koji su naumili zaobići zakon predstavlja činjenica da je sustav nadzora loš, pa čak i u zaštićenim dijelovima prirode, što je pokazala prošlogodišnja analiza udruge Sunce – čiji je zaključak da zločini protiv prirode u Hrvatskoj prolaze nekažnjeno.

Prošlogodišnji slučaj uhićenja bivšeg glavnog državnog odvjetnika Andrije Mikulića pokazao je pak da se devastacija često u Hrvatskoj događa uz blagoslov državnih institucija.

Jednom kad se ona dogodi, okoliš se rijetko vraća u prvobitno stanje. To se npr. dogodilo s Vrelom Une na kojem se prošle godine vodila bitka protiv pokušaja izgradnje male hidroelektrane, za što nije provedena ocjena prihvatljivosti zahvata na ekološku mrežu.

Iako je gradnja obustavljena, priroda je već pretrpjela štetu – bageri su napustili gradilište, a iza sebe su ostavili nered.

Prostor za poboljšanja

Iz Zelene akcije nedavno su upozorili kako se uključivanje javnosti u procese donošenja odluka događa prekasno, obično tek u fazi kada građani i udruge više ne mogu bitno utjecati na predložene zahvate u okolišu, prostorne planove i druge akte. Pritom se ključni prijedlozi i primjedbe građana i udruga uglavnom ne uvažavaju.

Za Ćerimagića postoji nekoliko područja za moguću intervenciju. Sustav kontrole ovlaštenika je jedan od njih, a tu je odgovornost prije svega na nadležnom ministarstvu.

“Trenutni sustav kontrole je manjkav. On ne smije biti postavljen na način da se aktivira tek kad se pojavi sumnja da tu ima posla i za druge institucije, primjerice tijela progona. Potreban nam je nijansiraniji sustav koji će doprinijeti povećanju kvalitete studija, a time i postupaka procjene”, kaže.

Često se, navodi Ćerimagić, spominje i da bi ministarstvo trebalo samo odabirati izrađivače studija utjecaja na okoliš. Ministarstvo tome nije sklono jer je vezano propisima o javnoj nabavi, a praktički bi vršilo javnu nabavu za investitora koji, radi načela “onečišćivač plaća”, tu studiju mora platiti.

“Međutim, mislim da tu ideju ne treba skroz odbaciti jer je u suprotnome jedna aktivnost od šireg javnog interesa prepuštena čistom tržišnom uređenju, a pri tom je vidljivo da je to uređenje trenutačno nezadovoljavajuće”, kaže Ćerimagić.

Odgovornost

Građani zbog toga sve češće pozivaju na odgovornost državne institucije. Učinili su to i mještani Gospića kojima se, bez postupka procjene na zahvata na okoliš, namjeravao “uvaliti” projekt tvornice za preradu litija.

“Smatramo da nadležna tijela trebaju utvrditi sve okolnosti pod kojima je takav elaborat prihvaćen te je li došlo do svjesnog zaobilaženja zakonskih obveza. Povjerenje javnosti može se graditi isključivo na potpunoj zakonitosti i transparentnosti”, naveli su u priopćenju.

Prema Zakonu o zaštiti okoliša, MZOZT može ovlaštenim tvrtkama ukinuti suglasnost za obavljanje stručnih poslova ako se utvrdi da poslove obavlja protivno zakonu. Ranije su nam neki okolišni aktivisti rekli kako je, uz to, neophodno i uvođenje kaznene odgovornosti za ovlaštene izrađivače studija utjecaja na okoliš i elaborata, kao i za njihove naručitelje – u slučajevima manipulacije, zlouporabe podataka ili svjesnog pogodovanja interesima na štetu okoliša i javnog interesa.

Država je, nastojeći poboljšati sustav procjene utjecaja zahvata na ekološku mrežu, protekle godine krenula u izmjene i dopune Uredbe o procjeni utjecaja zahvata na okoliš. Međutim, okolišne organizacije, njih 30 okupljenih u Zelenom forumu, upozoravale su da predložene izmjene potkopavaju pravni poredak i isključuju javnost iz cijelog procesa te da idu u korist investitorima nauštrb okoliša.

Sam proces je, prema tvrdnjama okolišnih organizacija, bio netransparentan, zbog čega je poslan prigovor i Pučkoj pravobraniteljici. Iako je javno savjetovanje završeno, još je nepoznato kada bi nova, izmijenjena verzija uredbe trebala biti upućena u saborsku proceduru. Jasno je tek da ćemo značajniji iskorak u zaštiti okoliša morati još neko vrijeme pričekati.