Mikroplastika u ljudskom organizmu – više pitanja nego odgovora

Kada je plastika kao materijal 1950-ih postala široko dostupna, revolucionizirala je brojne stvari – od ambalaže do pelena. Iako to relativno donedavno nije bio slučaj, danas je teško zamisliti život bez plastike.

No, plastika je i veliki problem, prvenstveno okolišni, a sve se više govori i o njenu utjecaju na zdravlje, kako ljudi tako i životinja.

Poznato je npr. da neki spojevi koji se koriste u proizvodnji plastike (a proizvodi se od petrokemikalija tj. fosilnih goriva) mogu djelovati kao endokrini disruptori i da djeluju na naš hormonalni sustav, kao i na plodnost.

Primjerice, bisfenol A (BPA), kemijski spoj koji se koristi u proizvodnji čvrste, prozirne plastike i epoksidnih smola, endokrini je disruptor koji se povezuje s fetalnim abnormalnostima, niskom porođajnom težinom te poremećajima mozga i ponašanja kod dojenčadi i djece. Kod odraslih je BPA povezan s razvojem dijabetesa, bolesti srca, erektilnom disfunkcijom, rakom te 49 posto većim rizikom od rane smrti unutar 10 godina.

Prva izvješća o pronalasku plastičnih čestica različitih veličina u morskom okolišu datiraju još iz 1970-ih, ali trebalo je proći 50 godina da znanost pronađe dokaze o njihovoj prisutnosti u našim tijelima – od pluća do posteljice i krvi.

Sveprisutne čestice

Mikro i nanoplastika sveprisutni su u našem okolišu.

Mikro i nanočestice nastaju iz nekoliko izvora koji se klasificiraju kao primarni i sekundarni. Primarni su oni u kojima se mikro i nanoplastika namjerno stavljaju u proizvode, poput kuglica u pilingu ili drugim proizvodima za njegu i higijenu (recimo, zubna pasta).

Sekundarni nastaju kemijskom, biološkom ili fizičkom razgradnjom većih plastičnih materijala. Prilikom razgradnje plastika se raspada na manje čestice koje potom mogu prevaliti velike udaljenosti.

Međutim, s kolikom sigurnošću možemo reći da se mikroplastika zadržava u našem tijelu ili da se u našem mozgu nalazi mikroplastike veličine jedne žlice, kao što je to jedna nedavna studija sugerirala?

Posljednjih nekoliko godina istraživanja o mikroplastici u našim tijelima napreduju strelovitom brzinom, a neke od studija pratili su i bombastični medijski napisi.

Paralelno se u znanstvenoj zajednici razvila i žustra debata o znanstvenoj kvaliteti i pouzdanosti tih studija, a neki su znanstvenici upozoravali da su rezultati, u najmanju ruku, sumnjivi. Kako stvari stoje, neki rezultati možda su pretjerani, nisu prošli temeljite recenzije ili korištena metodologija nije bila dovoljno rigorozna, kako je početkom godine izvijestio The Guardian.

> > Recikliranje plastike – mitovi i činjenice

Problemi s proučavanjem mikroplastike

Kada žele proučavati mikro i nanoplastiku, znanstvenici se suočavaju s nizom problema. Radi se o česticama koje su, očigledno, izrazito male, toliko da je to izazov i za trenutačno dostupnu tehnologiju. Polje se još razvija te zahtijeva multidisciplinarni pristup medicinara, analitičkih kemičara, biologa…

Naši sugovornici ukazuju i na “prizemnije” probleme s kojima se znanost muči, poput veoma uske specijalizacije kakvu današnja znanost traži ili žurbe da se što prije dođe do što bombastičniji rezultata, a kako bi se opravdalo postojeća ili dobilo nova sredstva za istraživanje.

Ulje na vatru dolijevaju i sami mediji koji često plasiraju površne članke te ne uzimaju u obzir kompleksnost teme.

Britanski je Guardian identificirao sedam studija za koje znanstvenici smatraju da nisu pružile dovoljno čvrste dokaze za ono što se u studijama tvrdi, kao i da su korištene neadekvatne analize.

U odvojenoj analizi koju je provela okolišna kemičarka s australskog Sveučilišta Queensland Cassandra Rauert navodi se 18 studija za koje se tvrdi da nisu razmotrile činjenicu da neka tkiva mogu dati lažno pozitivne rezultate na plastiku.

Nema dokaza za znanstvenu zloupotrebu, piše dalje The Guardian, ali stručnjaci se boje kako je žurba da se rezultati objave dovela do toga da nisu provedene provjere koje su inače rutinske.

> > Sitne čestice, veliki problem: Mikroplastika narušava sposobnost mora da hladi planet

Masni mozak

Dušan Materić analitički je kemičar koji u Centru za okolišna istraživanja Helmholtz u Njemačkoj proučava mikroplastiku u okolišu. On je u razgovoru za Klimatski portal kazao postoji više problema s mjerenjem mikro i nanoplastike u ljudskom tijelu.

Tu je problem kontaminacije, ali Materić ističe kako on nije jedini. Potrebno je raditi rigoroznu kontrolu rezultata, ali na umu imati i prirodu plastike kao polimera koja prilično slična nekim tvarima i tkivima u našem organizmu.

“Znači, vi ćete uvijek imati određena preklapanja za koje morate znati da postoje”, kaže Materić.

Da pojasnimo, u jednoj od šokantnijih studija tvrdi se kako je mikroplastika pronađena u mozgu nedavno preminulih osoba. Međutim, 60 posto mozga čine lipidi tj. masti, a poznato je da oni mogu dati lažno pozitivne rezultate na polietilen, jednu od najčešće korištenih vrsta plastike.

Dodatno, rezultati su začudili neke znanstvenike jer bi to značilo da je mikroplastika prodrla kroz krvno-moždanu barijeru koja odvaja izvanstaničnu tekućinu mozga od krvi i selektivno propušta tvari.

Matthew Campen, istraživač sa Sveučilišta u New Mexicu, jedan od glavnih autora studije o mikroplastici u mozgu za AFP je kazao je najveći problem sa studijom bio ekstrapolacija rezultata iz jednog dijela mozga na cijeli mozak.

Profesorica na amsterdamskom Sveučilištu Vrije Marja Lamoree autorica je jedne od prve studije o mikroplastici u našem tijelu, točnije u krvi. Ta studija objavljena je 2022. godine i nalazi se među onih 18 koje je kritizirala australska kemičarka Rauert.

U razgovoru za Klimatski portal Lamoree je kazala kako se slaže da postoje problemi sa studijom o mikroplastici u mozgu, no misli da ona sadrži i neke korisne podatke. Dodatno, smatra i da je, budući da se polje brzo razvija, “smiješno da se toliko zadržavamo na studijama i informacijama u ovom području koji su stari tri ili četiri godine”.

I ona ističe da lipidi, kada govorimo o mozgu, predstavljaju problem pri analizi.

“Također mi se čini da, kada ljudi kritiziraju određenu studiju, zaboravljaju što se događa u onima koje proučavaju životinje. Iz životinjskih studija znamo da se ove čestice ingestiraju i završavaju u mozgu ili drugim organima, da se neke izluče u stolici. Stoga mislim da je jednostavno jako naivno misliti da smo mi ljudi puno drugačiji od životinja”, smatra Lamoree.

> > Mikroplastika ne ugrožava samo zdravlje, nego i poljoprivredu. Jedino rješenje je zabrana

Ne postoje “studiji plastike”

U preglednom članku čija je glavna autorica upravo Lamoree, naziva “Zdravstveni utjecaji izlaganja mikroplastici i nanoplastici”, navodi se kako eksperimentalni modeli pokazuju da mikro i nanoplastika može prijeći barijere u plućima i crijevima ljudi te doći do krvotoka i drugih organa, poput reproduktivnih organa, posteljice i mozga.

Rane kliničke studije također pokazuju kako su nano i mikroplastika povezani s teškim rizicima po zdravlje. Međutim, studije imaju mana poput malog broja promatranih pacijenata i neadekvatne procjene izlaganja mikro i nanoplastici.

Dušan Materić upozorava da ne postoji nešto što bi se zvalo “studiji plastike” (eng. plastics studies), već znanstvenici kreću u analizu s različitih aspekata, ovisno o tome kako se problem plastike preklapa s njihovim matičnim područjima i istraživačkim interesima.

Međutim, plastika “nije jedna”, upozorava Materić, već postoje brojni tipovi plastike koji se raspadaju, oksidiraju, kemijski mijenjaju.

“Za nas koji se bavimo analitičkim naukama, dakle, konkretnim mjerenjima, to predstavlja jedan od najizazovnijih projekata koje možemo raditi. I onda se pojave ljudi koji ne razumiju izazovnost toga i samo nešto objave. I vi se onda pitate kako je to uopće moguće, kako je to uopće prošlo recenzije, kako je moguće da je ovakva stvar previđena u naučno-istraživačkom radu tog kalibra?”, kaže Materić.

Kontaminacija može doći iz brojnih izvora

Neka istraživanja su pod većom lupom kritičara jer nisu korištene dobre kontrolne mjere ili znanstvenici nisu dobro provjerili sadrže li posude u koje su uzorci spremani mikroplastiku.

Lamoree naglašava da u laboratoriju kontaminacija može doći “iz mnogo različitih izvora”.

Ne radi se samo o mikroplastici, već i dodacima plastici. Čak i spremnici u koji se uzorak pohranjuje mogu dovesti do kontaminacije.

Upravo to je razlog zašto se, recimo, uzorci urina vrlo rijetko analiziraju jer je “gotovo nemoguće uzeti uzorak urina na čist način”.

Stoga su se Lamoree i njen tim usredotočili na uzorke krvi; koristili su igle od nehrđajućeg čelika, dok je spremnik bio staklen i zatvoren tipom čepa koji je stvorio vakuum i zapečatio uzorak.

Međutim, Lamoree nam govori kako, da danas radi studiju, razmišlja kako uopće ne bi analizirala krv, budući da “nije toliko sigurna je li krv dio tijela u kojem će se plastika zadržati”.

“Zapravo, smatram da će plastika otići u određene dijelove tijela gdje će zapeti i onda više nije u krvotoku”, dodaje.

Pojašnjava da su znanstvenici u studijama u kojima su korištene životinje uvidjeli da, ako hranite životinju, recimo miša, mikroplastikom i potom analizirate krv, jetru i slezenu, vidjet ćete kako razine mikroplastike nakon nekoliko sati rastu, potom padaju. Nakon 30 dana, razine u jetri opet će rasti.

Lamoree kaže kako bi bilo zanimljivo analizirati jetru kako biste vidjeli gdje te čestice završe, ali zbog etičkih problema nije jednostavno analizirati ljudsku jetru.

Zbog svih ovih problema nekolicina se znanstvenika okupila oko ideje da se svi laboratoriji usuglase oko jezika koji koriste kada govore o tome koliko su uvjereni da su negdje otkrili mikroplastiku. U prijedlogu se također ističe kako bi znanstvenici trebali biti transparentni oko vlastitog istraživanja, sirovih podataka te da trebaju uključiti mjere kontrole kvalitete.

Kako bi našli rješenje za pitanje kako točno ocijeniti količinu mikroplastike u tijelima i koje točno metode i tehnike koristiti, 30 znanstvenika s 20 istraživačkih instituta diljem svijeta su sredinom siječnja predložili novi znanstveni i metodološki okvir.

Nitko ne spori, navode, da se mikroplastika nalazi svugdje oko nas. Također je “vrlo vjerojatno” da redovito unosimo mikroplastiku u tijelo (npr. udisanjem ili hranom), rekao je istraživač na londonskom Imperial Collegeu Leon Barron.

“Da budemo potpuno jasni, mikroplastika jest problem”, kazao je Barron. Radi se o globalnom problemu i važno je razumjeti koji utjecaj ima. No, alati za analizu tek se razvijaju i to što ste “našli nešto” u ljudskom tijelu nije isto kao dokazivanje da se radi o plastici, smatra ovaj istraživač.

Sva istraživanja dosad provedena su u dobroj vjeri i radi se o relativno normalnim “porođajnim mukama” za jedno polje koje tek niče, dodao je. Stoga je važno usuglasiti metode, jezik i kontrolu kvalitete te biti iznimno precizan kako bismo mogli doznati koliko je mikroplastika loša za nas i naša tijela, kako ulazi u organizam i koliko se zadržava u našim tijelima.

Kompleksna istraživanja koja ne smiju biti požurivana

Istraživanja o mikroplastici u tijelu su izrazito kompleksna i ne “smiju biti požurivana”, kaže Materić. Dodaje da je jasno da smo veoma izloženi mikro i nanoplastici. Međutim, prema njegovim riječima, “dosad nema niti jednog istraživanja koje ima kvalitetu i strogost kakvu imamo u okolišnim znanostima”.

Smatra da nema niti jednog istraživanja koje bi moglo dati indikaciju koliko mikroplastike ima u životinjama u okolišu.

“Lako je mjeriti na životinjama u laboratoriju kad ih mi hranimo. Te podatke imamo. Ali nemamo životinja iz okoliša. Nitko nije uhvatio životinju i odradio kvalitetno mjerenje”, kaže Materić.

Materić to sve vidi kao “standardni put nauke”. I prije se događalo da se studije objave i da se njihovi rezultati potom opovrgavaju. Uvijek postoji netko tko želi nešto napraviti brže od ostalih, ali požurivanje nije dobro za znanost, smatra Materić, pogotovo kad se sve to događa pod velikom lupom medija i javnosti.

Trebat će nekoliko godina dok znanost razvije kvalitetne metode za mjerenje. Na istom je tragu razmišljanja i Lamoree. Ona naglašava kako se radi o polju koje se razvija i zahtijeva udruživanje znanstvenika iz različitih disciplina.

“Polje je tek u začetku. Mislim da je potrebno još tri do pet godina prije nego što ćemo razviti stvarno pouzdane metode i tehnike za mjerenje mikroplastike u ljudima”, zaključuje Lamoree.