Uzgoj lososa u Jadranu: Još jedna okolišna prijetnja koju država ne shvaća ozbiljno
U Jadranskom moru već godinama traje uzgoj atlantskog lososa. Iako se u ribogojilištu dogodilo više incidenata, država još uvijek nema nikakve analize koje bi pokazale kako unos ove strane invazivne vrste utječe na živi svijet jadranskog podmorja. Stručnjaci i zaljubljenici u more upozoravaju na posljedice: neke već vidljive, a druge još uvijek potencijalne.
Atlantski se losos već više od dvije godine uzgaja u Jadranu, no o njegovom utjecaju na lokalnu bioraznolikost ni javnost ni sama država nemaju previše saznanja.
Nije poznato ni kakvog utjecaja na okoliš ima rad samog ribogojilišta, koje u Lukovom Šugarju vodi tvrtka Adriatic Farming, a kakvih bi u budućnosti, sudeći po namjeri Vlade RH koja gura ovaj projekt, moglo biti još više.
Zaključak je to do kojeg smo došli kada smo se javili Ministarstvu zaštite okoliša i zelene tranzicije (MZOZT) tražeći da nam dostave podatke koji se odnose na praćenje stanja oko ribogojilišta, iz kojeg su lososi već bježali. Obveza praćenja okolišnog utjecaja proizlazi iz Rješenja o prihvatljivosti zahvata koje je tvrtka dobila za navedenu lokaciju u Velebitskom kanalu.
Iz Ministarstva su nam prvo produžili rok za ostvarivanje zakonskog prava na pristup toj informaciji, da bi nam na kraju odgovorili da ipak ne raspolažu dokumentacijom za protekle dvije godine, iako im ju je tvrtka dužna slati.
Osim što ribogojilište ostavlja utjecaj na lokalni morski ekosustav, uzgojem lososa u Jadranu je uvedena strana vrsta za koju nije u potpunosti jasno kakvog će utjecaja imati na domaći morski svijet. Zbog toga smo provjerili imaju li znanstvenici više informacija o njegovom ponašanju u našem podneblju te kako briga o okolišu izgleda u Norveškoj, zemlji poznatoj po industriji uzgoja lososa, čiji predstavnici u Hrvatskoj vide priliku za poslovni rast.
Uništeno podmorje oko kaveza
“Približno 100 metara od samih kaveza uništena je bioraznolikost i nema ribe. Sve je uništeno, pretpostavljam od izmeta od lososa. Tako je već nekoliko godina, otkad su počeli s uzgojom. Prije godinu i pol dana, uslijed jače bure, oštetila se oprema te je dosta lososa pobjeglo. Danima smo ih lovili”.
Priča nam to jedan od lokalnih ronioca i ribara koji želi ostati anoniman, a koji vrlo dobro poznaje područje Velebitskog kanala gdje se uzgaja losos. Opažanja ribara i lokalnog stanovništva ujedno su, kako se zasad čini, jedini alat koji javnosti omogućuje da dobije približnu sliku o tome kakav je utjecaj uzgoja lososa na okoliš.
Tvrtka koja se bavi njihovim uzgojem, kako je zabilježio Državni inspektorat, nije imala studiju utjecaja na okoliš za uzgoj te vrste ribe. Studija koju jesu napravili se odnosi na uzgoj kalifornijskih pastrvi, koje je tvrtka na istom mjestu uzgajala prije nego su se “prebacili” na losose.
Moguće posljedice
Prije nego je Adriatic Farming počeo s uzgojem nove vrste, hrvatski Zavod za zaštitu okoliša i prirode napravio je procjenu rizika invazivnosti strane vrste ribe atlantski losos u odnosu na korištenje u akvakulturi. U analizi stoji kako je vjerojatnost da se atlantski losos nakon bijega iz uzgajališta uspješno naseli i uspostavi stabilnu populaciju u hrvatskim vodama ocijenjena kao niska. Međutim, losos je oportunistički predator pa bi u Velebitskom kanalu mogao koristiti dostupne vrste riba i rakova kao hranu, iako nije moguće pouzdano predvidjeti koje bi vrste bile njegov plijen.
Veći rizik predstavljaju bolesti, patogeni i paraziti povezani s uzgojem lososa. Zavod procjenjuje kako je visoka vjerojatnost da s unesenom ribom u hrvatske vode dospiju neciljani organizmi, pri čemu bi neki od njih mogli pronaći odgovarajuće domaćine i staništa te se proširiti na domaće vrste.
Nadalje, analiza upozorava da se ne može sa sigurnošću predvidjeti kako bi se vrsta ponašala u rijekama odnosno bi li se ondje mogla mrijestiti te bi li njezine ličinke i mlađ mogli preživjeti. Upravo se tu krije najveća opasnost, budući da je plan tvrtke Adriatic Farming uzgajati riblju mlađ tik uz rijeku Unu, u mjestu Donja Suvaja.
Ribogojilište koje smo posjetili u tom mjestu nije bilo u funkciji, budući da tvrtka trenutačno čeka dozvolu za povećanje proizvodnog kapaciteta. Ako joj se to omogući, posljedice za rijeku mogle bi biti značajne.
Širenje u prirodi
Leon Grubišić sa splitskog Instituta za oceanografiju i ribarstvo (IZOR) navodi da bi eventualni bijeg lososa u rijeku Unu mogao imati više negativnih posljedica za slatkovodni ekosustav nego bijeg jedinki u morski okoliš. Upravo je zato institucija u kojoj je zaposlen bila protiv uvođenja atlantskog lososa na uzgajalište u blizini izvora rijeke Une.
Iako je jedinka lososa već ranije zabilježena na području Novigradskog mora u koje se ulijeva rijeka Zrmanja, iz IZOR-a nam nisu mogli potvrditi je li atlantski losos ušao u pojedine rijeke jadranskog sliva.
Nešto više saznanja imaju o lososima u moru; nakon njihova bijega iz kaveza u prosincu 2024. godine, IZOR je zaprimio brojne dojave profesionalnih ribara te rekreativnih i sportskih ribolovaca o pojavi ove nove vrste u Jadranu.
Ribari im redovito dostavljaju informacije o ulovima, uključujući podatke o mjestu ulova i veličini ribe. Dojave o ulovima atlantskog lososa zaprimljene su na području od Novigradskog mora pa sve do Izole u Sloveniji. Drugim riječima, na relativno širokom području Jadrana. Dio ulova ipak se ne prijavljuje, stoga informacije koje dođu do IZOR-a ne predstavljaju potpunu evidenciju.
“Sama činjenica da je nakon bijega zabilježen veći broj jedinki na širokom području Jadrana ne znači da je došlo do uspostave populacije ove vrste u Jadranu. Za takav zaključak potrebno bi bilo imati dugoročnije i sustavno praćenje te dokaze o uspješnom razmnožavanju (u tekućicama) i opstanku populacije”, kaže Grubišić te sumira da “možemo govoriti o širokoj rasprostranjenosti odbjeglih jedinki atlantskog lososa u Jadranu, ali ne i o dokazu da je u Jadranu uspostavljena populacija ove vrste”.
Rizici za jadranski ekosustav
Petar Kružić, biolog sa zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, kaže da ne bi unaprijed tvrdio da uzgoj lososa nužno ima velik negativan učinak, ali ističe da postoje vrlo konkretni rizici. Najveći problem, navodi, je i dalje bijeg uzgojenih riba i interakcije s divljim vrstama. Atlantski losos je već pokazao da može preživjeti izvan područja u kojima se uzgaja, ali istodobno se smatra relativno lošim kolonizatorom.
“Treba biti oprezan upravo zato što nemamo dovoljno podataka o tome kako bi se velika količina pobjeglog lososa ponašala u različitim sezonama i područjima Jadrana. Negativna posljedica bijega iz uzgoja je kompeticija za hranu s domaćim vrstama te prijenos bolesti i parazita”, kaže Kružić.
Dodaje kako se najvjerojatnije neće dogoditi da pobjegli losos “osvoji Jadran” budući da bi toplina, predacija i drugi stresori vjerojatno s vremenom ograničili njegovo preživljavanje.
“Za Jadran je posebno važno što nema domaće populacije atlantskog lososa koju bi uzgojeni losos genetski ugrožavao, pa je taj rizik manji nego, recimo, u Norveškoj. Međutim, veliki bjegovi mogu izazvati lokalne ekološke učinke, širiti patogene i predstavljati dodatni pritisak na već zagrijani ekosustav”, kaže nam Kružić.
Zbog toga naglašava potrebu za nadzorom, za koji navodi da u Hrvatskoj izostaje, iako je marikultura zakonski uređena.
Što se može naučiti?
Iz norveške Uprave za ribarstvo nam objašnjavaju na koji način država smanjuje utjecaj industrije na ekosustav. Norveška regulira proizvodni kapacitet uzgoja lososa i pastrve putem takozvanog “sustava semafora” uvedenog 2017. godine.
Naime, tamošnja obala podijeljena je na 13 proizvodnih područja. Svake dvije godine procjenjuje se stanje okoliša u svakom proizvodnom području te se području dodjeljuje jedna od tri boje: zelena, žuta ili crvena. Na zelenom području se proizvodni kapacitet može povećati za šest posto, u crvenom se smanjuje dok u žutom ostaje nepromijenjen.
“Međutim, to je samo jedan dio ukupnog regulatornog sustava. Druga okolišna pitanja, poput bijega ribe, kontrole bolesti, lokalnih utjecaja na okoliš i onečišćenja, reguliraju se zasebnim zakonodavstvom, uvjetima dozvola, zahtjevima za praćenje i provedbenim mjerama”, odgovaraju nam.
Navode nam kako se prije uspostave uzgajališta lokacija mora detaljno kartirati i dokumentirati. Nakon toga, više nadležnih tijela procjenjuje ima li lokacija dovoljan okolišni kapacitet te bi li planirana proizvodnja na toj lokaciji bila prihvatljiva za okoliš. Kad dobiju odobrenje za lokacije, uzgajivači su dužni provoditi praćenje stanja morskog dna ispod i oko uzgajališta. Ako praćenje pokaže neprihvatljive posljedice za okoliš, nadležna tijela mogu uvesti ograničenja, zahtijevati korektivne mjere ili odbiti daljnji rad uzgajališta.
Cilj je, navode, osigurati da organski ispusti iz uzgoja ribe ne uzrokuju neprihvatljivo pogoršanje stanja morskog okoliša.
Važna mjera je i razdoblje bez ribe (“fallowing”). Nakon završetka proizvodnog ciklusa, uzgajališta moraju određeno vrijeme ostati prazna prije uvođenja nove generacije ribe. U nekim slučajevima razdoblje bez ribe se provodi koordinirano na više uzgajališta unutar istog područja. Svrha takvih razdoblja je omogućiti oporavak morskog dna i okolnog okoliša te smanjiti zadržavanje i širenje patogena i drugih organizama povezanih s akvakulturom. Ona su također dio mjera za upravljanje bolestima i morskim ušima na razini cijelog područja.
Unatoč regulativi, okolišni aktivisti iz Norveške smatraju kako država ne čini dovoljno.
Arnodd Håpnes iz norveške organizacije Naturvernforbundet navodi kako su, uz ugrozu za populaciju divljeg lososa koja je u opadanju, hitni problemi industrije masovna smrtnost i loše zdravstveno stanje riba. Priznaje da je akvakultura velika i ekonomski važna industrija te da donosi brojna radna mjesta. Međutim, ističe kako su nužne korjenite promjene.
“Naprosto mora se promijeniti tehnologija proizvodnje kako bi cijena koju plaća okoliš bila puno manja. Ono što mi zagovaramo jest prijelaz na zatvorene sustave u moru koji sprečavaju bijeg ribe, kontroliraju uši/bolesti i hvataju otpad”, kaže nam Håpnes.
Takva tehnologija je i dalje rijetka u Norveškoj; naš sugovornik napominje da je samo nekoliko tvrtki usvojilo potpuno zatvorene sustave. Međutim, podaci o smrtnosti i stopama bolesti pokazuju da takvi sustavi znatno bolje funkcioniraju od tradicionalnih ograđenih prostora s otvorenom mrežom.
Otpornija marikultura
Vratimo se, međutim, na Jadransko more, za koje dugoročni trendovi pokazuju kako se sve više zagrijava. Kao posljedica toga, sve su prisutnije strane tropske vrste koje dolaze iz toplijih mora. Stoga se postavlja se pitanje koliko je opravdano uvoditi vrstu koja inače obitava u hladnijim morima. I Norveška je već imala problema s visokim mortalitetima lososa uzgajanog u moru, npr. 2024. godine.
Petar Kružić navodi kako se tu radi o klimatskom riziku poslovnog modela koji nije samo vezan za losose, već je važan za sve uzgajane vrste u Jadranu.
“Pogotovo kod uzgoja lososa koji je mnogo osjetljiviji na ljetne temperature nego uzgoj vrsta koje su prirodno prilagođene toplijem Mediteranu”, navodi Kružić.
Treba uzeti u obzir zagrijavanje Jadrana i klimatske promjene kod izbora vrsta za uzgoj. U protivnom, napominje, imat ćemo sve veću smrtnost u kavezima zbog povišene temperature mora, što se zadnjih godina već bilježi u Jadranu.
“To otvara prostor za vrste koje su prirodno prilagođene toplijem Sredozemlju, ali ‘vrste toplijeg mora’ same po sebi nisu dovoljna preporuka. Treba gledati i njezin utjecaj na lokalne ekosustave, rizik bijega, bolesti, hranjenje, potrošnju resursa i tržišnu vrijednost kroz potražnju. Ima smisla razmišljati o klimatski otpornijoj marikulturi”, zaključuje Kružić.
