Dušica Radojčić: Diljem Hrvatske okoliš se uništava zbog profita. Ljudi su očajni

Dušica Radojčić dugogodišnja je ekološka aktivistica, a od 2024. godine i zastupnica stranke Možemo u Hrvatskom saboru. Kao predsjednica saborskog Odbora za zaštitu okoliša i prirode nastavila je cjeloživotnu borbu za zdravu i čistu životnu sredinu, pružajući podršku lokalnim građanskim inicijativama koje se diljem Hrvatske bore protiv okolišnih devastacija. S Dušicom Radojčić razgovarali smo prošli tjedan, a središnja tema razgovora bio je projekt gradnje mega-farme pilića u Sisačko-moslavačkoj županiji, što je očigledna ekološka katastrofa u nastajanju.

Krenimo s projektom mega-farme pilića u Sisačko-moslavačkoj županiji kojem se protivi i lokalno stanovništvo. Ukupno bi trebalo biti izgrađeno 18 farmi i klaonica pilića na koje se gleda kao na zasebne projekte, iako je jasno da se radi o jednom, mega projektu čiji kumulativni utjecaj na okoliš nije procijenjen. Upozoravali ste na taj projekt i kroz svoj rad u Odboru za zaštitu okoliša i prirode, a govorili ste i na konferenciji za medije u Sisku koju su organizirale lokalne inicijative koje se protive projektu. 

Tijekom 2023. i 2024. godine provedeni su postupci prethodne ocjene prihvatljivosti zahvata za ekološku mrežu. Radi se o proceduri koja prethodi procjeni utjecaja na okoliš i koja je nužna kada se nešto radi blizu ekološke mreže.

Ipak imamo tamo posebna područja očuvanja značajna za vrste i stanišne tipove Lonjsko polje, Odransko polje, Žutica i Kupa, područja očuvanja značajna za ptice Donja Posavina i Turopolje, negdje i na samo 200 metara od lokacije farmi i drugih pogona, te značajni krajobraz Sunjsko polje. Na temelju provedenih postupaka tadašnje Ministarstvo gospodarstva u održivog razvoja ocijenilo je da neće biti negativnog utjecaja, da nije potrebno provesti postupak glavne ocjene i izdalo je 18 rješenja o prihvatljivosti zahvata za ekološku mrežu – za 11 rješenja investitor je bio Perutnina Ptuj – Pipo, a za sedam Premium Chicken Company. Oba su projekta pokrenula ukrajinski investitori.

Na temelju izdanih rješenja investitori sada mogu pokrenuti postupak procjena utjecaja na okoliš koji prethodi izdavanju lokacijske dozvole.

Za dva projekta su već provedeni postupci procjene utjecaja na okoliš i Ministarstvo je izdalo pozitivna rješenje, dok je trenutno u tijeku, ali pri kraju, procedura procjene utjecaja na okoliš za pet projekata – jedan od Perutnine Ptuj, a četiri od Premium Chicken Companyja. Ono što je u cijeloj stvari najspornije, mada ima strašno puno spornih elemenata, je to što se ti projekti vode kao zasebni projekti, kao da ništa nemaju jedan s drugim. Međutim, jasno je – objektivno, a i kronološki – da se radi o postupcima koji se provode paralelno i da su zapravo dio jednog velikog pogona za preradu, uzgoj i klanje pilića.

Znači, mi tu imamo proizvodnju stočne hrane, farme za tov pilića, pogone za klanje, preradu pilećeg mesa i bioplinsko postrojenje. Dakle, to je jedna jedinstvena cjelina.

Zakon o zaštiti okoliša, koji se bazira na Europskoj direktivi o procjeni utjecaja na okoliš, zabranjuje cijepanje jednog jedinstvenog projekta na njegove sastavne dijelove. Ta praksa je u svijetu jako dobro poznata i zabranjena je.

Jedan od kriterija prema kojima se utvrđuje je li postupak cijepanja jedinstvenog zahvata na manje cjeline radi izbjegavanja kumulativne procjene utjecaja na okoliš (tzv. salamy slicing) je i kriterij međupovezanosti instalacija, prema kojemu se mora utvrditi postoji li funkcionalna povezanost ili neki stupanj povezanosti između zasebno predstavljenih projekata. A do cjepkanja dolazi kako da bi se javnosti i donositeljima odluka zamaglio pogled na sinergijski učinak cijelog projekta.

Ministarstvo zapravo nije procijenilo kumulativni učinak cijelog peradarskog mega-kompleksa koji pretpostavlja velike količine pilića, prema mom zbroju čak 84 milijuna godišnje, potrošene vode, prometa kamiona, prerađenih pilića, proizvedenog i obrađenog otpada, buke, onečišćenje zraka…

I zainteresirana javnost koja je sudjelovala u javnim savjetovanjima je dokazala da ima jako puno rupa, netočnosti i propusta i u samim studijama utjecaja na okoliš koje su rađene. Jako je puno pitanja na koje studije utjecaja na okoliš nisu dale odgovor.

Sisačko-moslavačka županija je, pritom, i ispražnjena od stanovništva, pa je možda i zato zanimljiva investitorima.

Tako je, jer tamo gdje ima malo ljudi, ondje je najlakše nametnuti takav projekt s tako razornim posljedicama po okoliš, po lokalnu zajednicu i potencijal za razvoj. Malo je stanovnika, pa se pretpostavlja da će otpor biti mali. Izgleda da su se prevarili.

U ovom slučaju su i Grad Sisak i Sisačko-moslavačka županija istaknuli kako zahvat nije usklađen s prostornim planom i naveli razloge. I lokalno stanovništvo u tome nije prepoznalo svoj interes. Ljudi vide da u ovome nema nikakve koristi za njih, samo ogromne štete.

Svatko tko živi u nekom kraju koji možda nije dovoljno razvijen, otvorenih će ruku prihvatiti sve projekte u kojima vidi korist za sebe. Ali ovo je zbilja jedan oblik eksploatacije u kojem ja jednostavno ne vidim kakva bi korist bila od njega za lokalnu zajednicu. Kada su se francuski peradari, pa i sam francuski premijer, usprotivili peradarskim mega-farmama i kod sebe i u Hrvatskoj, nekakvo se zvono za uzbunu ipak trebalo upaliti.

Spomenuli ste studije utjecaja na okoliš oko projekta mega-farme u Sisačko-moslavačkoj županiji i kako je zainteresirana javnost dokazala da imaju rupa i mana, što je često slučaj s njima – vrlo rijetko uključuju javnost, njihovu izvedbu plaća investitor, a ponekad se čak provode i retroaktivno…

Očito je da s postupcima procjene utjecaja na okoliš u Hrvatskoj nešto ne štima, to je svima jasno.

I onda, umjesto da poboljša sam postupak, Ministarstvo je prošle godine pokrenulo izmjene Uredbe o procjeni utjecaja zahvata na okoliš kojima se zapravo išlo na dodatno oslabljivanje tih postupaka.

Jedan od razloga zašto izmjene Uredbe dosad nisu usvojene može biti i taj što je u prosincu 2025. godine Europska komisija (EK) poslala Hrvatskoj obavijest o povredi prava Europske unije (EU), zato što u hrvatsko zakonodavstvo nije dobro prenesena Direktiva o procjeni utjecaja na okoliš. Pretpostavljam da bi i to mogao biti razlog zašto se toliko odgađa izmjena jedne uredbe koja je na savjetovanju bila prošlo ljeto.

Toliko smo srozali vjerodostojnost postupaka procjene utjecaja na okoliš da im više nitko ne vjeruje. Svi misle da su lažirani, da se onaj tko izrađuje studiju trudi da zadovolji interese onoga tko ga plaća…

Ministarstvo, s druge strane, ne pokazuje neku posebnu želju da ispravi nevjerodostojne studije utjecaja na okoliš i jako se olako izdaju rješenja o prihvatljivosti zahvata na okoliš.

Ponekad ministrica izdaje rješenja o prihvatljivosti zahvata za okoliš i nakon što na povjerenstvu studija utjecaja na okoliš nije prošla, kao u nedavnom slučaju sunčane elektrane Gala – Obrovac Sinjski. Nakon toga građanima preostaje pokretanje upravnih sporova.

Međutim, znamo kako nam je pravosuđe sporo. Ti sporovi traju dvije ili više godine i pritom ne odgađaju izvršenje rješenja.

A gdje ima prostora za poboljšanje?

Mi imamo propise koji građanima daju neka prava, ali ta se prava izigravaju, poput prava na sudjelovanje o odlučivanju u pitanjima okoliša koja proizlaze iz Aarhuške konvencije. Sudjelovanje ne bi smjelo biti formalno kao što je to uvijek slučaj. Informiranje i sudjelovanje javnosti trebalo bi biti prioritet u okolišnim postupcima.

Zatim, politika ne bi smjela vršiti utjecaj na postupke procjene utjecaja na okoliš, a to se događa. I tu imamo nedavni primjer kad je za skladište radioaktivnog otpada usvojen zakon s točnom lokacijom, a tek će se naknadno provesti postupak procjene utjecaja.

U povjerenstvima u postupcima procjene utjecaju zahvata na okoliš ne bi trebali sjediti predstavnici onih koji su predložili neki zahvat ili koji nisu neovisni. Ne bi trebalo biti sukoba interesa.

U zemljama Europske unije propisuje se monitoring, a kod nas ne. Recimo, izda se pozitivno rješenje i onda se odredi da će se u nekom budućem razdoblju pratiti usklađenost rada postrojenja s propisnim mjerama zaštite okoliša odnosno učinkovitost tih mjera. To omogućava dopunu ili izmjenu mjera ako se pokaže da nisu učinkovite. Znači, mora postojati korektiv, a mi ga nemamo.

S obzirom na to da ste predsjednica Odboru za zaštitu okoliša i prirode, svjesni ste razine okolišnih devastacija u Hrvatskoj. Je li se problem pogoršava ili se možda ljudi više javljaju Odboru?

Broj slučajeva se jako povećao u odnosu na prethodna razdoblja, ali ne mogu biti sigurna je li razlog u pogoršanju stanja ili zato što ja pokazujem stvarni interes za njihovo rješavanje.

Svaki slučaj koji dođe u Odbor dobiva pažnju. Ljudi ne mogu doći do informacija ili pokrenuti rješavanje nekog slučaja zbog nezainteresiranosti ili inertnosti institucija, pa traže pomoć Odbora, koji onda pokušava doći do informacije ili pokrenuti rješavanje slučaja.

Ljudi se Odboru jave kada su pokušali sve drugo i ništa nije uspjelo, javljaju se u nekoj vrsti očaja. Dok nisam došla na mjesto predsjednice Odbora, zapravo nisam imala sliku toga što se zbiva na području cijele Hrvatske. I situacija nije dobra.

Najviše je problema s legalnim i nelegalnim aktivnostima odlaganja otpada, onečišćenjem zraka, fingiranim procjenama utjecaja na okoliš, devastacijama pomorskog dobra i okoliša općenito.

A kada i netko dobije kaznu za okolišnu devastaciju, one zapravo ne odvraćaju od daljnjih prekršaja.

Kazne za okolišne devastacije zapravo nisu odvraćajuće. One ponekad mogu izgledati visoke, ali treba ih usporediti s profitima počinitelja.

Uzmimo npr. ekološku katastrofu izazvanu požarom u postrojenju Drava International. Na Odboru se o tome raspravljalo, postavilo se pitanje modela plaćanja kazni bez drugih posljedica za tvrtku.

U tom konkretnom slučaju tvrtka je npr. 2022. godine ostvarila prihod od 56 milijuna eura i neto dobit nakon plaćanja poreza u iznosu od 6,3 milijuna eura. Naplaćena kazna iznosila je 152.000 eura, što je samo tri posto profita koji je tvrtka ostvarila u prethodnoj godini. Taj i drugi slučajevi nam govore da plaćanje kazni može biti dio poslovnog modela.

Na razini države postoji i problem s otpadom, na svim razinama. Neki dan smo u medijima mogli čitati u odlagalištu komunalnog otpada Karepovac u Splitu koje je na rubu kolapsa, a grad nema “plan B”. 

Kada govorimo o otpadu, evo, stvarno ne znam gdje da počnem jer ima toliko loših segmenata gospodarenja otpadom.

Sve počinje od Plana za gospodarenje otpadom Republike Hrvatske koji nameće županija odnosno gradovima i općinama kako da rade. Prije više od 20 godina predviđeno je otvaranje 11 centara za gospodarenje otpadom, a danas ih imamo samo četiri zbog sporosti u pripremi dokumenata, pa su se centri godinama nalazili u fazi planiranja. Svi će ti centri proizvoditi gorivo iz otpada, pa se postavlja i pitanje zbrinjavanja tog otpada za koji trenutno ne postoji trajno rješenje.

Prva dva, Marišćina i Kaštijun, otvoreni su, a da se prethodno nije ugradila obaveza izgradnje sortirnica, kompostana i centara za ponovnu uporabu, a nije se provela ni potrebna kampanja za smanjenje proizvodnje otpada. I danas zbog toga ti centri stvaraju velike probleme.

S obzirom na to da nije uspostavljen sustav odvojenog prikupljanja biorazgradivog otpada, u Kaštijun, primjerice, ulazi prevelika postotak mokrog otpada, koji onda proizvodi velike probleme u samom sustavu i, naravno, u okolišu. Neugodni mirisi su toliko nepodnošljivi, ljudi koji su blizu žive u kontinuiranom smradu i prosvjedi su stalni.

Osim toga, kvaliteta goriva iz otpada (GIO) iz centra je loša, pa ga cementara Koromačno, koja se nalazi u blizini, ne želi uzeti.

Premda je već dugo planirano otvaranje centara, nije osiguran dostatan sustav zbrinjavanja i obrade odvojeno prikupljenog otpada kao ni goriva iz otpada. Gomilaju se bale goriva iz otpada, imamo “monopoliste” na tržištu koji ga preuzimaju, namećući ogromne cijene koje su centri prisiljeni prihvaćati. Zbrinjavanje GIO stvara ogroman financijski pritisak.

Zbog toga je Fond za zaštitu okoliša odlučio sudjelovati u pokriću troškova zbrinjavanja GIO Marišćini, Kaštijunu i Bikarcu s po 750.000 eura u tri godine, što je zanemariv iznos kada se zna da je Kaštijun nagomilao oko 30.000 tona GIO , što znači da je uskladišten trošak od oko 8,5 milijuna eura bez PDV-a, a količina se stalno povećava.

O neučinkovitosti sustava govori i podatak da se od 100 posto ulaznog miješanog komunalnog otpada u Kaštijun nakon obrade trajno deponira čak i do 60 posto ostatnog otpada. Ako svi CGO-vi budu imali takve rezultate postavlja se pitanje postizanja cilja gospodarenja otpadom od deset posto deponiranog otpada do 2035. godine.

Nedostajuća postrojenja za oporabu su veliki problem, pa su potrebna daleko veća financiranja izgradnje te infrastrukture. Segment oporabe prepušten je tržištu koje nije reagiralo na zadovoljavajući način, imamo nedostatak postrojenja za obradu plastike, guma, elektroničkog otpada, azbesta itd. pa držim da je potrebno razmišljati o javnim oporabiteljima koji bi upotpunili kapacitete te doprinijeli snižavanju cijene oporabe. Jer današnje cijene malobrojnih oporabitelja stavljaju u vrlo težak položaj komunalna poduzeća.

Dodatno, ono što se nekako uvijek izbjegava reći je da taj otpad ne dolazi s Marsa. On dolazi od ljudi. Naša kultura stvaranja i postupanja s otpadom je još uvijek na niskoj razini. Prva karika je da ljudi shvate da su oni proizvođači otpada, da osvijeste da svojim ponašanjem mogu doprinijeti promjeni. Naravno, proizvođače treba podržavati i stimulirati da se ne proizvodi toliko ambalaže.

Problemi s otpadom, okolišne devastacije su jedna razina. S druge strane imamo klimatske promjene čije posljedice sve jače osjećamo. Jesu li vladajućima ti problemi uopće na radaru?

Posljednji postupci i izjave ministara i premijera govore o tome da zapravo ne postoji razumijevanje toga problema i da dovodimo u pitanje odgovornost za provedbu Pariškog sporazuma. S obzirom na te izjave ne znam namjerava li Hrvatska izaći iz Pariškog sporazuma ili namjerava ostati, ali s figom u džepu. Plenković je na izravno pitanje u Saboru hoćemo li se držati klimatskih ciljeva odgovorio zašto bismo se mi držali klimatskih ciljeva kada to ne radi SAD?

Klimatska politika pod utjecajem Trumpove politike podsjeća me na film “Don’t Look Up”. Govorio je i o neisplativosti obnovljivih izvora energije što nije točno, činjenice govore da je solarna energija sve jeftinija i povoljnija po megavatu po uloženom dolaru u neobnovljive izvore. Najavljeno odustajanje od ulaganja u obnovljive izvore i povratak fosilnim gorivima u skladu je s “don’t look up” stavom.

Mislim da je to kratkovidna politika s kojom nam, ako se ona nastavi, slijedi scenarij koji ćemo plaćati ljudskim životima. Hrvatska se putem Janafa i Agencije za ugljikovodike odlučila na ulaganje u istraživanje nafte u Kazahstanu, a da to pritom uopće nije dio nedavno usvojenog Integriranog nacionalnog energetskog i klimatskog plana….

Sve češće gledamo kako se odluke ne donose planski, već ad hoc i pod utjecajem američkih ekonomskih interesa.

Na koji način građani osjećaju posljedice klimatske krize?

Prema studiji objavljenoj u znanstvenom časopisu The Lancet Planetary Health, u kojoj je analiziran utjecaj vrućine i hladnoće na smrtnost populacije u 854 europska grada unutar 30 zemalja, Hrvatska spada među države s najvišim viškom smrtnosti povezanim s vrućinama.

Mislim da mnogi ne shvaćaju što točno znači sprječavanje i prilagodba klimatskim promjenama, kao i da nedovoljno shvaćaju vlastitu ulogu. Čini im se kao da je problem tako velik i tako dalek da misle da oni kao pojedinci ne mogu na to utjecati. Ali zapravo i je stvar u tome da ako će borba protiv klimatskih promjena uspjeti, onda će uspjeti upravo zbog toga što svatko osjeća vlastitu odgovornost u tome i svi guramo u istom smjeru. Moramo svi zajedno djelovati.