Ima li u Jadranu dovoljno hrane za povratak “morskog čovika”?

Sredozemna medvjedica nekoliko je puta ovoga ljeta viđena u istočnom Jadranu, a u Bibinjama je uhvaćena i fotoaparatom.

To što je viđena u prolazu ne znači i da se vratila. Prema Crvenoj knjizi sisavaca Hrvatske sredozemna medvjedica smatra se regionalno izumrlom u Jadranskom moru. Na Crvenoj listi Međunarodne unije za očuvanje prirode (IUCN) u statusu je ranjive vrste.

Ili, riječima splitskog Instituta za oceanografiju i ribarstvo (IZOR):

“Da bi se neka vrsta doista vratila, nije dovoljno samo da ponovno dopliva u Jadran. Mora ovdje pronaći odgovarajuće uvjete za život, a jedan od najvažnijih je dostupnost dovoljno raznolike hrane.”

Upravo to je tema njihovog novog znanstvenog rada, objavljenog početkom kolovoza u znanstvenom časopisu Frontiers in Marine Science. Koristeći podatke znanstvenih istraživanja, ulova obalnog ribolova i službene statistike iskrcaja, analizirali su dugoročne trendove vrsta koje čine važan dio prehrane sredozemne medvjedice.

O “morskom čoviku”

Iako su vijesti da je sredozemna medvjedica viđena ovo ljeto dočekane s oduševljenjem, nije uvijek bilo tako.

Morski čovik, morski medvid, morski vrag, morski fratar, morsko tele… brojne je nadimke sredozemna medvjedica imala duž naše obale.

“Naziv morski medvjed duguje svome gustom smeđem krznu, morsko tele pak svome glasanju koje uvelike sliči onom telećem, a morski fratar jer živi na osami daleko i skriveno od ljudi kao kakav pustinjak. Naziv morski čovik dobio je jer su ga drevni pomorci i ribari doživljavali kao nekog sebi ravnog. Davali su mu čovječje odlike i mogućnosti. Tako su vjerovali da sasvim dobro, pritajen negdje uz brod ili na žalu iza stijene, prisluškuje i razumije ribarski razgovor pa zna gdje će oni baciti mreže […] Vjerovali su da ih toliko mrzi da ih ponekad pogodi kamenom u glavu hitnuvši ga svojom perajom. Kad izroni te pokaže svoje brkove i velike oči, usput namigujući, vjerovali su da im se smije i ruga jer im je prije toga pojeo ribu iz mreže usput kidajući mrežu, a ribu koje je još bilo oko ribara uspješno rastjerao. Danas potpuno neshvatljivo, ali još u prvoj polovici 20. st. vjerovalo se da morski čovik noću izlazi na kopno te pustoši po vinogradima gdje slatkim grožđem omasti brk”, tumači magazin More.

U mojoj vali, a to je Zaton kod Šibenika, zvali su je “did Marin”. Kao i u ostatku Dalmacije, nisu je po dobrom znali.

Tih davnih dana prošlog stoljeća, dok je sredozemna medvjedica još uvijek bila stalna stanovnica Jadrana, moglo je se često vidjeti u zatonskoj vali, kanalu sv. Josipa i u Prukljanskom jezeru; barem tako kažu lokalne predaje. Ribari je nisu voljeli jer je parala mreže i uzimala ribu iz njih. Djecu se upozoravalo da će ih uhvatiti “did Marin” ako otplivaju daleko od kopna.

Iza tog animoziteta prema “didu Marinu” postojao je vrlo konkretan razlog – ribolov.

Zavod za zaštitu okoliša i prirode navodi da je brojnost sredozemne medvjedice u Jadranu sredinom prošlog stoljeća drastično pala “prvenstveno jer su u prošlosti bile progonjene od strane ribara”.

Naime, sredozemna medvjedica hrani se ribom, glavonošcima i drugim morskim životinjama. U potrazi za morskom hranom ponekad dolazi u kontakt s ribarskim mrežama i drugim alatima. Tada ne stradava samo ulov, nego i ribolovni alati. Na ovaj problem ukazuje znanstveni rad o odnosu malog ribarstva i sredozemne medvjedice na Cipru iz 2023. godine (eng. Understanding the Interactions between Small-Scale Fisheries and the Mediterranean Monk Seal Using Fishermen’s Ecological Knowledge).

Drugim riječima, “did Marin” bio je i simbol sukoba čovjeka i divlje životinje. U moru u kojem su se ribari borili za svaki ulov, morskog sisavca koji je mogao uzeti ribu iz mreže i usput mrežu oštetiti doživljavalo se kao konkurenciju.

Na koncu je sredozemna medvjedica nestala iz Jadrana. Danas je najveći dio svjetske populacije sredozemne medvjedice koncentriran u istočnom Sredozemlju, ponajprije uz obale Grčke i Turske.

Što je na meniju sredozemne medvjedice?

Prije stotinjak godina problem je bio u tome što je medvjedica ribarima uzimala ribu. Danas, pak, postavljamo pitanje ima li u Jadranu dovoljno ribe za medvjedicu.

Odgovore nudi znanstveni rad splitskog Instituta za oceanografiju i ribarstvo “Stanje i trendovi važnih vrsta plijena sredozemne medvjedice u istočnom Jadranu” (eng. Status and trends of key prey species for the Mediterranean Monk Seal in the Eastern Adriatic Sea).

Sredozemna medvjedica oportunistički je obalni grabežljivac čija se prehrana sastoji od različitih vrsta riba i glavonožaca, a njezin se izbor plijena mijenja ovisno o dostupnosti hrane, staništu i životnoj dobi. Njezinu prehranu čine arbun, fratar, trlja, ugor, škarpina, hobotnica, sipa, lignja, jastog i druge morske vrste.

Zato je za mogućnost povratka važno razumjeti ne samo ima li u Jadranu pojedinih vrsta, nego i kako se njihova dostupnost mijenja kroz vrijeme.

Istraživači su najprije, na temelju ranijih istraživanja prehrane medvjedice, izdvojili 21 potencijalno važnu vrstu plijena. Ipak, za samo 12 vrsta bilo je dovoljno podataka da ih uključe u konačnu analizu trendova.

Kombinirali su tri različita izvora podataka. Prvi su podaci iz istraživanja MEDITS, znanstvenog programa u kojem se standardiziranim koćarenjem prati stanje ribljih i drugih pridnenih vrsta. Oni daju podatke neovisne o komercijalnom ribolovu i u ovom su istraživanju obuhvatili razdoblje od 2002. do 2025. godine. Drugi izvor bili su podaci o ulovu malog obalnog ribolova, odnosno koliko su ribari ulovili određene vrste u odnosu na uloženi ribolovni napor. Treći su službene godišnje statistike iskrcaja za razdoblje od 2012. do 2024. godine.

Važna je pritom jedna metodološka ograda: istraživanje ne govori koliko ukupno kilograma plijena ima u Jadranu, niti izračunava koliko je hrane potrebno jednoj medvjedici. Budući da takvi pragovi nisu poznati, istraživači su pratili dugoročne trendove različitih pokazatelja dostupnosti plijena.

Za svaku su vrstu istraživači zasebno gledali pokazuju li podaci da se njezina dostupnost povećava, smanjuje ili ostaje približno ista. Zatim su te različite signale objedinili u svojevrsni semafor: zeleno za poboljšanje, žuto za stabilan ili nejasan trend, a crveno za smanjenje dostupnosti.

Rezultat nije ni potpuno zelen ni potpuno crven.

Od 12 analiziranih vrsta, četiri su svrstane u zelenu kategoriju, šest u žutu, a dvije u crvenu. Drugim riječima, većina pokazuje stabilne ili neujednačene signale, četiri pokazuju poboljšanje, a dvije negativan trend.

Što kaže “jadranski semafor”?

Rezultati pokazuju da jadransko podmorje nije uniformno osiromašeno, već predstavlja heterogen mozaik trendova.

U zelenoj kategoriji, odnosno u porastu, vrste su poput arbuna, trlje ili škarpine. Ipak, kad je škarpina u pitanju, znanstvenici upozoravaju da ovaj porast treba gledati kao oporavak s vrlo niske, osiromašene točke, a ne kao povratak na povijesno obilje.

U žutoj kategoriji nalaze se lignja, fratar, kanjac, hobotnica, orada i jastog. Za te vrste podaci upućuju na stabilne ili neujednačene trendove, odnosno ne daju dovoljno čvrst dokaz ni za jednoznačan porast ni za pad dostupnosti.

Za hobotnicu je slika posebno zanimljiva. MEDITS ne pokazuje značajan dugoročni trend, kao ni službeni podaci o iskrcaju, dok ulov po jedinici ribolovnog napora u malom obalnom ribolovu pokazuje pad. To može biti važno jer standardizirana koćarska istraživanja slabije obuhvaćaju plitka i strukturno složena priobalna staništa u kojima se medvjedica može hraniti.

Slična je situacija s oradom. Podaci su konfliktni: ulov po jedinici ribolovnog napora pada, dok ukupni službeni iskrcaj raste. Taj rast zato ne treba automatski tumačiti kao povećanje divlje populacije. Na podatke o oradi mogu utjecati i akvakultura te povezanost s uzgojnim populacijama.

U crvenoj kategoriji, koja označava negativan trend dostupnosti plijena, nalaze se ugor i sipa.

Kod ugora su negativni signali dosljedni kroz dostupne pokazatelje. Kod sipe je slika nešto složenija: ulov po jedinici ribolovnog napora pokazuje pozitivan trend, ali MEDITS i službeni iskrcaji pokazuju pad. Zbog toga je ukupni rezultat ipak svrstan u crveno.

“Drugim riječima, u istočnom Jadranu još uvijek postoji dovoljno raznolikog plijena i njegova dostupnost na razini cijelog područja vjerojatno nije prepreka povratku sredozemne medvjedice. Lokalni problemi ipak mogu postojati ondje gdje se smanjenje količine plijena preklapa s intenzivnim obalnim ribolovom i degradacijom staništa”, navodi znanstveni tim splitskog Instituta.

Jadran – more koje se mijenja

Jadran se ne mijenja samo tako da neke tradicionalne vrste postaju rjeđe, a druge brojnije.

Zagrijavanje mora pogoduje širenju termofilnih vrsta, pa se u jadranskom podmorju pojavljuju ili postaju učestalije vrste koje prije nisu bile uobičajene.

“U istočnom Jadranu to može uključivati alohtone ili termofilne vrste čija se učestalost povećava, poput Pterois miles i Sparisoma cretense“, navodi se u znanstvenom radu.

Papigača (lat. Sparisoma cretense) je plijen sredozemne medvjedice, a prema zasad neobjavljenim podacima znanstvenika istraživača sve je brojnija u južnom i središnjem Jadranu. Riječ je o termofilnoj vrsti koja u Jadran dolazi kroz iz južnog i istočnog Mediterana.

Važno je, međutim, da papigača nije među 12 vrsta za koje je u ovom istraživanju bilo dovoljno podataka za izračun trenda. U semaforskoj analizi zato nije označena ni zeleno ni žuto ni crveno, nego pripada skupini vrsta za koje nema dovoljno podataka. Autori njezino povećanje navode kao primjer kako bi se, s promjenom sastava jadranskih zajednica, mogla mijenjati i buduća baza plijena sredozemne medvjedice.

Drugim riječima, papigača je zanimljiva ne zato što je ovo istraživanje dokazalo da je ima više, nego zato što bi promjena njezine brojnosti mogla biti dio šire promjene jadranskog ekosustava i potencijalno otvoriti novi izvor hrane za oportunističkog predatora.

Kad je riječ o ribi lav ili vatrenjači (lat. Pterois miles), znanstvenici navode da nema dokaza da je dio prehrane “morskog čovika”.

“Međutim, ako ove ili druge vrste koje se pojavljuju ili povećavaju svoju brojnost u Jadranu postanu dovoljno brojne, dostupne i energetski isplative kao plijen, mogle bi proširiti dostupnu bazu plijena i djelomično ublažiti posljedice smanjenja brojnosti tradicionalnih vrsta plijena”, navodi se u istraživanju.

Na Klimatskom portalu smo opsežno izvještavali o ribi lavu u Jadranu. Pratili smo njezino širenje, predstavili iskustva drugih mediteranskih zemalja u upravljanju invazivnim vrstama, analizirali rezultate ankete među ribarima, roniocima i zaljubljenicima u more te izvještavali s terena, s jadranskih otoka na kojima smo vatrenjaču tražili.

> > Serijal “Jadranska posla: Ima li suživota s invazivnim vrstama?”

“U Jadranu još uvijek ima dovoljno hrane”

Neće samo dostupnost hrane odlučiti hoće li se sredozemna medvjedica vratiti.

Za njezin povratak potrebni su i drugi uvjeti, poput mirnih obalnih područja, prikladnih špilja i zaklona za odmor i razmnožavanje, ističu autori istraživanja Mišo Pavičić, Nika Stagličić, Branko Dragičević te Igor Isajlović.

Znanstveni tim smatra da bi za osiguranje budućnosti medvjedice u Jadranu trebalo aktivno pratiti hranilišta, odnosno proširiti fokus sa špilja (u kojima se ova vrsta skriva) na sustavno praćenje resursa u zonama hranjenja.

Naglašavaju i potrebu za strategijama kojima bi se smanjio slučajni ulov u kritičnim plitkim zonama te aktivnom suradnjom s lokalnim ribarima. Neposredna opažanja ljudi koji svakodnevno borave na moru mogu pomoći u ranijem prepoznavanju lokalnih promjena koje standardizirana znanstvena istraživanja ponekad teže bilježe.

“Ali kada je hrana u pitanju, rezultati ovog istraživanja daju razloga za optimizam: u Jadranu je još uvijek ima dovoljno”, zaključuju.

Ako se vrati, sredozemna medvjedica neće se vratiti u isto more iz kojeg je nestala. Jadran se u međuvremenu zagrijao, promijenila se struktura ribljih zajednica, neke tradicionalne vrste pokazuju negativne trendove, neke se oporavljaju, a pojavljuju se i nove. Ono što je istraživanje splitskog Instituta za oceanografiju i ribarstvo pokazalo jest: ako se vrati, hrane bi još uvijek trebalo biti.