Klimatske promjene u planinama stvaraju nezapamćeno opasne uvjete

Ovog se ljeta navršilo devet godina otkad je golemi odron sa švicarskog vrha Cengalo poslao u dolinu 3,5 milijuna kubičnih metara stijene, izazvavši blatnu lavinu koja je usmrtila osmero planinara na putu prema dolini i gradiću Bondo. Bila je to jedna od najvećih planinskih nesreća u novom mileniju za koju su najvjerojatniji krivac klimatske promjene, odnosno topljenje permafrosta, sloja vječnog leda skrivenog na dubini od 6-7 metara u alpskim stijenama koje se nalaze iznad 2500 metara visine. 

Iako je od tada prošlo gotovo cijelo desetljeće, kamena lavina sa Cengala ovih je dana ponovo, po drugi puta, bila predmetom suđenja u švicarskom kantonu Graubunden. Petoro geologa i lokalnih dužnosnika, među kojima je i tadašnja gradonačelnica grada Bregaglia, optuženo je da nisu dovoljno dobro procijenili razinu opasnosti i zatvorili na vrijeme područje pod Cengalom. 

U petak je sud za svih donio oslobađajuću presudu, no suđenje je u svjetlu sve većeg broja odrona i lavina uslijed klimatskih promjena ukazalo da bi se u budućnosti planinske zajednice mogle susretati s novim, praktički nerješivim problemom: treba li zatvarati sva potencijalno opasna planinska područja?

Topljenje permafrosta

Golema smrtonosna poplava u Nepalu najnoviji je primjer nesreće u planinama koja je najvjerojatnije izazvana klimatskim promjenama i ekscesivnim topljenjem ledenjaka. Produljeni toplinski valovi ovog ljeta i u europskim su Alpama, slažu se stručnjaci, rezultirali nezapamćeno opasnim uvjetima na ledenjacima i sjevernim stijenama. Među područjima koja su najviše zahvaćena ovim promjenama su popularni planinski masivi u Italiji, Francuskoj i Švicarskoj. 

> > Lavina u Nepalu i Tibetu: Još jedna katastrofa zbog klimatskih promjena

“Situacija u masivu Mont Blanca je užasna. Pet toplinskih valova zaredom imalo je ogroman utjecaj na planine”, potvrdio nam je Ludovic Ravanel, francuski alpinist i znanstvenik iz Laboratorija za okolišnu dinamiku i planinska područja (EDYTEM) sa Sveučilišta Savoie Mont Blanc u Francuskoj, koji posljednjih dvadeset godina proučava utjecaj rasta temperatura u visokom gorju.  

“Uz situaciju s ledenjacima – gdje očekujemo da će postotak gubitka ledene mase biti na razini onog iz razorne 2022. godine – broj kamenih odrona je šokantan. Sjeverne stijene su posebno jako zahvaćene utjecajem toplinskih valova i ubrzano gube veliki dio ledenog sloja koji imaju u sebi. Visoke planine postaju sve nestabilnije i opasnije“, upozorava Ravanel.

Glavni krivac za masivne odrone stijene je topljenje alpskog permafrosta, sloja vječnog leda koji je u sjeverno orijentiranim alpskim stijenama preživio više tisuća godina. No u posljednjem se desetljeću ovaj ledeni sloj ubrzano počeo topiti, uslijed toplinskih valova koji ljeti sve intenzivnije pogađaju Europu. Istraživanja jasno upućuju na to da tzv. aktivni sloj leda i snijega, koji leži iznad permafrosta i topi se svake godine, postaje sve dublji. Drugim riječima, i dio permafrosta se počinje topiti svake godine. 

Podaci sa senzora u francuskim Alpama pokazuju da se temperatura unutar sjevernih stijena iznad 2500 metara svakih deset godina povećavala za 1 stupanj Celzija. Topljenje potom dodatno ubrzavaju produljena razdoblja iznimno visokih ljetnih temperatura. 

Topljenjem permafrosta planine gube “ljepilo” koje spaja slojeve stijena, a problemu doprinosi i višak vode koji u pukotinama u stijeni stvara pritisak i širi ih. Direktna posljedica su odroni površinskih dijelova. 

Visoki vrhovi sve opasniji

Na vrhu Aiquille du Midi (3842m), do kojeg vodi jedna od najviših žičara na svijetu, toplinski valovi su ovog ljeta praktički uništili slavni ledeni tunel, oformljen od donedavno “vječnog leda” glečera Pelerines kroz koji su planinari desetljećima silazili na ledenjak Valle Blanche. Gradske vlasti u Chamonixu početkom su kolovoza tunel odlučile zatvoriti, a potom i srušiti. Za ovim se rješenjem posegnulo tek drugi put u povijesti, nakon 2003. godine kada su visoke temperature također značajno destabilizirale tunel. U kolovozu se s ovog vrha odlomilo i 15,000 kubičnih metara stijene. 

Sam Mont Blanc (4810m) postao je ovog ljeta teško dostupan za planinare. Zloglasni Gouter kuloar na najlakšoj stazi prema vrhu, poznat kao “kuloar smrti”, zbog učestalih je kamenih lavina u kolovozu gotovo danonoćno bombardiran letećim kamenjem zbog otapanja permafrosta. U kuloaru je od početka devedesetih naovamo smrtno stradalo preko stotinu osoba, no donedavno su kamene lavine kroz njega prolazile tek povremeno. Ovog ljeta pauze između kamenih projektila postale su iznimka, a ne pravilo. 

Nakon tri smrtna slučaja, vlasti su zatvorile oba planinarska doma s ove strane planine, kao jedini način da zaustave sve veći broj planinara koji su unatoč opasnim uvjetima željeli doći do vrha. Na talijanskoj strani Mont Blanca, ledenjaci Planpincieux i Grandes Jorasses ovog su kolovoza bili posebno nestabilni, predstavljajući prijetnju za dolinu Val Ferret u njihovom podnožju, zbog čega su znanstvenici izdali upozorenja lokalnom stanovništvu.  

Ogromni odroni kamenja bilježeni su više dana zaredom na Matterhornu (4478m), poznatom četiri-tisućnjaku na granici Švicarske i Italije gdje su lokalne vlasti još prije dvije godine bile prisiljene trošiti dva milijuna eura na pomicanje planinarskog skloništa koje je gotovo uništeno kamenim lavinama. Na Matterhornu se sve intenzivniji odroni bilježe još od 2003. godine, zbog čega je planina danas premrežena senzorima raznih vrsta te, slično kao i Aiguille du Midi, pretvorena u svojevrsni otvoreni laboratorij u kojem znanstvenici nastoje naći uzroke odlamanja stijena. Ovog ljeta su odroni bili toliko učestali da su i talijanski i švicarski gorski vodiči odlučili privremeno prestati s vođenjem klijenata na vrh. 

Posebna upozorenja nekoliko su puta u kolovozu izdavana i za talijanski vrh Pelmo (3168m) u Dolomitima.   

Sve više odrona

“Iako je sad diljem svijeta prepoznato da je visoko gorje među okolišima koji su najviše zahvaćeni klimatskim promjenama, i dalje imamo vrlo malo podataka. Djelomično je to zbog logističkih izazova prikupljanja podataka u tako nepristupačnim područjima, a djelomično jer se to i dalje ne smatra pretjerano društveno važnim. No nedavna katastrofalna bujična poplava u Nepalu dramatično ocrtava da procesi koji se odvijaju na velikim nadmorskim visinama itekako imaju dalekosežne posljedice i zaslužuju punu pozornost“, smatra Marta Chairle s Instituta za geo-hidrološku zaštitu (IRPI) u sklopu Talijanskog nacionalnog istraživačkog vijeća (CNR). 

Ona i njezine kolege s CNR instituta razvili su katalog odrona u visokom gorju za područje talijanskih Alpa, no zbog nedostatka sredstava su s prikupljanjem podataka stali 2023. godine. Do tada je katalog ukazao da se godišnji broj odrona udvostručio od 2016. godine.  

Što se pak ledenjaka na području Italije tiče, tvrdi ona, najrecentniji katalog sadrži podatke od 2006. godine naovamo, a usporedba s prijašnjim katalogom iz šezdesetih godina prošlog stoljeća pokazuje da je u razdoblju od pedeset godina potpuno nestao 181 ledenjak, a ukupna površina leda smanjena je za 27 posto. 

Sezonski snježni pokrov se smanjuje, pojašnjava Chairle, a kao rezultat stijene su više izložene ciklusima smrzavanja i otapanja, što intenzivira lomljene stijenskih slojeva u manje komade i odrone te nakupljanje vode u pukotinama stijena i ledenjaka, a što pojačava nestabilnost i u konačnici akumulaciju odlomljenog materijala. Povlačenje ledenjaka i otopljena voda dodatno utječu na nestabilnost planinskih padina. 

Chairle kao primjer jednog od najproblematičnijih područja navodi istočnu stranu četiri-tisućnjaka Monte Rosa u Italiji, na kojoj su se od 2005. godine dogodili neki od najvećih odrona ledenjaka i stijena u Europi, čineći i ovu planinu svojevrsnim simbolom nestabilnosti uslijed klimatskih promjena. Prije tri tjedna kombinirani utjecaj topljenja ledenjaka i naglih intenzivnih padavina uzrokovao je brojne poplave i blatne lavine.

> > Planine i planinari u doba klimatskih promjena

Teško predvidive katastrofe

No iako su ove posljedice vidljive, procesi koji se uslijed zatopljenja događaju u planinama iznimno su kompleksni i mogu rezultirati razvojem događaja koje je iznimno teško predvidjeti. 

Nesreća u Cengalu, o kojoj se i dan danas vode rasprave, dogodila se na planini koju su znanstvenici zbog nestabilnosti u stijeni promatrali još od 2009. godine, no bilo je iznimno teško predvidjeti razinu problema koji je odron iz 2017. godine izazvao, kazao nam je Florian Amann, geolog sa RWTH sveučilišta u njemačkom gradu Aachenu koji je sudjelovao u više znanstvenih analiza nakon tragične lavine, a klizištima i odronima bavi se tijekom čitave karijere. 

“Za nas je to bio događaj na kojem smo tek morali naučiti što se sve može dogoditi”, kazao je Amann. 

Prvi masivni odron s Cengala dogodio se 2011. godine kad se sa sjeveroistočne strane srušilo 1,5 milijuna kubičnih metara stijene, a nakupljeni materijal otkotrljao se u dolinu. Znanstvenici su nastavili motriti Cengalo uz pomoć termalnih kamera i radarske interferometrije, metode koja može dati naznake pomicanja stijene. Između 2016. i 2017. pomaci su postali puno veći.  

Tijekom ljeta 2017. godine, Amann je s udaljenosti od nekoliko stotina metara čuo zvukove koji su upućivali na nestabilnost u stijeni Cengala te o tome i radarskim analizama obavijestio lokalne vlasti, nakon čega je postavljena tabla s upozorenjem na početku doline. Par tjedana kasnije s Cengala se odlomilo nevjerojatnih 3,5 milijuna kubičnih metara stijene izazvavši golemu blatnu lavinu koja se iznimno brzo spustila tri kilometara u dolinu, usmrtivši osmero ljudi i razorivši dio objekata. 

Znanstvenicima, međutim, nije bilo jasno zašto odlomljeni materijal nije samo ostao u podnožju stijene, jer u tom periodu nije bilo padalina koje bi omogućile da se pretvori u snažnu lavinu kroz naoko potpuno suho korito, kazao nam je Amann. U kasnijim analizama rekonstruirano je da je odron najprije sa sobom pokupio i dijelove mini ledenjaka u podnožju stijene, no lavini je ponajviše kumovala voda koja je, “zarobljena” ispod velike količine materijala od prijašnjih odrona, stvarala pritisak u podzemlju. Tako što, tvrdi nam Amann, nije još bilo zabilježeno u literaturi. 

I dok se sam kolaps stijene s Cengala mogao predvidjeti jer je postojao sustav monitoringa, na pitanje da li se moglo predvidjeti kad će se to dogoditi i kakva će biti posljedica, slažu se naši sugovornici, odgovor je ne.  

“I dalje imamo premalo podataka i sustava koji ih prikupljaju, a ovi prirodni procesi su iznimno kompleksni”, tvrdi Chiarle. 

“Katastrofalni događaji takvih razmjera kao nedavna poplava u Nepalu su i dalje rijetki i obično rezultiraju iz kombinacije više faktora koje je teško predvidjeti. No, činjenica je da se i oni rijetko događaju bez da im prethode neki znakovi, kao što su manji odroni ili manja puknuća ledenjaka. Dodatno, više faktora, poput intenzivnih padalina, ili ubrzanog topljenja ledenjaka uslijed visokih temperatura mogu biti poznati okidači koji utječu na razmjere događaja. I stoga bi unaprjeđivanje detekcije ovih ranih signala, što je danas moguće i putem satelita, te praćenje uvjeta u okolišu trebali postati prioritet“, upozorava Chiarle. 

Osvrćući se na uzroke nesreće u Nepalu, ona kaže da se, iako se takvi događaji ne mogu pripisati isključivo klimatskim promjenama, vrijeme nesreće uslijed sezone monsuna nakon iznimno toplog ljeta i razvoj odrona u poplavu poklapaju s povećanom količinom vode u planinama do koje dolazi uslijed toplijih klimatskih uvjeta.