Hrvatska zanemaruje ključnu mjeru koja štiti rijeke od hidroelektrana

Djelomično uništeno korito, reducirani broj životinjskih i biljnih vrsta i prijetnja opasnih klizišta posljedice su s kojima se Rječina, 20 kilometara dugačka rijeka koja se spušta do mora kroz sam centar Rijeke, suočava zbog hidroelektrane izgrađene još 1968. godine.   

“Nekad je ovo bila rijeka s najvećim ribljim prirastom u Europi, a sada se borimo da sačuvamo još ono malo autohtone pastrve koliko je preostalo”, priča nam ekološki aktivist Renato Juretić, predvodnik građanske inicijative koja se već godinama bori da očuva ono što je od Rječine preostalo.   

Ova rijeka koja gradu služi kao izvor pitke vode i električne energije eklatantan je primjer zanemarivanja jedne od ključnih mjera koju “zeleni” proizvođači hidroenergije mogu primijeniti da bi zaštitili riječno korito, životinje i biljke od golemih promjena u vodnom režimu – osiguravanja adekvatnog protoka vode koji garantira preživljavanje i prosperitet riječnog ekosustava. 

No, kako pokazuje naša novinarska istraga, osiguravanje ekološki prihvatljivog protoka, na engleskom poznatog i kao e-flow, a koje je važno za ostvarivanja ciljeva tzv. Okvirne direktive o vodama, i dalje se neadekvatno primjenjuje na mnogim europskim rijekama, a ponegdje, kao na primjeru Rječine – nije nikad ni primjenjivano.   

Srednji je godišnji protok vode na Rječini dramatično smanjen nakon što je 1967. godine izgrađena brana i akumulacijsko jezero Valići. Znanstvene analize pokazuju da je prije izgradnje akumulacije srednji godišnji protok na postaji Grohovo, neposredno ispod brane, iznosio 9,12 m³/s, da bi se četiri desetljeća kasnije dramatično smanjio na prosječnih 1,5 m³/s. Zbog toga je kanjonski dio korita tijekom dijela godine potpuno suh. Uz protok, akumulacija je tijekom godina utjecala i na veliko smanjenje nanosa prema ušću Rječine, s 10 000 m³ na 2000 m³ sedimenta, što produbljuje korito i istovremeno povećava opasnost od poplava. 

U Hrvatskoj se osiguravanje tzv. ekološki prihvatljivog protoka nalaže Zakonom o vodama. Iako su nam iz Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije poručili da metodologiju određivanja ekološki prihvatljivog protoka donose Hrvatske vode, naša analiza ukazuje na to da i dalje ne postoji precizan pravilnik koji bi propisivao metodu kako se protok definira za svaku pojedinu rijeku. 

Pregledom više raznih rješenja koja Ministarstvo zaštite okoliša izdaje o prihvatljivosti hidroelektrana za okoliš, što je uvjet za dobivanje građevinske dozvole, utvrdili smo da je način izvršavanja ove mjere i dalje prepušten vlasnicima hidroelektrana, odnosno rješava se njihovim internim pravilnicima koji često nisu javno dostupni. 

Slučaj Rječine

Iz HEP-a, pod čijom se ingerencijom nalazi više od trideset hidroelektrana, unatoč našem opetovanom traženju nismo uspjeli dobiti podatke o tome koju metodu pojedine HE koriste da bi odredile protok te o kojim se vrijednostima za pojedinu HE uopće radi.  

U slučaju Rječine to u praksi znači da se HE Rijeka i dan danas poziva na dozvolu iz 1968. godine, po kojoj, kako HEP tvrdi u dopisu prema JU Priroda iz 2021. godine, nema obaveze ni mogućnosti puštanja biološkog protoka. Iz istog dopisa, međutim, vidljivo je da je pri tome primarni problem isplativost rada, pogotovo u sušnim ljetnim mjesecima.  

“To bi značilo da bi uz ispuštanje biološkog minimuma od samo 2 m³/s u uvjetima bez dotoka u Rječini volumen od 234.000 m³ bio potrošen u 32,5 sati, a naravno pod uvjetom da HE Rijeka tada ne bi smjela raditi, čime bi se moglo postaviti i pitanje daljnje isplativosti rada HE Rijeka”, stoji između ostalog u dopisu HEP-a prema JU Priroda, čiji su navodi dijelom ponovljeni i u odgovoru koji smo dobili od Ministarstva zaštite prirode. HEP dalje tvrdi da HE Rijeka konstrukcijski nije predviđena za ispuštanje biološkog minimuma te da manjak vode postoji i zbog potreba izvora pitke vode Zvir. 

Iako analize jasno pokazuju da Rječina trpi velike ekološke posljedice, i dalje nema planova da se po ovom pitanju konstrukcijski išta promijeni. Navodeći da je dio toka Rječine znatno promijenjen, Hrvatske su vode još 2014. financirale studiju definiranja ekološki prihvatljivog protoka na Rječini, kako da bi se ostvarili ciljevi iz Okvirne direktive o vodama. U studiji je kao glavni kriterij, na negodovanje stručnjaka s kojima smo pričali, uzeto tek očuvanje riblje vrste primorski pijor. Zaključeno je da bi za osiguravanje potrebnog stupca vode do 10 cm potreban protok iznosio 0,185 m³/s. 

U elaboratu procjene utjecaja na okoliš iz 2022., koji je izrađen za potrebe rekonstrukcije HE Rijeka, vidljivo je da je na temu osiguranja ekološki prihvatljivog protoka na Rječini održan sastanak predstavnika WWF Adria, JU Priroda, Hrvatskih voda i nositelja zahvata HEP-a. Na sastanku je, stoji u elaboratu, zaključeno kako protok nizvodno od brane Valići nije moguće postići u sušnom dijelu godine.

Renato Juretić pak tvrdi da je HEP ipak u mogućnosti puštati biološki prihvatljiv protok te da se to događalo kroz cijelu jednu ljetnu sezonu. 

“Oni forsiraju svoj narativ da to onda nije isplativo i doslovno ubijaju osam kilometara rijeke”, tvrdi Juretić. 

Zastarjele procjene biološkog minimuma

U Hrvatskoj se više od 70 posto izgrađenih hidroelektrana nalazi u području ekološke mreže Natura 2000, a velika većina njih na neki način utječe na promjene u protoku, ekosustavu i količini sedimenta.

S obzirom na to da i dalje nije donesen pravilnik koji bi propisivao metodu za određivanje ekološki prihvatljivog protoka za svaku rijeku, stručnjaci s kojima smo razgovarali upozoravaju da mnoge HE u Hrvatskoj koriste zastarjele procjene biološkog minimuma iz vremena kad je očuvanje ekosustava bilo nisko na listi prioriteta. 

“U doba kad su mnoge hrvatske hidroelektrane započele s radom, propisivao se tzv. biološki minimum, no ondašnja su saznanja bila neadekvatna pa su te količine voda puno manje nego što bi trebale biti”, tvrdi hidrolog Josip Rubinić. 

Jedan od takvih primjera je Cetina koja je u posljednja četiri desetljeća, upozorili su 2021. hidrolog Ognjen Bonacci i suradnici, drastično izmijenjena izgradnjom više brana i hidroelektrana. To se posebno odnosi na 40-kilometarski dio rijeke ispod akumulacije Pranjčevići, iz koje se voda usmjerava kroz dva tunela kako bi napajala hidroelektranu Zakučac. Ovaj je dio rijeke danas zadržao tek 10 posto prirodnog protoka. Još u šezdesetima dogovoreno je propuštanje biološkog minimuma od 8 m³/s, a uvidom u novije podatke s hidroloških postaja očito je da je sličan minimum i dalje na snazi. 

Analiza koju je prije deset godina napravio tim biologa i hidrologa koordiniran od strane WWF-a pokazala je da ovaj minimum nije dovoljan da bi se popravilo narušeno ekološko stanje rijeke. Znanstvenici su zaključili da bi ekološki protok trebao imitirati prirodne oscilacije u protoku te da bi se tijekom veljače i studenog trebalo ispuštati više vode. Voda bi se, navode znanstvenici, mogla propuštati kroz prikladne prolaze za ribe, koje niti jedna brana na Cetini nema. 

Prema procjeni Hrvatskih voda iz 2023. godine, niti jedno od tri vodna tijela ispod akumulacije Pranjčević nema dobar ekološki status. 

Biologinja Irma Popović Dujmović, koja je koordinirala ovaj projekt, pojašnjava da ova analiza nikad nije polučila konkretnije promjene, a nesklonost državnih tijela da se propiše konkretnija metodologija i izmijene zastarjeli biološki minimumi pripisuje ponajviše pitanju zarade. 

“Bilo kakve izmjene u puštanju vode iz akumulacija poput one na Cetini, u smislu da se ispušta recimo 15 kubika, a ne 6, značile bi financijski gubitak proizvođačima energije”, smatra Popović Dujmović. 

Za pojedine hidroelektrane navodno bi se troškovi mogli penjati i do nekoliko milijuna eura godišnje. Iz HEP-a nismo dobili odgovor na pitanje o tim procjenama. 

Bez nadzora i ujednačenih pravila

Naša analiza pokazuje da stanje po pitanju osiguravanja ekološki prihvatljivog protoka nije puno bolje ni u nekim drugim europskim zemljama, a klimatske promjene bi mogle samo pogoršati situaciju. Čak i u zemljama koje prepoznaju važnost ekološkog protoka, pravila njegova određivanja često nisu ujednačena, dok se u praksi često ne provodi niti nadzire.

U Europskoj uniji zaštitu površinskih i podzemnih voda uređuje Okvirna direktiva o vodama, donesena 2000. godine, s ciljem da sve europske vode do 2027. dosegnu “dobro stanje”. No iako Direktiva ističe ključnu ulogu ekološkog protoka, ne propisuje kako ga treba odrediti niti zadaje konkretne vrijednosti. To nije slučajno. Za kvalitetu vode EU može propisati točne granične vrijednosti, pa se tako znaju količine pesticida ili nitrata dozvoljene u vodi, no to nije tako za ekološki protok. U svom izvješću o provedbi Okvirne direktive o vodama iz 2025., Europska komisija izrazila je zabrinutost zbog toga što rad na ekološkim protocima u mnogim državama članicama sporo napreduje i što ne postoji ujednačenost u načinu na koji se određuju. Prema istom izvješću, samo 39,5 posto površinskih vodnih tijela u EU ima dobar ekološki status ili potencijal.

Zajednički smjernički dokument o ekološkim protocima iz 2015. “preporučuje državama članicama da razviju učinkovite nacionalne okvire” i rade na zajedničkom pristupu. U praksi, međutim, “svaka zemlja ima nešto svoje”, kaže Eleftheria Kampa, viša znanstvena suradnica berlinskog Instituta Ecologic, koja istražuje politike upravljanja vodnim resursima.

Način određivanja ekološkog protoka mijenjao se s vremenom. Isprva se oslanjao na čisto hidrološke metode i duge nizove podataka kako bi se odredilo koliko vode mora ostati u rijeci nizvodno od zahvata.

“To može biti srednji minimalni godišnji protok za cijeli taj niz ili, recimo, 20 posto nekog protoka”, objašnjava Dijana Oskoruš s Geotehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. No od 2000-ih se Europa sve više okreće ekološki prihvatljivom protoku, koji uzima u obzir i nizvodna staništa, ribe i biljne vrste. 

“Uključuju se biolozi, koji kažu da za ribe koje žive nizvodno mora postojati minimalna dubina od, na primjer, 25 centimetara te da brzina toka ne smije biti veća od određene vrijednosti”, objašnjava Oskoruš.

Gleda se i kada se ribe mrijeste, kako migriraju i što treba njihovoj mlađi tijekom ljeta, pa se protoci često određuju zasebno za različita razdoblja – jedan za zimu, od listopada do ožujka, a drugi za ljeto, od travnja do rujna, kada su protoci prirodno manji.

Treći, holistički pristup uzima u obzir i ljudske i gospodarske interese. “Svjesni smo toga da ne možemo paziti samo na ribe i žabe, nego tu je i čovjek koji ima svoje interese, pa se to nastoji pomiriti”, kaže Oskoruš. 

Tu počinju problemi. Hrvatska, tvrdi i Oskoruš, nema propisanu metodologiju koja bi se morala primjenjivati. A jednom kad se protok odredi, dodaje, više se ne preispituje: “Nešto se izračuna i onda se to poslije više nikad ne ažurira.” 

Problem je i nadzor. Iz Ministarstva zaštite okoliša odgovorili su nam da Hrvatske vode prate propisana minimalna ispuštanja vode iz hidroelektrana u nizvodne vodotoke putem vodomjernih postaja (primjerice vodomjerna postaja Donja Dubrava na rijeci Dravi nizvodno od HE Dubrava, vodomjerna postaja Šilovka na rijeci Cetini nizvodno od HE Peruća i druge) ili putem odgovarajućih podataka dobivenih od HEP-a. Podatke o nadzoru, kao ni o tome provodi li se on za svaku HE, nismo uspjeli dobiti ni od HEP-a, ni od Hrvatskih voda, ni od Državnog inspektorata.

Problem postaje još izraženiji kada rijeka prolazi kroz više zemalja s različitim pravilima upravljanja vodama. Drava, koja izvire u Italiji, a potom teče kroz Austriju, Sloveniju i Hrvatsku prije nego što se ulije u Dunav, često se navodi kao jedna od najreguliranijih rijeka u Europi. Na njoj postoje 22 hidroelektrane, od čega 19 u Austriji i Sloveniji, a svaka radi prema pravilima svoje države i svoje dozvole.

“Drava ima veliki hidropotencijal, veliki protok i veliku brzinu, jer je pad dosta velik”, kaže Oskoruš. “Taj je režim sada potpuno reguliran. To više nije prirodno stanje.”

> > Aida Kapetanović: Naše rijeke zadnje su slobodne u Europi, a njihova obrana put prema pravednoj tranziciji

Cijena električne energije

Pitanje zarade nije jedini razlog zašto je ekološki prihvatljiv protok trn u oku nadležnih državnih tijela. Hidroelektrane su danas neophodne za proizvodnju struje. U Hrvatskoj, primjerice, ukupna raspoloživa snaga hidroelektrana čini više od polovice svih kapaciteta za proizvodnju električne energije.

U Austriji je ministarstvo nadležno za vode naručilo studiju kojom se procjenjuje koliko bi se električne energije izgubilo kada bi se ekološki protok primijenio na više od 5.000 hidroelektrana u zemlji, od kojih su mnoge vrlo male. Prema studiji, potpuna provedba Okvirne direktive o vodama malim bi hidroelektranama odnijela 3,2 do 7,7 posto proizvodnje — gubitke zbog kojih se neke od njih više ne bi isplatilo držati u pogonu. 

No, iako bi za male hidroelektrane gubitak bio znatan, studija procjenjuje razmjerno manji učinak na razini države. Potpuno uvođenje mjera ekološkog protoka smanjilo bi godišnju proizvodnju u Austriji za 1,2 do 2,1 TWh, odnosno za 3 do 5 posto na nacionalnoj razini.

Ni u Austriji, međutim, papir i praksa nisu isto. Otkako je donesen posljednji plan upravljanja riječnim slivovima operateri novih elektrana i onih kojima se obnavlja dozvola moraju kontinuirano bilježiti ispuštenu vodu, u intervalima od 15 minuta. Revizorski sud utvrdio je da se pojedine elektrane nisu pridržavale propisanih protoka, da njihovi operateri nisu dostavljali potrebne podatke ili da nad njima nije proveden nadzor.

No cijena onoga što radimo rijekama na kraju se odražava na cijeli krajolik, pa i na podzemne vode, ističe Sergiy Moroz iz Europskog ureda za okoliš (EEB), krovne mreže europskih ekoloških organizacija. Ta povezanost postaje osobito važna u razdoblju sve izraženijih suša i klimatskih promjena.

> > Što su male hidroelektrane i zbog čega su štetne za okoliš?

Utjecaj klimatskih promjena

U ljeto 2026. vodostaj Dunava toliko je pao da su iz mulja izronile olupine automobila i ratnih brodova iz Drugog svjetskog rata, a rijeke koje presijecaju europske metropole mjestimice su postale toliko plitke da su ih ljudi mogli prijeći pješice. U Njemačkoj je niski vodostaj otežao plovidbu na nekoliko velikih rijeka, a diljem kontinenta nekoliko je nuklearnih elektrana moralo obustaviti ili smanjiti rad jer nije bilo dovoljno vode za hlađenje reaktora. U brojnim regijama građani su zamoljeni da ne zalijevaju vrtove i ne peru automobile.

Nije riječ o iznimci. Prema podacima europske službe za klimatske promjene Copernicus, Europa je ovog ljeta imala treće najtoplije ljeto otkad postoje mjerenja, a više od polovine Europe (52 posto) do kraja sezone bilo je izloženo barem “vrlo jakom” toplinskom stresu, što odgovara osjetu temperature od 38 °C ili više.

Kako suše i vrućine jačaju, a vode je sve manje, raste i nadmetanje oko nje: potrebno je pronaći ravnotežu između opskrbe stanovništva, poljoprivrede, industrije i proizvodnje električne energije te očuvanja ekosustava.

“Na kraju se sve svodi na politička pitanja: tko dobiva tu vodu? Jer vodu trebamo za sve – za gospodarstvo, za uzgoj hrane i za proizvodnju energije”, kaže Moroz. “I istina je: netko mora izgubiti.” U nadmetanju za vodu često strada upravo okoliš jer se potrebe ekosustava zanemaruju.

Za Jürgena Geista, profesora biologije vodenih sustava na Tehničkom sveučilištu u Münchenu, rijeku treba promatrati kao organizam. “Naši riječni sustavi gotovo su poput krvožilnog sustava u tijelu”, kaže. “Ako začepite male žile koje vode prema tkivima, to jest, ako promijenite hidrologiju i protok već u malim rijekama i pritocima, to će se, naravno, odraziti i nizvodno.”

Klimatske promjene pomiču granice izdržljivosti rijeke. Bavarska, koju nazivaju “vodenom državom Njemačke”, donedavno nije imala problema s nestašicom vode. “Posljednjih desetljeća, a posebno posljednjih deset godina, to se stvarno mijenja. Razine podzemnih voda znatno su pale, a izvorišni dijelovi potoka presušili su”, kaže Geist. 

U pokusima u kontroliranim uvjetima, u kojima je njegov tim istodobno smanjivao protok, povisivao temperaturu vode i dodavao fini sediment, koji zbog erozije s polja sve češće završava u rijekama, ti su čimbenici imali kumulativni učinak. U prirodi to znači da kombinacija niskog protoka, toplije vode i veće količine sedimenta može dovesti do manjka kisika na riječnom dnu, zbog čega riblja jajašca lakše ugibaju nego kada djeluje samo jedan od tih čimbenika.

Zato, kaže Geist, nije dovoljno gledati samo “krvne žile”, odnosno same vodotoke, nego i “okolno tkivo, cjelokupno zdravlje tijela”. Drugim riječima, cijele slivove. Umjesto dosadašnje prakse isušivanja krajolika kako bi se voda što brže odvela, treba razmišljati o krajolicima koji poput spužve zadržavaju vodu. “Poljoprivrednici su shvatili da čak i ovdje u Bavarskoj proizvodnju više ne ograničava dušik ili gnojivo. U mnogim slučajevima to je već voda.”

> > Rekordno toplo ljeto “izbušilo” glečere, isušilo rijeke, zagrijalo mora

Ovaj je članak napravljen uz potporu Journalismfund Europe.