Kako obična kanta i mobitel mogu pomoći znanstvenicima da mapiraju mikroplastiku u moru

Zamislite da uz pomoć obične kante i mikroskopske leće spojene na mobitel možete postati dio znanstvenog istraživanja koje pokušava riješiti jedan od najvećih okolišnih izazova današnjice. Ne trebate biti stručnjak – samo znatiželjni i spremni pomoći.

Upravo to nudi projekt “CSI for the Ocean”, koji je pokrenula britanska forenzičarka i profesorica okolišnih znanosti Claire Gwinnett, u suradnji s američkom organizacijom Rozalia Project. 

Cilj projekta je globalno mapiranje mikroplastike pomoću podataka koje prikupljaju – građani. Koristeći jednostavne metode uzorkovanja, svatko može doprinijeti znanstvenoj bazi podataka i pomoći u razumijevanju opsega i sastava zagađenja mikroplastikom u morima, oceanima i pitkoj vodi.

> > Ispod površine: nova studija otkriva raspodjelu mikroplastike kroz oceanske dubine

Mikroplastika: 51 trilijun razloga za zabrinutost

Mikroplastika se definira kao plastični fragmenti manji od pet milimetara. Dijeli se na primarnu i sekundarnu mikroplastiku. 

Primarna se namjerno dodaje u proizvode i tako ispušta u okoliš. Nastaje trošenjem sintetičke odjeće i automobilskih guma te iz proizvoda za njegu lica i tijela. Sekundarna mikroplastika nastaje raspadanjem, odnosno razgradnjom većih plastičnih predmeta poput boca, vrećica i ribarskih mreža.

Prema podacima Ujedinjenih naroda (UN), u svjetskim morima i oceanima pluta više od 51 trilijuna čestica mikroplastike, 500 puta više nego što je zvijezda u Mliječnoj stazi. Predviđa se da će do 2050. godine u našim morima i oceanima, kada uspoređujemo njihovu težinu, biti više plastike nego ribe. Iako mikroskopski sitna, mikroplastika je prisutna svuda – od Arktika do dna oceana, od zraka do naših tijela. 

Pronađena je u ljudskoj posteljici, plućima, jetri i zglobovima. Prisutna je u hrani i piću – uključujući vodu iz slavine, pivo i med – kao i u zraku koji svakodnevno udišemo. Procijenjeno je da prosječna osoba godišnje proguta, popije ili udahne između 78 000 i 211 000 čestica mikroplastike.

Zašto znanstvenicima treba pomoć javnosti?

Znanstvena istraživanja mikroplastike u laboratorijima često su skupa, spora i geografski ograničena. Kako bi se točno razumjelo gdje se i u kojoj količini mikroplastika nakuplja te od kojih se materijala sastoji, potrebni su znatno veći i raznovrsniji uzorci – s kopna, iz mora, rijeka i pitke vode.

Upravo tu dolazi do izražaja koncept građanske znanosti. Građanska znanost, u širem smislu, praksa je javne participacije i suradnje u znanstvenom istraživanju s ciljem povećanja znanstveno utemeljenog znanja. Iako je građanska znanost postojala stoljećima, sam termin “građanska znanost” skovan je 1990-ih i od tada dobiva na popularnosti.

Projekt “CSI for the Ocean” u tome vidi golem potencijal: uključivanje građana u prikupljanje podataka znanstvenicima omogućuje da u kratkom vremenu dobiju informacije s područja do kojih inače ne bi mogli doći.

“CSI for the Ocean”: Znanost izvan laboratorija

Naziv projekta nije slučajan – “CSI” referira na poznatu kraticu za forenzičku istragu (Crime Scene Investigation). U ovom slučaju, istražuju se “mjesta zločina” protiv okoliša.

Znanstvenica Claire Gwinnett prva je takve metode primijenila na mikroplastiku, razvijajući precizne, ali pristupačne tehnike koje može koristiti gotovo svatko.

Gwinnett je svoju karijeru gradila na analizi mikroskopskih tragova na mjestima zločina, surađujući s policijom i sudovima. Upravo je njezina specijalizacija u interpretaciji sitnih čestica omogućila presjek između klasične forenzike i okolišne znanosti. Kada je shvatila da se mnoge metode forenzike mogu prenijeti na istraživanje mikroplastike, razvila je projekt koji spaja znanost i društveni angažman.

Za sudjelovanje u projektu potrebno je tek nekoliko osnovnih alata: kanta ili boca za vodu, mikroskopska leća koja se priključuje na mobilni uređaj te nekoliko dodataka poput užeta, silikonskih vrećica i filter-papira. 

Ovako izgleda postupak: prikuplja se uzorak vode iz mora, rijeke ili slavine, a uzorak se zatim fotografira i filtrira; čestice koje ostanu na filteru prenose se ljepljivom trakom, a analiza se provodi uz pomoć polarizacijskog mikroskopa, koji omogućuje identifikaciju vrste vlakana i mogućeg izvora zagađenja.

Mikroplastika ubija – polako, ali sigurno

Mikroplastika se taloži i nakuplja desetljećima. Njezin utjecaj na svijet, biljke i životinje, kao i biološke procese je golem. Neke životinje ugibaju jer im se probavni sustav puni plastikom pa ne mogu unositi pravu hranu. Osim fizičkih posljedica, tu su i kemijski aditivi poput bisfenola A (BPA) koji djeluju kao endokrini disruptori – tvari koje narušavaju hormonalni sustav i potencijalno utječu na plodnost.

Cilj projekta stoga nije samo prikupljanje uzoraka, već i izgradnja globalne baze podataka o mikroplastici: od sastava i oblika do geografskih žarišta. Takvi podaci mogu poslužiti znanstvenicima, zakonodavcima i industriji kao temelj za oblikovanje učinkovitijih politika i mjera. Ako podaci pokažu koji materijali stvaraju najveći problem, proizvođači bi mogli biti potaknuti (ili prisiljeni) da ih zamijene održivijim alternativama.

> > Mikroplastika ne ugrožava samo zdravlje, nego i poljoprivredu. Jedino rješenje je zabrana

I kanta može promijeniti svijet

U vremenu kada se globalni problemi čine prevelikim zalogajem za pojedince, projekt “CSI for the Ocean” nudi rijetku priliku da svatko od nas postane dio rješenja. 

Bilo da živite uz more ili daleko od obale, uzorkovanje može pomoći znanosti da bolje razumije i konačno stane na kraj nevidljivom, ali sveprisutnom zagađenje mikroplastikom.