Razgovor na presjeku ribarstva i politike: “Sve počinje od lokalnog nivoa”

Nema mnogo mjesta na Jadranu gdje lokalni ribari i država ravnopravno razgovaraju i dogovaraju se o upravljanju morem.

Rt Stupišće na otoku Visu jedno je od mjesta koje se tom cilju približilo, i to u vrlo kratkom roku. Taj je dio Komiškog zaljeva u svibnju prošle godine Vlada proglasila posebnim rezervatom.

“Moram napomenuti da je inicijativa da se zaštiti podmorje oko rta Stupišće krenula upravo iz grada Komiže. O tome smo između ostalih razgovarali s komiškim profesionalnim ribarima i oni su tu inicijativu prihvatili. To je važno jer znači da neće biti nikakvih otpora oko proglašenja statusa Posebnog rezervata. Ribari su prepoznali da je zaštita Jabučke kotline značajno pomogla obnovi ribljeg fonda, a zaštita ovoga, puno manjega pojasa, također bi trebala rezultirati bujanjem ribljih vrsta”, naglasila je tada gradonačelnica Komiže Tonka Ivčević.

Novi morski rezervat, prvi i jedini u Splitsko-dalmatinskoj županiji, dom je mnogih ugroženih vrsta, kao što su posidonija, strogo zaštićeni crveni koralj ili Tritonov rog. Važan dio rezervata su i stijene, na kojima rastu endemske biljne vrste poput morske lavande i gnijezde se Eleonorini sokoli. Zaštićene su i specifične geološke formacije te podmorska kulturna baština, uključujući olupinu broda “Vassilios T.”, dobro poznatu ljubiteljima ronjenja.

Na zaštiti ovog morskog bogatstva zajedno su radili Javna ustanova RERA S.D. za koordinaciju i razvoj Splitsko-dalmatinske županije, Javna ustanova More i krš, splitska Udruga Sunce, lokalni ribari i ronioci, uz podršku Grada Komiže i Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije. Ribari su kroz radne skupine pomogli definirati pravila i granice zaštićenog područja. Sudjelovali su u anketama i intervjuima. Sa stručnjacima su dijelili lokalno ekološko znanje, što je poslužilo kao stručna podloga za opravdanost zaštite. Sudjelovali su u javnom savjetovanju o Uredbi o proglašenju Posebnog rezervata “Rt Stupišće” te postali partneri u nadzoru zaštićenog područja.

Prema tipologijama upravljanja ribarstvom koje koristi Organizacija za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda (FAO), Rtom Stupišće trenutačno se upravlja po participativnom modelu, što znači da komiški ribari sudjeluju u dijalogu o upravljačkim mjerama kroz javne rasprave ili savjetodavna tijela, ali (barem zasad) ne sudjeluju u formalnom procesu donošenja odluka.

Naime, Rt Stupišće je u prijelaznoj fazi, tj. na dobrom je putu da prijeđe na model zajedničkog upravljanja ili suodlučivanja (eng. co-management). U tom modelu lokalni ribari imali bi formalnu ulogu u Upravljačkom vijeću rezervata, što je korak dalje od trenutačne savjetodavne uloge koju imaju u radnim skupinama.

Upravljanje Jabučkom kotlinom, koje gradonačelnica Komiže spominje kao uzor, primjer je modela suodlučivanja države i ribara, a često i drugih lokalnih aktera. Doduše na otvorenom moru, gdje se uglavnom odvija gospodarski ribolov.

> > Rt Stupišće na otoku Visu – novi strogo zaštićeni kutak Jadrana

Slučaj Jabučke kotline: Lekcija s otvorenog mora

Jabučka kotlina je duboki predio srednjeg Jadrana. U nju ponire burom ohlađena voda sa sjevernog dijela Jadrana, bogata kisikom i hranjivim tvarima, zbog čega je Jabučka kotlina najbogatije ribolovno područje i važno mrijestilište oslića i škampa. Intenzivno koćarenje hrvatske i talijanske strane dovelo je to područje na rub opstanka; fondovi oslića i škampa bili su pred kolapsom. Hrvatska je, u koordinaciji s Italijom, 2015. na godinu dana potpuno zabranila koćarenja u našem dijelu Jabučke kotline i zadužila splitski Institut za oceanografiju i ribarstvo (IZOR) da prati efekte zabrane. Italija je to istovremeno učinila sa svoje strane.

Primjer je to upravljanja ribarstvom po modelu upravljanja “odozgo” (eng. top-down model) u kojem država određuje pravila, a ribari su “korisnici” tih pravila, odnosno isključeni su iz ribolova u području pod posebnim režimom. Obje države poteze su povukle bez konzultacija s lokalnim ribarima, kojima je praktički “preko noći” zabranjen pristup ključnim ribolovnim područjima. To je izazvalo nezadovoljstvo i otpor ribara s obje obale Jadranskog mora.

Kad je 2015. uvedena potpuna zabrana, domaći ribari bili su revoltirani. Resorno Ministarstvo zato je pokrenulo niz sastanaka sa strukovnim udruženjima ribara i znanstvenicima. Pravilnik o posebnom režimu upravljanja ribolovom u dijelu akvatorija Jabučke kotline se u prve dvije godine od donošenja više puta značajno mijenjao i nadopunjavao, pokušavajući balansirati između pritiska ribara i znanstvenih podataka.

Međutim, i znanstveni podaci i ulov u mrežama uz rub zabrane govorili su isto – ribe je više. Kompromis je postignut 2017. godine u obliku tri ribolovne zone i uključen u novi Pravilnik, donesen te godine. Zona A središnji je i najdublji dio kotline, “srce” mrijestilišta potpuno zatvoreno za svaku vrstu ribolova. Okružuje je Zona B, u kojoj je ribolov strogo ograničen na točno određeno vrijeme i alate koji minimalno utječu na morsko dno. Zona C je vanjski pojas u kojem se ribolov također kontrolira da se spriječi prevelik pritisak na rubove područja s posebnim režimom ribolova, svojevrsna tampon zona.

To je bila podloga za usuglašavanje s Italijom i potvrdu na međunarodnoj razini. Odlukom Opće komisija za ribarstvo Mediterana (GFCM), osnovane pri FAO-u,  Jabučka kotlina postala je međunarodno priznato područje s ograničenjem ribolova u tri zone (eng. Fisheries Restricted Area, FRA). Ribari su počeli sudjelovati na sastancima GFCM-a kao dio službenih delegacija. Tamo su se s talijanskim ribarima složili da imaju zajedničkog neprijatelja – iscrpljene resurse – i da je dogovor o zonama nužan.

Da bi se te međunarodne obveze ugradile u domaće pravo, 2019. godine donesen je novi istoimeni Pravilnik, koji je i danas na snazi. Kasnije dopune osigurale su trajnu zaštitu Jabučke kotline, bez vremenskog ograničenja. Svi brodovi koji ulaze u ove zone moraju imati upaljene sustave za satelitsko praćenje, a Ribarska inspekcija resornog ministarstva i talijanske vlasti podatke razmjenjuju u stvarnom vremenu. Svi brodovi moraju biti ovlašteni za ulazak; ulaziti smiju na točno određene dane i koristiti strogo propisane alate i opremu.

Ribari su danas uključeni u upravljanje Jabučkom kotlinom na lokalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini. Njihova strukovna udruženja dio su radnih skupina resornog ministarstva, predstavnici ribara sudjeluju u radu Pododbora za upravljanje ribarstvom GFCM-a. Tamo se, između ostalog, s talijanskim kolegama dogovaraju o režimima lova u zonama B i C. Na lokalnoj razini, ribari koji imaju posebne autorizacije za rad u Jabučkoj kotlini s vremenom su postali svojevrsni “čuvari” tog područja i surađuju s inspekcijom.

Gotovo tri godine trebale su da ribari i država pronađu zajednički jezik i da nestane nepovjerenje proizašlo iz odabira modela po kojem se odlučuje i upravlja “odozgo”, a isključuje lokalni kontekst. Gotovo trideset godina je, međutim, trajala faza nepovjerenja u još jednom primjeru transformacije modela “odozgo” u model zajedničkog upravljanja – primjeru Parka prirode Telašćica.

> > Kako bura, znanstvenici i građani čuvaju Jadran koji se mijenja

Slučaj Parka prirode Telašćica: Zabrane bez dijaloga ne funkcioniraju

Kada je 1988. godine uvala Telašćica proglašena parkom prirode, dotad važan ribolovni prostor postao je strogo zaštićen. Pristup uvalama, u kojima su ribari lovili generacijama, odjednom je zabranjen.

Zabrane nisu dovele do oporavka ribljih fondova jer je tijekom devedesetih i ranih dvijetisućitih godina nadzor bio slab, a propisi teško provedivi; i dalje se lovilo “na crno”. Komunikacije između lokalnih ribara i uprave Parka nije bilo.

Od 2010. godine postalo je jasno da bez uključivanja lokalne zajednice ne ide. Započeo je razgovor između ribara, Javne ustanove “Park prirode Telašćica”, a veliku ulogu odigrao je i projekt “Transformacija malog obalnog ribarstva na Mediteranu” (eng. Transforming small-scale fisheries in the Mediterranean). Riječ je o projektu koji ekološka organizacija WWF provodi u 10 zemalja Mediterana, a u Hrvatskoj su projektom obuhvaćena tri područja: Park prirode Telašćica, Park prirode Lastovsko otočje i Podvelebitski kanal.

U cilju jačanja suradnje i poboljšanja ribljeg fonda, Javna ustanova “Park prirode Telašćica” osnovala je 2017. godine Lokalno savjetodavno vijeće za ribarstvo te u njega uključila lokalne ribare. Ribari su sudjelovali i u postupku uvrštavanja Parka prirode Telašćica u Pravilnik o obavljanju ribolova u zaštićenim područjima, posebnim staništima i područjima s posebnom regulacijom ribolova.

Danas u Parku prirode Telašćica uz Upravljačko vijeće postoje i Lokalno savjetodavno vijeće za ribarstvo te Koordinacijsko tijelo. U posljednjem sjede predstavnici Javne ustanove “Park prirode Telašćica”, lokalni ribari, znanstvenici s Instituta za oceanografiju i ribarstvo, predstavnici resornog ministarstva te WWF Adrije. Zajedno raspravljaju i sukreiraju mjere koje Uprava Parka potom formalno usvaja i koje izravno utječu na život brojnih malih ribara: od dopuštenih alata, rasporeda zona i trajanja zabrana, do zona bez ribolova. Ribari danas sami prijavljuju ilegalne radnje u Parku, ističu važnost očuvanja ribljeg fonda, a sudjeluju i u suzbijanju širenja invazivnih stranih vrsta.

U Planu upravljanja Parkom prirode Telašćica za razdoblje od 2023. do 2032. godine ističe se da je “radi suzbijanja invazivnih stranih vrsta, a samim time i očuvanja autohtone ihtiofaune, potrebno omogućiti ribarima izlov invazivne strane vrsta bez vremenskog ograničenja i propisane količine izlova”. Riječ je o vrstama poput srebrenopruge napuhače (lat. Lagocephalus sceleratus) i ribe lav, odnosno vatrenjače (lat. Pterois miles).

Lekcija iz Parka prirode Telašćica i Jabučke kotline glasi: uvažavanje lokalnog konteksta preduvjet je uspješne suradnje i obnove morskih resursa. Lekcija iz Rta Stupišće govori o tome koliko je napredak brz kad svi akteri od starta govore zajedničkim jezikom.

Znanost potvrđuje: Sve počinje lokalno

Neraskidivu vezu između lokalnog konteksta i uspjeha zaštite potvrđuje novo međunarodno istraživanje “Governance Arrangements That Fit Social-Ecological Context Are Associated With Fishery Sustainability”. Glavni zaključak studije je nedvosmislen: održivost ribarstva prvenstveno je upravljačko pitanje, ali ne postoji jedan “zlatni model” univerzalno primjenjiv na sve. Ključ uspjeha leži u usklađenosti (eng. fit) između načina na koji se donose odluke i specifičnih društveno-ekoloških uvjeta na terenu.

Autorski tim, koji čini čak 27 stručnjaka i stručnjakinja iz različitih znanstvenih područja, analizirao je stotine ribarstvenih sustava u jednom od najproduktivnijeg dijela Meksika kako bi odgovorio na pitanje koje muči i jadranske ribare: zašto neki modeli upravljanja rezultiraju bujanjem morskog života, dok drugi, unatoč strogim pravilima, propadaju. Razgovarali smo s glavnim istraživačem, Matejom Nenadovićem s Odjela za more Sveučilišta u Rhode Islandu.

“Ništa se suštinski ne može promeniti dok lokalni ljudi, koji se bave ribarstvom, ne budu uključeni što je moguće više u ceo proces. Na kraju krajeva, na lokalnoj razini sve zavisi o njima – što rade i kako rade. Ideja iza ovog rada bi bila: zdravo i plodno more, vibrantne lokalne institucije i mala mesta na obali zavise od kolektivnog rada i napora, ali sve počinje od lokalnog nivoa”, kaže Nenadović za Klimatski portal.

Pojašnjava i zašto je velik broj koautora ovog istraživačkog rada zapravo bitan.

“Pokazuje da je kolaboracija ključna. I ne samo u akademiji, tu su i nevladine organizacije, predstavnici ribara – to je nešto čime se jako ponosimo. Trebalo nam je 4-5 godina da steknemo međusobno poverenje, da znamo da radimo u kolektivnom interesu. Posle 10 godina ta saradnja još traje. Razumem da publikacija sama po sebi neće daleko stići. I onda je pitanje kako da uspostavimo novi način rada koji će svima biti od pomoći.”

Znanstvenici su bazirali studiju na tri ključna stupa za koja su prethodne studije pokazale da osiguravaju usklađenost između načina donošenja odluka i održivosti. Prvi je participacija korisnika resursa; sustavi u kojima su ribari ravnopravni sudionici u donošenju odluka imaju dramatično veće stope uspjeha. Drugim riječima, kada ribari sudjeluju u kreiranju pravila, ne doživljavaju ih kao nešto što im nameće Zagreb ili Brisel, već kao vlastiti ulog u budućnost. To dramatično smanjuje stopu ilegalnog ribolova i potrebu za represivnim nadzorom.

Drugi stup su snažne lokalne organizacije. Istraživanje je potvrdilo da su organizacije poput ribarskih zadruga ili lokalnih odbora “ljepilo” koje sustav čini održivim. One opće znanstvene preporuke prevode u konkretne akcije na moru, prilagođene lokalnim običajima i potrebama zajednice. Treći stup je prilagodljivo upravljanje (eng. Adaptive Management). Priroda je dinamična, a birokracija često spora i kruta. Studija naglašava da su najodrživija područja koja imaju mehanizme za brzu reakciju na promjene – bilo da je riječ o dolasku invazivnih vrsta ili klimatskim šokovima – bez čekanja na dugotrajne promjene nacionalnih zakona.

Ono što ovo istraživanje čini posebno relevantnim za hrvatski kontekst jest spoznaja da modeli upravljanja “odozgo”, kakve desetljećima promatramo na Jadranu, sustavno podbacuju u malom obalnom ribarstvu. Razlog je jednostavan: takvi modeli tretiraju more kao skup tehničkih podataka, dok ga lokalni ribari žive kao kompleksan sustav tradicije, opstanka i ekologije. Rezultati studije sugeriraju da su primjeri poput Jabučke kotline ili Rta Stupišće zapravo pogled u budućnost ribarstva. To nisu samo “lijepe priče” o suradnji, već biološki najučinkovitiji način zaštite mora. Kad je model upravljanja “pogođen” tako da uvažava lokalni kontekst, more se oporavlja brže, a zajednica postaje njegov najvjerniji saveznik.

“Mi pokušavamo da gledamo način na koji se organizuju na lokalnom nivou. Spomenuo sam kolektivan način samoorganizovanja, zadruge ili kooperative, gde sve pripada kolektivu. S druge strane imamo kapitalistički model u kojem individua drži sve konce u rukama; ima kapital, ima brodove, ima alate i traži ljude koji rade za njega. I onda pokušavamo da shvatimo na koji će način svaka od tih konfiguracija da bude bolja za prirodnu sredinu, da se očuva biodiverzitet, ali s druge strane i da se ljudima koji od toga žive podigne standard. Ideja iza istraživanja je da, u zavisnosti od toga kakva je situacija na lokalnom nivou, socijalna i ekološka, prilagodit će se jednom od modela upravljanja ili samoupravljanja. Istraživali smo kakva struktura odnosno model upravljanja bi bila najpovoljnija da se uspostavi za određeni ishod koji je važan za ljude”, pojašnjava Nenadović.

Nenadović zaključuje da ne smijemo izgubiti lokalno znanje.

“Hvatanje divljih životinja na skali kao što je to u ribarstvu je jedinstveno. Možeš da uloviš jelena, fazana ili divlju svinju, ali toga nema u prodavnici. Ribarstvo je, u tom smislu, poslednji način korišćenja divlje prirode na taj način. Ribari su izuzetno otporni, koliko god bilo teško. Ribarstvo nije samo posao, nego način života, dio kulture, istorije; ribarstvo je suma svih tih stvari, i još više. Mislim da bismo svi bili mnogo siromašniji, ne samo ekonomski, nego i kulturološki i sociološki, ukoliko bi takav način života nestao.

Mislim da ima mnogo potencijala za kolaboraciju biološko-ekološke i socijalno-političke strane kako bismo bolje razumeli i shvatili čitav kontekst. Da vidimo kako pomoći ribarima, ali i kako ići naprijed i prilagođavati se klimatskim promenama; kako da sačuvamo lokalno znanje i način života u sklopu svih promena. To je veliki izazov koji stoji pred svima nama.”