Morski psi, raže i velike ribe – ugroženi čuvari Jadranskog mora

Vijest o tome da je u Jadranskom moru ulovljena neka strana invazivna vrsta posljednjih godina više nije naročito neuobičajena.

O vatrenjačama (riba lav), napuhačama, plavim rakovima itd. sve češće izvještavaju ribari te znanstvenici koji prate njihovu pojavnost u Jadranu. Rasprostranjenost tih vrsta u korelaciji je sa zagrijavanjem mora koje se pod ovim podnebljem događa brže u odnosu na druga područja. Cijeli Mediteran je u procesu tropikalizacije i meridionalizacije, kako su za Klimatski portal već objašnjavali djelatnici splitskog Instituta za oceanografiju i ribarstvo (IZOR).

Toplije more prijeti i opstanku onih vrsta koje se mogu boriti protiv stranih tropskih riba koje naseljavaju Jadran. Populacije morskih pasa, raža, njihovih prirodnih predatora, u opadanju su diljem svijeta, što nam je povod za razgovor s Patrikom Krstinićem, biologom zaposlenim u organizaciji  WWF Adria.

Zanimalo nas je što se sve može napraviti po pitanju zaštite vrsta koje su bitne u obrani protiv novopridošlica u Jadranskom moru.

Predatori za pridošlice

Prije svega, Krstinić razjašnjava kako su velike ribe poput raža i morskih pasa predatori za one strane vrste koje su kralješnjaci. Za neke druge invazivne vrste, poput algi, predatori su biljojedne vrste riba kakvih u Jadranu nema previše te beskralješnjaci poput puževa.

Kada je riječ o kralješnjacima, jedna od najvećih invazija u Jadranu jest ona vatrenjača, vrste koja je u istočnom Mediteranu već napravila štetu domicilnim ribama.

“Ona može narasti do kile, ali čak i one manje jedinke od desetak dekagrama imaju duge nastavke zbog kojih su dovoljno velike da ih mogu progutati samo velike kirnje, raže, ugori, morski psi i murine. Osim populacije murine koja je u nekim dijelovima Jadrana u dobrom stanju, populacije ostalih vrsta su dosta lošem stanju, a za neke od njih je upitno hoće li se uopće uspjeti održati u Jadranu”, kaže nam Krstinić, dodajući kako su te vrste iznimno osjetljive na prelov.

Na primjer, sklat – vrsta morskog psa koji naraste tijekom života do dva metra i čije ženke imaju jako mali broj jedinki u odnosu na druge vrste (maksimalno do 25) – jedna je od prvih vrsta kojima je dramatično pao broj u Jadranu.

Zanimalo nas je koji su uopće mehanizmi praćenja ovih životinja, postoje li oni te provode li se u Hrvatskoj. Kako nam odgovara, te se ribe mogu pratiti preko ribarskih podataka o ulovima koje ima Uprava za ribarstvo, i koji su povezani s europskim sustavom. Međutim, ti podaci ne prikazuju realno stanje.

“Mnogima od tih vrsta brojnost je već smanjena do te razine da se vrlo rijetko pojavljuju u ribarskim alatima i ulovima. Osim toga, one nisu primarni fokus ribara; njihov primarni ulov su vrste koje donose zaradu pa ih ribari često ne prijavljuju u svojim ulovima. Iz tih podataka se ne može dobiti uvid u one najugroženije vrste”, kaže Krstinić te dodaje da IZOR provodi ribolovne studije kroz eksperimentalni ribolov te kroz promatrače na ribarskim brodovima.

Međutim, za dublji uvid, smatra sugovornik, opseg istraživanja bi se morao znatno morao povećati.

Zbog toga se u svom radu za WWF fokusirao i na ribare, kod kojih apelira da prijave svaki ulov, naročito sklata, budući da je to jedan od načina da se sazna što se točno događa s tom vrstom. Ribari imaju mogućnost prijave ulova takvih vrsta, ali prema informacijama koje Krstinić dobiva od njih, unos podataka o osjetljivim vrstama u e-očevidnik je kompliciran i neintuitivan, što ih dodatno obeshrabruje.

Ugrožene velike ribe

Morsi psi imaju značajnu ulogu u morskom ekosustavu.

Njihovim izbacivanjem iz ekosustava koraljnog grebena, veće grabežljive ribe poput škarpina povećavaju brojnost i hrane se biljojedima. Manje biljojeda znači više makroalgi na grebenima, što pak utječe na ostatak ekosustava. Nadalje, oni štite zalihe ugljika u morskim ekosustavima tako što love ribe biljojede te tjeraju one jedinke koje jedu morske livade da se rasprše. Smanjenjem aktivnosti koja uzburkava sediment na dnu oceana, gdje se skladišti ugljik, morski psi smanjuju mogućnost gubitka tog pohranjenog ugljika [OCEANA, WWF].

Jedinki ovih vrsta na globalnoj je razini sve manje: studija o 18 oceanskih vrsta morskih pasa i raža otkrila je da je prekomjerni izlov doveo do smanjenja njihovog broja za 71 posto na globalnoj razini od 1970. godine.

Ni situacija u Jadranu nije bolja. Istraživanje koje je prije tri godine objavljeno u časopisu Fishes, a koje su proveli Alen Soldo sa Sveučilišta u Splitu te Lovrenc Lipej sa slovenskog Nacionalnog instituta za biologiju, pokazalo je kako u Jadransko more povremeno zalazi ili u njemu stalno živi 33 vrste morskih pasa te 26 vrsta raža, od kojih se 70 posto smatra ugroženima.

Zbog toga je njihovo lovljenje u Hrvatskoj znatno ograničeno. Zakonska regulativa omogućava ribarima da love tek neke vrste morskih pasa i raža, ukupno njih deset.

Za one vrste koje su zaštićene, zabranjeno je njihovo zadržavanje na plovilu, prekrcavanje, iskrcavanje, prijevoz, skladištenje te prodaja. Ako prilikom ribolova dođe do slučajnog ulova zaštićenih vrsta morskih pasa i raža, obavezno je puštanje ulovljene vrste u more, i to neozlijeđene i žive. Radi identifikacije vrsta koje se stavljaju na tržište, morski psi i raže čiji je gospodarski ulov dopušten moraju se prodavati cijeli i neoderani. One kojima su odsječene glave i oderana koža zabranjeno je stavljati na tržište [Uprava za ribarstvo].

Pitali smo biologa Krstinića kako se mogu zaštiti morski psi i raže koji se nalaze na listi ugroženih vrsta. Mogu li se, na primjer, uzgajati u akvarijima pa zatim puštati u more, kako bi se obnovila njihova populacija?

“Postoje načini, i to je jedan od njih. Međutim, da bi to bilo moguće, prvo se treba zaštititi određena područja za koja se zna da su ključna za njihovo razmnožavanje i hranjenje. Nema smisla uzgojiti vrstu te je pustiti u more da bi onda opet završila u ribarskim mrežama. Također je bitno zaštititi ključna područja koja su ‘na udaru’, a ne samo ona koja su udaljena, izolirana i manje važna ljudima”, kaže.

Zaštićena područja

Upitali smo ga znamo li uopće koja su to područja u Hrvatskoj koja bi bila dobra za obnovu populacija. Kako odgovara biolog, riječ je o nacionalnim parkovima i parkovima prirode kao što su Mljet, Lastovo, Kornati, Telašćica i Brijuni, područjima koja su već zaštićena. Međutim, dodaje, to što je neko područje zaštićeno ne znači da je zaštita tog područja učinkovita.

Naime, da bi neko područje bilo zaštićeno, ono mora imati i plan upravljanja koji se mora provoditi.

“Primjerice, podaci s Lastova i Telašćice govore da zapravo nema razlike u ribljem fondu unutar parka i izvan parka. Ne možemo sa sigurnošću reći da znamo zbog čega je to tako. Međutim, ako usporedimo taj podatak s onim da preko 90 posto učinkovitosti upravljanja ribljim populacijama u zaštićenim područjima ovisi o nadzoru, onda je lako izvući zaključak”, kaže.

Da je nadzor u zaštićenim područjima te područjima ekološke mreže neučinkovit, poručuje i splitska udruga Sunce. Njihova nedavno objavljena analiza ukazala je na nedovoljne financijske i ljudske resurse, nekoordiniranost institucija te nisku razinu provedbe zakona, što u praksi omogućuje devastaciju bez ozbiljnih posljedica za počinitelje. Mali broj čuvara prirode, koji ionako nemaju status službene osobe, što im otežava postupanja i djelovanje, također doprinosi problemu.

Neučinkovitost kontrole ilegalnih radnji, posebice na moru, bolna je točka cjelokupnog sustava zaštite prirode.

“Nije problem samo u malom broju nadzornika. Tu je i ribarska inspekcija koja je potkapacitirana u Hrvatskoj. Recimo da imate tridesetak ribarskih inspektora u Hrvatskoj te da imate preko 3000 ribarskih plovila u Jadranu. Kako oni mogu iskontrolirati sve te ljude?”, pita se naš sugovornik.

Za njega, koji je i sam prije radio kao nadzornik zaštićenih područja, kontrola ne znači samo naplaćivanje kazni, već podrazumijeva i kontakt s lokalnom zajednicom.

“Trebaš im nekad pomoći oko nekih stvari, trebaju te upoznati i prihvatiti. Ako te nema na terenu, ljudi te ne percipiraju kao relevantnu osobu. Sva tijela koja provode nadzor trebaju biti koordinirana na terenu. No, ne treba zanemariti i ulogu tehnologije”, kaže.

Govoreći o tehnologiji, Krstinić smatra da bi kamere na moru, odnosno na ključnim pozicijama u zaštićenim područjima, bile značajan doprinos u nadzoru. Međutim, takve se snimke, kaže, ne mogu koristiti kao dokazni materijal za prekršaj. Da bi se to moglo, potrebno je mijenjati zakonsku regulativu.

“Postoje dronovi koje dijele Ministarstvo poljoprivrede i MORH, ali to nije kamera koja je postavljena negdje fiksno pa da služi za 24-satni nadzor. Dronovi se podižu povremeno, da bi ciljano snimili neku ilegalnu ribolovnu operaciju te se na temelju toga izlazi na teren. Ako netko na moru uđe u zaštićeno područje gdje je nadzor sporadičan te baci mrežu, uglavnom će proći ‘lišo'”, kaže Krstinić.

Zaštita globalnog mora

Države bi na bolju zaštitu mora trebao natjerati UN-ov Sporazum o svjetskim morima, usvojen u lipnju 2023. godine.

Sporazum omogućava proglašenje zaštićenih područja na otvorenom moru, tj. područjima koja su izvan nacionalne jurisdikcije, a koja čine dvije trećine globalnog mora. Svega 1,2 posto tog područja je zaštićeno.

Uspostavljanje morskih zaštićenih područja u praksi bi trebalo izgledati tako da će država, ili skupina država, moći podnijeti prijedlog za uspostavom zaštićenih područja, koji bi trebao sadržavati zemljopisne granice područja koje se želi zaštititi, informacije o ugrozama koje se pojavljuju na određenom području te nacrt plana upravljanja s predloženim mjerama upravljanja.

Navedeni sporazum Hrvatska, gotovo dvije godine nakon usvajanja, još nije ratificirala.

Za kraj, zanimalo nas je smatra li naš sugovornik hoće li provođenje te legislative u praksi napraviti pomake kada je riječ o morskoj bioraznolikosti.

“U teoriji da, ali mislim da je trenutna situacija u svijetu takva da će se takve i slične inicijative stavljati u drugi plan, što se već počelo događati. Hoću reći da se zaštita prirode događa u intervalima, ovisno o političkoj volji. Ono što je meni tu zabrinjavajuće jest da je stopa kojom se gubi bioraznolikost i brzina kojom se događaju klimatske promjene takva da mi nemamo previše vremena da se pet godina posvetimo nečemu, da se onda potom idućih pet godina time uopće ne bavimo”, rekao je Krstinić.