Klimatsko financiranje “slomilo” COP29: Bogati i siromašni se svađaju oko novca

COP29 približava se kraju, konferencija će u petak biti zatvorena, a nikakav važniji pomak u pregovorima oko klimatskog financiranja se ne nazire.

Podsjećamo, ovogodišnjoj je UN-ovoj konferenciji o klimatskim promjenama nadjenut nadimak “financijski COP”, jer su centralna tema konferencije pregovori o iznosima i mehanizmima financiranja klimatske tranzicije u zemljama Globalnog Juga, dakle siromašnim dijelovima svijeta.

Natezanje oko klimatskog financiranja

Bogatiji dio svijeta formalno već odavno prepoznaje potrebu da pomogne Globalnom Jugu u prilagodbi posljedicama klimatskih promjena i tranziciji prema niskougljičnoj ekonomiji. Još 2009. dogovoreno je osnivanje fonda u koji bi bogatije države trebale uplaćivati 100 milijardi dolara godišnje, a novac bi se trošio u siromašnim zemljama, primarno za sanaciju štete izazvane ekstremnim vremenskim pojavama, građenje otpornosti na posljedice klimatskih promjena te energetsku tranziciju.

Trebalo je 13 godina da Globalni Sjever ispuni to obećanje; iznos od obećanih 100 milijardi dolara godišnje prvi je put u taj fond uplaćen tek 2022.

Cijena je u međuvremenu porasla. Ekstremne vremenske pojave potaknute klimatskim promjenama sve su češće i razornije. Analize predstavljene uoči ovogodišnjeg COP-a pokazuju da je Globalnom Jugu za borbu protiv klimatskih promjena danas potrebno 1,3 milijarde dolara godišnje.

Bogate države na tako drastično povećanje fonda ne pristaju. Zasad nitko nije službeno izlazio u javnost s brojkama koje bi im bile prihvatljive, ali briselski je Politico od dvoje visokih dužnosnika iz dvije različite države članice Europske unije dobio informaciju da se razgovara o cifri od 200 do 300 milijardi dolara godišnje.

I ovoga puta bi obveze prema punjenju fonda podrazumijevale određenu vremensku odgodu. Nije realno očekivati da bi se novi, povećani godišnji iznos novca, čak i ako se oko njegove visine postigne dogovor, u fond u cijelosti uplaćivati prije 2030. godine.

Čak i ako se u konačnici postigne dogovor oko većeg iznosa koji spominju Politicovi izvori, dakle 300 milijardi dolara godišnje, to i dalje neće biti ni blizu dovoljno. Trenutne potrebe Globalnog Juga za klimatskim financiranjem, naglasimo to još jednom, četverostruko su veće.

Tko i koliko?

Vlade razvijenijih država, prvenstveno u Europi i Sjevernoj Americi, ne žele javno razgovarati o iznosu jer smatraju da najprije treba utvrditi tko će sve puniti taj fond. Naime, novac dosad nije stizao npr. od Kine i ugljikovodicima bogatih zemalja Perzijskog zaljeva, jer ih se još uvijek kategorizira kao zemlje u razvoju. Stajalište Europske unije je da se to mora promijeniti. Stajalište Kine i naftnih monarhija u Perzijskom zaljevu je, naravno, sasvim suprotno.

Siromašnije države nemaju razloga ičim od ovoga biti zadovoljne, i to ne skrivaju. Predstavnik Bolivije u pregovorima na COP-u 29, ujedno i predsjednik pregovaračke skupine zemalja u razvoju Diego Balanza optužio je bogate nacije za desetljeća iznevjerenih obećanja te istaknuo velik, a često zanemaren problem s klimatskim financiranjem: veći dio novca se daje kroz zajmove, a tek manji kroz bespovratne potpore. Zapravo se, dakle, radi o kreditima koji mogu imati štetan utjecaj na makroekonomsku stabilnost zemalja koje primaju takvu “pomoć”.

“Naše zemlje pate pod utjecajem klimatskih promjena ponajviše zbog historijskih emisija razvijenih zemalja. Za nas zemlje u razvoju, u pitanju su životi naših ljudi, njihovo golo preživljavanje”, poručuje Balanza [VOA].

UN poziva na zajedništvo

Otvoreno frustriran međunarodnim natezanjem oko klimatskog financiranja je UN-ov izvršni tajnik za klimatske promjene Simon Stiell. On je pregovaračima, a iz konteksta je jasno da je mislio prvenstveno na predstavnike bogatijih zemalja, poručio kako je vrijeme da “prestanemo s teatralnošću”.

Kazao je da u pregovorima trenutačno svjedočimo “blefiranju, opasnim igrama i unaprijed pripremljenim taktikama” te kako nitko ni u čemu ne želi popustiti bez da dobije neke ustupke od percipirane “druge strane”.

Stiellov je stav da je apsolutno nužno dogovoriti ambiciozan cilj za klimatsko financiranje i da se taj cilj može postići samo ako će svi shvatiti da u ovoj priči postoji samo jedna strana. To znači spremnost svih uključenih na prihvaćanje određenih ustupaka, odnosno njegovim riječima – “moramo zajednički krenuti naprijed”.

Druga opcija je, naravno, puno gora: ako se puni raspon problema koje stavljamo pod zajednički nazivnik klimatske krize nastavi ignorirati, svi zajedno ćemo početi tonuti; neki doslovno, drugi samo metaforički. Iznosi gospodarske i materijalne štete od ekstremnih vremenskih pojava kroz vrijeme će rasti, kao i broj žrtava vremenskih katastrofa.

Količina novca potrebnog da bi se dosad nastala šteta sanirala i da bi se buduća šteta izbjegla možda se čini ogromnom, ali cijena nečinjenja bila bi puno veća.