COP29 još uvijek traje, ali već je jasno da je neslavno propao

“Fosilna goriva su dar od boga. Želim to ponoviti ovdje pred ovom publikom”.

Kazao je to predsjednik Azerbajdžana Ilham Alijev pozdravljajući delegate na UN-ovoj klimatskoj konferenciji COP29, koja se ove godine održava u Bakuu. I nije mu to bilo prvi put; na isti način je sirovinu čijim smo spaljivanjem doveli Zemlju na rub klimatske katastrofe opisivao u travnju ove godine, izazvavši međunarodno zgražanje.

Azerbajdžan je, kao što se vidi iz riječi njihovog predsjednika, ponosna petrodržava: fosilna goriva čine više od 90 posto nacionalnog izvoza, a prihodi od prodaje nafte i plina odgovorni su za više od polovice BDP-a.

Radi se, dakle, o državi koja doslovno živi od fosilnih goriva i nema namjeru to mijenjati. Pa ipak, upravo takvoj je državi povjeren zadatak da organizira ovogodišnji UN-ov klimatski samit COP29, okupljanje čiji je cilj međunarodno usklađivanje u borbi protiv klimatske krize, a koja nikako ne može biti dobivena bez napuštanja fosilnih goriva; spaljivanje ugljena, nafte i plina najzaslužnije je za prezasićenje Zemljine atmosfere stakleničkim plinovima i podizanje prosječne temperature te posljedičnu povećanu učestalost ekstremnih vremenskih događaja poput suša, poplava i razornih oluja.

Azerbajdžan je ujedno i država koja sistemski vrši represiju nad aktivistima i novinarima.

Ne čudi toga što je COP29 obilježen prvenstveno kontroverzama. Organizacija takvog događaja u zemlji koja namjerava u narednim desetljećima povećavati proizvodnju fosilnih goriva koliko god može, praktički je jamstvo da nikakav dogovor vrijedan spomena u Bakuu neće biti postignut. Osim, naravno, ako se ne radi o dogovoru o investiranju u azerbajdžansku fosilnu industriju.

Gdje su fosilna goriva, tu je korupcija i propaganda

Upravo u takvom je pokušaju trgovanja utjecajem ulovljen Elnur Soltanov, direktor organizacijskog odbora COP-a 29, kojeg su u zamku namamili predstavnici istraživačke i aktivističke organizacije Global Witness. Soltanovu su se predstavili kao investitori iz Hong Konga koji bi htjeli sponzorirati COP, ali prvenstveno su zainteresirani za poslovnu suradnju sa SOCAR-om, azerbejdžanskom nacionalnom fosilnom kompanijom, jednim od glavnih sponzora COP-a 29.

Soltanovu, inače zamjeniku ministra energetike i članu upravnog odbora SOCAR-a, u svemu tome ništa nije bilo sporno. Objasnio je navodnim investitorima kako bi im ulaganje u sponzorstvo azerbajdžanskog COP-a moglo donijeti unosno poslovno partnerstvo s nacionalnom fosilnom industrijom. SOCAR je, naime, jedna od najvećih i najbogatijih fosilnih kompanija u svijetu. Aktivisti Global Witnessa su sve to snimili i poslali medijima.

Kad su se prijavili za organizaciju COP-a 29, u Azerbajdžanu su vjerojatno računali da će im to domaćinstvo pomoći u pranju ugleda pred međunarodnom zajednicom. U tu svrhu angažirali su i skupe američke propagandiste, PR agenciju Teneo, kojoj su isplatili najmanje 5 milijuna dolara.

Propagandna kampanja uoči COP-a 29 bila je prilično jasno vidljiva. Društvene mreže su uoči konferencije zasute objavama s povezanih računa u kojima se glorificirao azerbajdžanski diktatorski režim. Propaganda se dominantno širila na X-u, nekad popularnoj društvenoj mreži Twitter koja je, otkad ju je kupio najbogatiji čovjek na svijetu Elon Musk, transformirana u informacijsko oružje za ideološku manipulaciju, tj. normaliziranje šovinističkih i reakcionarnih ideja.

Među ultrabogatašima poput Muska je poricanje realnosti klimatske krize prilično rašireno, a jasno je i zašto. Prilagodbu na posljedice klimatskih promjena i tranziciju prema održivoj budućnosti netko će morati platiti, a taj bi novac najlogičnije i najjednostavnije bilo prikupiti oštrijim oporezivanjem svjetskih milijardera (koji se, naravno, ne žele odreći znatnog dijela svog bogatstva, kao ni privilegiranog društvenog statusa koji proizlazi iz vrijednosti njihove imovine).

Tko (ne) dolazi u Baku

Zbog svega navedenog ne čudi ni što su vodeći svjetski državnici ove godine odlučili bojkotirati COP: među sudionicima neće biti predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen, američkog predsjednika Joea Bidena (kao ni izabranog predsjednika Donalda Trumpa, ali njegov dolazak ionako nitko ne bi ni očekivao, s obzirom na to da se radi o čovjeku koji ne vjeruje u klimatske promjene), francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, njemačkog kancelara Olafa Scholza, kineskog predsjednika Xija Jinpinga, indijskog premijera Narendre Modija, brazilskog predsjednika Luiza Inácija Lule da Silve, južnoafričkog predsjednika Cyrila Ramaphose, australskog premijera Anthonyja Albanesea…

Lista onih koji ne dolaze prilično je dugačka. Neki se u Bakuu neće pojaviti jer su zaključili da imaju važnijeg posla, a neki svojim nepojavljivanjem šalju poruku. To važi za primjer Papue Nove Gvineje, čiji lideri ne dolaze na COP29 jer smatraju da se radi o gubitku vremena.

Sličan stav dijele i druge pacifičke otočne države, koje su među najugroženije posljedicama klimatske krize. Zbog porasta razine mora ove bi države kroz nekoliko desetljeća mogle prestati postojati. Pacifičke otočne države, kao i drugi članovi tzv. Globalnog Juga, neformalne skupine slabije razvijenih zemalja koje klimatske promjene najviše ugrožavaju iako su najmanje doprinijeli povećanju prosječne globalne temperature, smatraju da je došlo vrijeme da se prestanemo vrtjeti u krug i počnemo rješavati problem.

Cijena tranzicije

Klimatska kriza i njene posljedice su, naglasimo još jednom, problem koji se može riješiti. Tehnologije koje su potrebne za tranziciju prema održivom gospodarstvu postoje, a najveću prepreku čini cijena tranzicije.

Procjenjuje se da je zemljama Globalnog Juga godišnje potrebno više od bilijun dolara da bi dekarbonizirali svoja gospodarstva, sanirali dosadašnju štetu te izgradili otpornost na neizbježne buduće katastrofe. To zvuči kao ogroman novac, ali zapravo ga ne bi bio naročit problem prikupiti: potrebno je samo oštrije oporezivati fosilnu industriju i druge velike zagađivače, kao i imovinu najbogatijih ljudi na svijetu te preusmjeriti novac koji banke daju fosilnoj industriji u održive modele gospodarskog razvoja.

Najsiromašnije svjetske države novac koji im je potreban, naravno, nemaju. Ako žele šansu za preživljavanje u sve vrućem svijetu, moraju im pomoći razvijene države tzv. Globalnog Sjevera. Svima je to sasvim jasno i načelni dogovori o međunarodnoj solidarnosti u borbi protiv klimatskih promjena odavno su postignuti. Međutim, Globalni Sjever zasad dosljedno izigrava svoja obećanja, a teren je pripremljen da se s istom taktikom nastavi i na COP-u 29.

Tko treba plaćati više?

Razvijene svjetske države još su 2009. obećale Globalnom Jugu sto milijardi dolara godišnje za financiranje njihovih potreba vezanih uz klimatske promjene. To su obećanje prvi put ispunile tek 13 godina kasnije, 2022. godine.

U međuvremenu je vrijednost novca pala, a klimatska je kriza eskalirala pa su se potrebe povećale. Na ovogodišnjem COP-u mogu se tako čuti procjene stručnjaka koji smatraju da je Globalnom Jugu potrebno oko 1,3 bilijuna dolara godišnje do 2035. godine, kao i da će odgađanje akcije u konačnici samo povećati tu cijenu.

Međutim, najbogatije svjetske države zasad ne pokazuju namjeru da ulože značajnije napore u otplatu svog klimatskog duga. Od Sjedinjenih Američkih Država nakon izbora Trumpa za predsjednika nitko ništa takvog ni očekuje, a ni Europska unija zasad ne pokazuje namjeru pružanja konkretnije financijske pomoći nerazvijenom dijelu svijeta.

Pozicija EU je da svoje doprinose prvenstveno trebaju povećati veliki zagađivači poput Saudijske Arabije i Kine (iako se potonja i dalje klasificira kao zemlja u razvoju), kao i druge države koje su postigle dovoljno velik napredak da ih se više ne može smatrati dijelom nerazvijenog svijeta. Pregovaračka stajališta su, dakle, prilično udaljena, a sudionici COP-a 29 medijima u neslužbenim razgovorima daju do znanja da su pregovori oko financiranja tranzicije najteži dosad.

Iako vremena za dogovor u teoriji još uvijek ima dovoljno (COP29 završava u petak 22. studenog), pregovarači već sada diskretno najavljuju kako ne vjeruju da će se uspjeti pronaći kompromis koji je svima prihvatljiv. Za očekivati je da će ishod opet biti polovična rješenja čija primarna svrha nije stvarno rješavanje posljedica klimatske krize, već puko kupovanje vremena, tj. odgađanje konkretnih klimatskih akcija.

“Nemamo vremena za gubljenje oko klimatskog financiranja; ili će svijet platiti cijenu, ili će je platiti čovječanstvo”, poručio je sudionicima COP-a 29 glavni tajnik Ujedinjenih naroda Antonio Guterres.