Održive poljoprivredne prakse se isplate, ali često su alibi za greenwashing

Gotovo svaka veća kompanija danas se hvali strategijom održivog poslovanja. Ovisno o djelatnosti, strategije ciljaju na različite aspekte poslovanja koji utječu na okoliš – gospodarenje otpadom, korištenje obnovljivih izvora energije, očuvanje bioraznolikosti, razne “zelene” inovacije i slično.

Poljoprivredni i prehrambeni sektor je zbog značajnog ugljičnog otiska pod posebnim pritiskom prelaska na održive prakse, od primarne proizvodnje pa sve do prerade, distribucije i maloprodaje hrane.

Osim što je ulaganje u održive prakse dobro za okoliš, dobro je i za samo poslovanje. Naime, kako glasi zaključak studije “Oslobađanje održive vrijednosti u sustavu prehrane i poljoprivrede”, koju je lani objavio Deloitte, “ulaganja u održivost potiču rast prihoda i uštede troškova”.

> > Kako uzgoj hrane doprinosi klimatskim promjenama

Rast prihoda, smanjenje troškova

Deloitte, vodeća tvrtka u pružanju usluga poslovnog i financijskog savjetovanja, istraživanje je provela u suradnji sa Stern Centrom za održivo poslovanje Sveučilišta New York (CSB). Razvili su metodologiju za izračun povrata od ulaganja u održivost, tzv. ROSI (Return on Sustainability Investment).

Metodologija ROSI obuhvaća dvanaest strategija održivosti: ublažavanje i prilagodba klimatskim promjenama (što uključuje i upravljanje energijom), poboljšanje zdravlja zemlje, zaštita bioraznolikosti i ekosustava, izbjegavanje štetnih kemikalija, osiguranje održivih izvora sirovina i repromaterijala, odgovorno postupanje sa životinjama, smanjenje otpada od hrane, smanjenje potrošnje vode i zaštita vode od zagađenja, briga o dobrim uvjetima za rad zaposlenika i dobavljača, održiva rješenja za pakiranja i ambalažu te marketinško komuniciranje primijenjenih održivih strategija u poslovanju i proizvodnji.

Istraživanje se temelji na anketi u kojoj je sudjelovalo 350 rukovoditelja iz prehrambenog sektora s područja SAD-a, Nizozemske, Velike Britanije i Njemačke. Obuhvaćen je čitav prehrambeni lanac; od poljoprivrednih proizvođača i prehrambenih kompanija do restorana, maloprodaje i pružatelja usluga u sektoru hrane.

Među anketiranima su, primjerice, kompanije poput američkog proizvođača mliječnih proizvoda Land O’Lakes, lanac restorana brze hrane McDonald’s i prehrambeni div Cargill, nizozemsko-belgijski maloprodajni i veleprodajni holding Ahold Delhaize, kao i multinacionalni trgovac sirom Bel Grupa.

Rezultati istraživanja donose podatke o financijskoj koristi koju industrija hrane može ostvariti ulaganjima u održivost. Od 350 anketiranih, njih 79 % ostvarilo je rast prihoda od najmanje 2 % od ulaganja u strategije održivosti. S druge strane, njih 74 % smanjilo je troškove za najmanje 2 %. Dodatno, 60 % ispitanih očekuje financijske koristi od ulaganja u održivost i u narednim godinama, dakle dugoročnu korist.

Tek mali broj ispitanika izjasnio se da nisu ostvarili nikakve financijske koristi od provedbe strategija održivosti.

Promatrajući po zemljama, ispitanici iz Velike Britanije i Njemačke zabilježili su najveći postotak rasta prihoda, dok su kompanije iz SAD-a ostvarile najveći postotak smanjenja troškova.

Stanje europske poljoprivrede i životni standard poljoprivrednika

Deloitte je prije ove studije, 2022. godine, objavio još jedno izvješće, fokusirano na isplativost ulaganja u održivu poljoprivredu, a pod nazivom “Transformiranje prehrambenog sustava u suradnji s poljoprivrednicima – put za EU”.

Studiju su izradili i objavili u suradnji sa Svjetskim ekonomskim forumom i japanskom informacijskom kompanijom NTT Data, uz podršku Europske koalicije za poljoprivredu s ugljikom+ (EU Carbon+ Farming coalition) koju je 2021. godine pokrenuo Svjetski ekonomski forum.

Koalicija je nastala iz inicijative “100 milijuna poljoprivrednika” i Akcijske skupine direktora za Europski zeleni plan. Prema pisanju portala DeSmog, koalicija je krajem 2022. godine okupljala razne partnere – od nevladinih organizacija do osiguravajućih društava i velikih agroindustrijskih korporacija kao što su BASF, Bayer, Cropin, EIT Food, Hero Group, Planet Labs, RAGT, Swiss Re, Syngenta, Poslovna škola Adam Smith Sveučilišta u Glasgowu, Yara International. Među članovima je i Europska federacija za očuvanje poljoprivrede (ECAF), za koju navode da je jedini član koalicije koji izravno predstavlja europske poljoprivrednike.

Studija se temelji na opsežnoj anketi u kojoj je sudjelovalo više od 1600 poljoprivrednika iz sedam zemalja Europske unije. Analizira stanje europske poljoprivrede iznoseći podatke iz kojih proizlazi da poljoprivrednici nemaju dovoljno resursa za prelazak na tzv. “klimatski pametne” prakse proizvodnje hrane koje bi mogle preokrenuti trenutačni model poljoprivrede koji hrani svijet, ali ga ujedno zagađuje i uništava.

Poljoprivrednici čine 65 % najsiromašnije svjetske populacije, a njihova ekonomska pozicija ni u Europi nije puno bolja. Prema podacima Eurostata iz 2019. godine, prosječni godišnji dohodak obitelji u Europskoj uniji iznosio je oko 50.400 eura, dok je prosječni godišnji dohodak obitelji poljoprivrednika u EU-u iznosio daleko ispod tog prosjeka, oko 21.000 eura.

“Klimatski pametna poljoprivreda može povećati prihod poljoprivrednika, ali većina njih si ne može priuštiti takvu tranziciju. Poljoprivrednici često nemaju pristup potrebnom obrazovanju, politikama, lancima vrijednosti i poticajima koji bi im pomogli u prelasku s konvencionalne na klimatski pametnu proizvodnju. Za one koji uspiju u toj tranziciji, bilo kakve promjene na farmi teško će opstati ako ih ne podrže poticaji i drugi financijski instrumenti koji podržavaju održive prakse proizvodnje hrane. Trajna promjena zahtjeva suradnju raznih dionika kako bi se restrukturirali sustavi hrane”, stoji u izvješću koje poziva poslovne lidere, kreatore politika, nevladine organizacije, akademike i poljoprivrednike da se udruže kako bi potaknuli usvajanje klimatski pametnih poljoprivrednih praksi.

> > Zašto su traktori opet u Briselu?

Neujednačeni poticaji za ekološku proizvodnju u EU-u

Na pitanje zašto bi trebali unaprijediti održivost svoje poljoprivredne proizvodnje, oko 80 % farmera u navedenoj studiji kao glavnu motivaciju navodi da je to jednostavno potrebno, zatim da je u tome budućnost poljoprivrede i zato što su to očekivanja i potrebe njihovih kupaca. Njih 46 % odgovorilo je da ulaganje u održivost povećava profitabilnost, dok je 41 % kazalo da bi im to olakšalo posao.

Studija ističe i četiri područja intervencija potrebnih za prelazak na klimatski pametnu poljoprivredu, a to su klimatski pametni inputi, agroekološke prakse, učinkovite tehnologije navodnjavanja i tehnike precizne poljoprivrede. Anketa pokazuje da poljoprivrednici najlakše i najbrže usvajaju prakse koje zahtijevaju manje novca i novih tehnologija, tako da je usvajanje agroekoloških praksi najčešće, a navodnjavanje najslabije primijenjeno.

Istraživanje također ukazuje na neujednačenu politiku poticaja za ekološku proizvodnju u pojedinim članicama EU-a. Tako proizvođač mrkve u Poljskoj, na temelju svih ekoloških poticaja koji su mu na raspolaganju, može ostvariti i do 38 % prosječnog prihoda u poljoprivredi, dok kod španjolskih proizvođača mrkve svi poticaji za ekološku proizvodnju zajedno čine tek 5 % prosječnih prihoda u poljoprivredi.

Velike su razlike i između poljoprivrednika u zapadnoj i istočnoj Europi, pri čemu su poljoprivredna gospodarstva na zapadu veća, profitabilnija te se u većoj mjeri oslanjaju na moderne tehnologije, a farmeri se o klimatski pametnim praksama informiraju putem službenih kanala kao što su stručno savjetovanje i stručne publikacije. Na istoku Europe imanja su manja, slabijih prihoda, a poljoprivrednici informacije najčešće razmjenjuju među sobom.

Prema zaključku studije, kada bi se dodatnih 20 % poljoprivrednika u EU-u počelo provoditi prakse klimatski pametne poljoprivrede, do 2030. godine bi zajedno povećali svoje godišnje prihode i do 9,3 milijarde eura, emisije stakleničkih plinova smanjile bi se za 6 %, a zdravlje tla poboljšalo na više od 14 % poljoprivrednog zemljišta u Europskoj uniji.

> > Kako Europska komisija vidi budućnost europske poljoprivrede?

Briga za poljoprivrednika ili guranje ugljičnih kredita na mala vrata?

Jesu li ti rezultati dovoljni za postizanje ambicioznih ciljeva Europskog zelenog plana? Kriju li ovakva istraživanja skrivene agende velikih agroindustrijskih korporacija koje žele izbjeći troškove svog ogromnog ugljičnog otiska i dodatno zaraditi na zelenim politikama?

Portal DeSmog, opisujući djelovanje Europske koalicije za poljoprivredu s ugljikom+, poziva se i na istraživanje koje ukazuje da “nema konkretnih dokaza o tome kako bi određeno tretiranje tla moglo doprinijeti smanjenju stakleničkih plinova u atmosferi, ali Bruxelles, kao i drugi politički centri moći, ustraju na poljoprivredi s ugljikom kao na jednoj od ključnih klimatskih politika, pa neki u tome vide pripremu terena za greenwashing”. Koaliciji zamjeraju i zagovaranje kontroverznih modela tržišta ugljika i ugljičnih kredita kao ekonomskog odgovora na klimatske promjene.

U zaključku spomenutog izvješća Deloittea o transformaciji poljoprivrednog sustava spominju se upravo ugljični krediti. U zaključku, naime, tvrde “da bi poljoprivrednici mogli ostvariti znatno veće zarade usvajanjem klimatski pametnih praksi poput ugljične poljoprivrede ako se ona nadopuni javnim subvencijama i širim društvenim poticajima koji uključuju i ugljične kredite”.

Međutim, brojne nevladine organizacije i akademici upozoravaju na nejasnoće oko funkcioniranja tržišta ugljika. Postoje značajna neslaganja oko toga što je potrebno za točno mjerenje i certificiranje kojim bi farma stekla potvrdu da uklanja i pohranjuje veće količine ugljikovog dioksida, a postoje i ograničenja oko toga koliko se ugljika može pohraniti u tlu.

Tržište ugljika i ugljične kredite također oštro kritiziraju razne ekološke organizacije i pokreti za ekološku pravdu jer smatraju da njima tvrtke nastoje oprati svoju savjest, tj. osloboditi se barem dijela odgovornosti u nastojanju da smanje vlastito onečišćenje i s time povezane štete za okoliš i ljudsko zdravlje.