Dok države odugovlače, gradovi predvode borbu protiv klimatskih promjena

Klimatske politike nisu u modi. Sve češće ih se diskreditira kao preskupe, zbog neutemeljene ideje da ograničavaju gospodarski razvoj.

Takva percepcija prilično je raširena na državnoj i međunarodnoj razini: Sjedinjene Američke Države pod vodstvom Donalda Trumpa potiču dodatno zagađenje Zemljine atmosfere stakleničkim plinovima, redoviti pregovori o klimatskoj akciji u sklopu UN-ove godišnje klimatske konferencije COP ne urađaju zajedničkim stavovima i konkretnim rješenjima, a čak i Europska unija – koja se ponosno predstavlja kao predvodnik po pitanju klimatske akcije – razvodnjava svoje ciljeve i napušta ranije usvojene klimatske politike.

Od borbe protiv klimatske krize, međutim, ne odustaju lokalne vlasti. Pokazuje to nedavni izvještaj Globalnog saveza gradonačelnika za klimu i energiju, međunarodne organizacije koja okuplja predstavnike više od 13.500 jedinica lokalne i regionalne samouprave iz 147 država sa 6 kontinenata.

“Od Pariza do Belema: Desetljeće lokalnog klimatskog vodstva”, naslov je izvještaja objavljenog uoči predstojećeg COP-a u brazilskom gradu Belemu. Izvještaj obuhvaća desetogodišnje razdoblje, čija početna točka je usvajanje Pariškog klimatskog sporazuma na COP-u 21, 2015. godine.

U godinama koje su uslijedile, gradovi su puno brže usvajali i provodili klimatske politike od svojih nacionalnih vlasti, navodi se u izvješću. U gradovima okupljenima u koaliciju C40, u koju je ušlo stotinjak uglavnom većih gradova iz Sjeverne Amerike, Europe, Azije i Afrike (ali nitko iz Hrvatske), emisije po glavi stanovnika tako su od 2015. pale za prosječno 7,5 posto, dok su istovremeno emisije na razini njihovih nacionalnih država rasle.

“Neispričana priča [klimatske krize] je da su se gradovi i lokalni lideri doista snažno mobilizirali u Parizu, ali i godinama koje su uslijedile”, kaže Asif Nawaz Shah, jedan od autora izvještaja i suradnik koalicije C40 te Globalnog saveza gradonačelnika za klimu i energiju, prenosi Grist.

Lokalne vlasti u gradovima nemaju drugog izbora nego se prilagođavati klimatskim promjenama. Gradovi se, naime, više zagrijavaju nego ruralna područja, zbog tzv. učinka urbanih toplinskih otoka. Materijali poput betona i asfalta, naime, upijaju više topline nego prirodni okoliš, a zbog manjeg udjela vegetacije i slabije provjetrenosti (jer građevine ometaju tokove strujanja zraka) gradovi se sporije i hlade. Sve češće se gradovi suočavaju i s drugim posljedicama klimatske krize, poput razornih oluja i obilnih poplava, a priobalni gradovi imaju i problem porasta razine mora.

Drugim riječima, stanovnici gradova intenzivnije osjećaju posljedice rasta globalne temperature pa zbog toga od lokalnih vlasti i očekuju politike koje će im pomoći da lakše podnose ekstremne vrućine i prilagode se na život u klimatskoj krizi. U izvještaju pronalazimo primjere brojnih takvih politika.

Dobre prakse lokalnih samouprava

Među najvažnijim klimatskim politikama koje gradovi mogu usvojiti su one koje se odnose na urbanu mobilnost, tj. dekarbonizaciju prometa. To se može raditi na različite načine.

Neki gradovi razvijaju biciklističku infrastrukturu i potiču bicikliranje te šetnju; npr. Melbourne u Australiji razvija “20-minutne četvrti”, tj. pokušava omogućiti svojim građanima život u kojem sve svoje dnevne potrebe mogu zadovoljiti u vlastitim četvrtima. Neki drugi elektrificiraju javni prijevoz kako bi smanjili emisije stakleničkih plinova; npr. u kineskom Shenzhenu prometuje više od 16 tisuća električnih autobusa, čime su godišnje emisije stakleničkih plinova od gradskog prijevoza smanjene za skoro 200 tisuća tona, a značajno je smanjeno i zagađenje zraka drugim štetnim česticama iz automobilskih ispuha.

Postoje i druge klimatske politike koje mogu znatno doprinijeti kvaliteti života u gradovima, poput ozelenjavanja i urbanog vrtlarenja.

Gradske vlasti u Freetownu, u afričkoj državi Sierra Leone, su u deset godina zasadile više od pola milijuna stabala. Quezon City na Filipinima investirao je u pretvaranje neiskorištene zemlje u urbane vrtove, stvorivši ih više od 300. Osim što se na ovaj način smanjuju emisije stakleničkih plinova (jer biljke izdvajaju i pohranjuju CO2 iz zraka), zelene površine također pomažu prilagodbi na sve češće poplave (jer apsorbiraju kišnicu), a stvaraju se i nova, održivija radna mjesta. U izvještaju se pronalaze i drugi primjeri upravljanja javnim zemljištima sa svrhom prilagodbe na klimatske promjene: gradovi diljem Južne Amerike na takvim zemljištima potiču obnovu prirodnih staništa, čime povećavaju sposobnost zemljišta da pohranjuje ugljik.

Gradovi svojim politikama mogu podržavati i zelenu energetsku tranziciju. U Buenos Airesu u Argentini su tako na krovove više od 100 javnih škola postavljeni solarni paneli. Lokalna samouprava u libanonskom gradu Kab Elias je, kroz projekt javno-privatnog partnerstva, omogućila i solarizaciju krovova na privatnim domovina.

Dobar primjer ulaganja u javnu infrastrukturu predstavlja i kineski Qingdao, gdje je energetskom obnovom privatnih i javnih zgrada potrošnja energije smanjena za oko 40 posto. U Londonu pak postoji projekt potpune dekarbonizacije javnih škola, što uključuje postavljanje solarnih panela, ugradnju dizalica topline i energetsku obnovu zgrada. U indijskoj pokrajini Telangana sve nove zgrade moraju na krovovima imati reflektirajuće površine, što smanjuje unutarnju temperaturu za do 4,3 °C, smanjuje potrošnju energije za hlađenje prostora te umanjuje učinak urbanih toplinskih otoka.

Ističu se i primjeri ulaganja u infrastrukturu za gospodarenje otpadom; Port Vila u Vanuatuu, pacifičkoj otočnoj državi kojoj zbog klimatskih promjena prijeti potapanje, ulaže u gradnju bioplinskih postrojenja, a sličan projekt postoji i u brazilskom Rio de Janeiru.

Lokalnim samoupravama i planiranje klimatske akcije ide bolje nego nacionalnim državama. Sve više lokalnih samouprava donosi vrlo konkretne i mjerljive planove s detaljno razrađenim mjerama za dekarbonizaciju i prilagodbu na učinke klimatskih promjena. To uključuje i projekte zaštite prirodnog okoliša, odnosno primjenu tzv. rješenja baziranih na prirodi: u ukrajinskoj Vinici obnova prirodnog okoliša uz rijeku Južni Bug služi kao mjera zaštite od poplave, a u malezijskom gradu Kota Kinabalu istu funkciju ima projekt obnove šuma mangrova u priobalnim područjima.

Primjeri iz Hrvatske

Iako primjera iz hrvatskih gradova u ovom izvještaju nema, i kod nas je moguće pronaći primjer sličnih klimatskih politika na razini lokalne samouprave. U Gradu Zagrebu su tijekom prvog mandata gradonačelnika Tomislava Tomaševića iz zeleno-lijeve stranke Možemo započela ulaganja u sadnju stabala, solarizaciju krovova javnih zgrada i elektrifikaciju prometa, a još se otprije provodi energetska obnova zgrada, uz obilatu podršku sredstava iz EU fondova. Često se kao kvalitetan primjer lokalnih klimatskih politika ističu i Križevci, grad koji je na putu da provede zelenu energetsku tranziciju do kraja desetljeća.

Republika Hrvatska istovremeno nije u stanju ni popisati konkretne mjere kojima se planira prilagođavati na klimatsku krizu i smanjivati emisije stakleničkih plinova.

Iako primjeri pokazuju da je lokalna uprava značajno više posvećena borbi protiv klimatske krize nego nacionalne države, njihovi dosadašnji napori predstavljaju samo kap u moru nužne klimatske akcije. U izvještaju pronalazimo podatak da je prošle godine 611 gradova u klimatsku akciju uložilo oko 179 milijardi dolara. Može se to činiti kao ogromna brojka, ali autori izvještaja naglašavaju da bi za uspjeh u borbi protiv klimatske krize ta izdvajanja trebala porasti na 4,5 bilijuna dolara godišnje do 2030. godine.

“Ne tražimo milostinju niti besplatne usluge. Ovo je poziv na stvarna, dugoročna ulaganja koja će donijeti rezultate u zaštiti građana i njihove egzistencije”, naglašava Asif Nawaz Shah.