Manipulacija vremenskim prilikama – mitovi i činjenice

Nekad su poricatelji klimatskih promjena mogli tvrditi da one nisu stvarne, da se radi samo o teoriji bez adekvatnog uporišta. Danas to više nije moguće; da se klima mijenja, vidljivo je prostim okom: ljeta su sve toplija, toplinski valovi sve intenzivniji, razorne oluje i poplave sve češće.

To, međutim, ne znači da su poricatelji klimatskih promjena spremni odustati od svoje priče. Njihovi financijeri i promotori, tvrtke, političari i države koji profitiraju od ekstrakcije i spaljivanja fosilnih goriva, ne mogu si priuštiti da prestanu s davno započetom kampanjom masovne obmane svjetske javnosti i pristanu na nužnost dekarbonizacije globalnog gospodarstva.

>>> Istražite povijest negiranja klimatske krize

Povećana učestalost ekstremnih vremenskih pojava, iza kojih ostaje ogromna ljudska i materijalna šteta, stoga se često pokušavaju objasniti teorijama zavjere o tehnologijama za manipulaciju vremenskim prilikama. Neke od tih teorija potpuno su netočne, a neke druge pogrešno predstavljaju mogućnosti stvarnih tehnologija za modifikaciju vremenskih prilika.

Svakoj od tih priča zajednička je fabula: uloga negativca uvijek pripada bogatim pojedincima ili skupini ljudi koji se manipulacijom vremena koriste da bi ostvarili svoje zloćudne, skrivene interese nauštrb života i egzistencije “običnih ljudi”.

U nastavku ovog članka osvrnut ćemo se na teorije koje se povezuju s navodnom tehnologijom za manipulacijom vremenskim prilikama te razlučiti činjenice o tim tehnologijama od mitova koji se oko njih stvaraju.

Sadržaj (kliknite na link da skočite na odlomak):

1. Chemtrails
2. HAARP
3. Energetsko oružje
4. Zasijavanje oblaka
5. Obrana od tuče
6. Geoinženjering
7. Manipulacije vremenskom prognozom

Najpopularnija teorija zavjere o navodnoj manipulaciji vremenskim prilikama vjerojatno je ona o tzv. chemtrailsima. U pitanju je termin koji se odnosi na bijele tragove koje za sobom na nebu ponekad ostavljaju putnički avioni.U pitanju su zapravo kondenzacijski tragovi (skraćeno contrails) i sastoje se uglavnom od vodene pare koja izlazi iz avionskih mlaznih motora. 

Naime, na visinama na kojima avioni lete, temperature su uglavnom vrlo niske, oko -40 °C. Kad vodena para izađe iz ispuha, dolazi do kondenzacije: formiraju se kapljice vode, često oko drugih čestica koje se nalaze u avionskom ispuhu, poput čađe ili sumpora. Zatim se te kapljice pretvaraju u kristaliće leda, što percipiramo kao bijeli trag na nebu.

Drugim riječima, kondenzacijski tragovi zapravo su vrsta oblaka. Poput svih ostalih oblaka nastalih ljudskim djelovanjem, nazivaju se homogenitus oblaci.

U teorijama zavjere oko chemtrailsa, priča glasi drugačije. Bijeli tragovi na nebu zapravo nisu bezazleni oblaci, već kemikalije kojima nas “oni” prskaju s neba. Za to zaprašivanje u različitim se pričama nude različiti razlozi; nekad je svrha manipulacija vremenskim prilikama, nekad polagano trovanje čovječanstva.

Iako se na internetu teorija zavjere o chemtrailsima često pojavljuje, za njenu utemeljenost nitko nije uspio nikad pružiti niti jedan dokaz. Ne postoje dokumenti ili vizualni zapisi koji bi dokazali postojanje tehnologije za zaprašivanje, kao ni makar jedan zviždač koji bi odlučio istupiti i javno razotkriti ovu zavjeru (iako avionska industrija diljem svijeta zapošljava milijune ljudi od kojih bi mnogi morali biti uključeni u “zaprašivanje”).

Popularnost teorija zavjera o chemtrailsima s godinama je svejedno rasla, usporedo s porastom popularnosti i dostupnosti avionskog prijevoza, tj. učestalošću pojavljivanja bijelih tragova na nebu. U Hrvatskoj se to poklopilo s razvojem masovnog turizma, koji značajno doprinosi prometnoj gužvi na nebu, posebno u ljetnim mjesecima.

Visokofrekventni program aktivnog istraživanja polarne svjetlosti, poznatiji po akronimu HAARP (od High-frequency Active Auroral Research Program) znanstveni je projekt istraživanja ionosfere, gornjeg sloja Zemljine atmosfere koji nas dijeli od svemirskog vakuuma.

HAARP je izvorno bio projekt američke vojske, pokrenut rane 1990. godine. Vojsku je zanimalo istraživanje ionosfere jer se radi o sloju atmosfere koji je ključan za dalekometnu komunikaciju radio valovima. Drugim riječima, kvalitetnije spoznavanje svojstava ionosfere nudilo je mogućnosti za zaštitu vlastite i presretanje tuđe komunikacije.

Kasnije je, 2015. godine, upravljanje projektom preuzelo Sveučilište u Aljasci, američkoj saveznoj državi gdje je HAARP infrastruktura smještena. Radi se o 180 velikih radijskih antena uperenih u nebo.

Iako ne postoje nikakvi dokazi da bi se radio valovi mogli koristiti za manipulaciju vremenskim prilikama niti da je HAARP postrojenje ikad korišteno na taj način, dezinformacije o HAARP-u svejedno su na internetu postale vrlo popularne, toliko da se šire već desetljećima.

Ideji o HAARP-u kao oružju kroz godine su doprinosili i neki međunarodni politički lideri. Predsjednik Venezuele Hugo Chávez ga je okrivio za potres na Haitiju 2010. godine, a predsjednik Irana Mahmoud Ahmadinejad za izazivanje suše u njegovoj državi.

Najučestalije su tvrdnje da se HAARP koristi za izazivanje oluja. Takve su teze hrvatskim javnim prostorom primjerice kružile nakon razorne oluje koja je 2023. godine pogodila Zagreb i Slavoniju. Pojavila se tada i vrlo slična, a jednako popularna dezinformacija da je oluju izazvao CERN, europski laboratorij za nuklearna istraživanja. Znanstvenici se, međutim, slažu da korištenje HAARP-a (ili CERN-a) na način koji bi omogućio manipuliranje vremenskim pojavama – nije moguće.

Sve snažnije i sve intenzivnije oluje zapravo su također posljedica klimatskih promjena. Rast temperature na površini Zemlje pogoduje isparavanju vode te utječe na strujanje zraka pa tako i na meteorološke prilike.

Ono što je HAARP za oluje, to je energetsko oružje za požare. Termin koji se najčešće koristi je oružje usmjerene energije, što je prijevod od engleskog directed energy weapon.

Takva oružja doista postoje, tj. razvijaju se diljem svijeta [1, 2]. U razvoju prednjači vojna industrija Sjedinjenih Američkih Država. Postoje različite vrste oružja usmjerene energije. Energetsko oružje može emitirati laserske valove, mikrovalove, milimetarske valove, valove tvari…

Ipak, postoji i jedna značajna razlika: dok HAARP definitivno ne može izazivati oluje ili druge oblike nepogoda, energetsko bi se oružje teoretski moglo koristiti za izazivanje požara. Ne postoje, međutim, baš nikakvi dokazi da se to doista i događalo.

Dokazi, međutim, internetskim dezinformatorima nisu potrebni pa su energetsko oružje okrivljavali za požare diljem svijeta (npr. u SAD-u, Turskoj, Brazilu, Kini), kao i za eksplozije u Čileu ili Rusiji [1, 2, 3, 4, 5, 6]. Sve te tvrdnje su se do sada pokazivale neosnovanima.

Objašnjenje uzroka sve češćih i sve većih požara puno je jednostavnije: problem je u klimatskim promjenama. Kako prosječna temperatura Zemljine površine raste, tako toplinski valovi i suše postaju sve dulji i intenzivniji. Zbog češćih oluja, učestaliji su i udari groma koji uzrokuju požare. Klimatske promjene također pogoduju širenju određenih insekata štetnika, što dovodi do sušenja i propadanja vegetacije, stvarajući gorivo za razbuktavanje požara. Drugim riječima, porast temperature stvara uvjete koji pogoduju nastanku i širenju požara te vatrogasnim službama otežavaju gašenje.

Zasijavanje oblaka prilično je stara ideja, ali rasprave o njenoj učinkovitosti unutar znanstvene zajednice i dalje traju.

Koncept je prilično jednostavan: u oblak se mogu ubaciti različite tvari (dakle može ga se “zasijati”), kako bi se kapljice vode kondenzirale oko tog “sjemena” i tako izazvalo padaline – kišu ili snijeg. Najčešće se za zasijavanje oblaka koristi srebrni jodid.

Eksperimenti sa zasijavanjem oblaka u svrhu izazivanja padalina vođeni su diljem svijeta, ali bez konkluzivnog zaključka o učinkovitosti ove tehnologije. Neki znanstvenici smatraju da se zasijavanjem oblaka može povećati količina padalina, drugi ističu da nemamo uvjerljive dokaze da količina padalina ne bi bila ista i bez zasijavanja oblaka.

Današnju ozloglašenost zasijavanje oblaka također, barem djelomično, duguje američkoj vojsci, koja je za vrijeme rata u Vijetnamu provodila tajni program izazivanja padalina, pokušavajući otežati borbene uvjete vijetnamskim gerilcima. Ne postoje dokazi da su u tome uspjeli. Zapovjednik američkih snaga u Vijetnamu, general William Westmoreland, bio je uvjeren da je zasijavanje oblaka bilo beskorisno.

Zasijavanje oblaka najčešće se proziva kao krivac za oluje u kojima su padaline izazvale velike poplave. Međutim, razlog sve učestalijih poplava također su klimatske promjene. Kao što smo već istaknuli, veća temperatura na Zemlji znači brže isparavanje vode. Vodena para se neko vrijeme nakuplja u atmosferi, da bi se zatim u obliku padalina opet spustila na Zemlju. Zbog toga nakon dugotrajnih toplinskih valova, kakve zadnjih godina proživljavamo svakog ljeta, uglavnom dolazi oluja.

5. Obrana od tuče

Geoinženjering je skupni naziv za set vrlo kontroverznih tehnologija, koje neki stručnjaci predlažu kao rješenje za problem klimatskih promjena, dok drugi smatraju da će samo pogoršati problem.

Termin zapravo obuhvaća dvije vrste tehnologije: sustave za hvatanje ugljika iz zraka i njegovu pohranu te projekte kojima se pokušava intervenirati u sastav Zemljine atmosfere s ciljem da se poveća udio Sunčeve energije koja se reflektira u svemir i tako smanji zagrijavanje površine planeta.

Sustavi za hvatanje i pohranu ugljika (CCS) testiraju se diljem svijeta i zasad se uglavnom pokazuju kao nedovoljno učinkoviti i/ili preskupi. Nije izgledno da će ova tehnologija zaživjeti u skorijoj budućnosti, osim možda u ograničene svrhe (npr. pokazuje se prilično uspješnom u smanjenju emisija stakleničkih plinova koje emitira brodski trgovački promet).

No, kad se koristi termin geoinženjering, obično se ne misli na CCS, već na potonju metodu, takozvani solarni geoinženjering.

U teoriji, postoji više načina da se poveća reflektivnost Zemlje, odnosno smanji udio Sunčeve energije koja dopire do površine planeta. Najpoznatija metoda je upumpavanje sumpora u atmosferu, što bi trebalo imitirati erupciju vulkana. Gusti vulkanski oblaci, naime, sprječavaju Sunčevu energiju da stigne do Zemljine površine pa stoga imaju učinak rashlađivanja. Snažna vulkanska erupcija može čak izazvati malo ledeno doba. Razmatraju se i druge metode solarnog geoinženjeringa, npr. prskanjem morske vode u atmosferu.

Postoji, međutim, opravdana bojazan da bi primjena ovih tehnologija mogla imati katastrofalne neželjene posljedice. Najočitiju opasnost predstavlja činjenica da interveniranje u sastav atmosfere može imati nepredvidive posljedice.

Znanstveni rad u kojem su se modelirali učinci prskanja morske soli u atmosferu tako je pokazao da bi ova metoda doista mogla donijeti rashlađenje na jednom dijelu svijeta, ali bi istovremeno negdje drugdje porasla vjerojatnost pojave toplinskih valova. Strahuje se, naravno, i od nepredvidivih štetnih posljedica po bioraznolikost Zemlje, što bi onda moglo ugroziti prirodne sustave za održavanje uvjeta za život na našem planetu.

Na koncu, oslanjanje na tehnologiju solarnog geoinženjeringa ima i moralne, kao i političke posljedice. Ako je geoinženjering rješenje za problem klimatskih promjena, onda smanjenje emisija stakleničkih plinova nije potrebno pa možemo slobodno nastaviti spaljivati fosilna goriva (i omogućiti fosilnoj industriji, izravno odgovornoj za izazivanje klimatskih promjena, daljnje neometano bogaćenje).

Takvo razmišljanje moglo bi se pokazati pogubnim: ne samo da ne znamo koliko bi tehnologija solarnog geoinženjeringa bila učinkovita u borbi protiv globalnog zagrijavanja, nego nam nije poznato ni kakve bi mogle biti nepredviđene štetne posljedice korištenja ove tehnologije, tj. kakve bi dodatne probleme njenom primjenom mogli izazvati.

Iako dezinformacije vezane za geoinženjering i manipuliranje vremenskim prilikama na internetu postoje, nisu tako učestale kao npr. one o chemtrailsima ili HAARP-u. Jasno je i zbog čega: najvećim zagađivačima našeg planeta stakleničkim plinovima, ujedno i glavnim sponzorima širenja klimatskih dezinformacija, primjena geoinženjeringa odgovara, iako se radi o neiskušanoj i potencijalno vrlo opasnoj tehnologiji.

Stvarne dezinformacije o geoinženjeringu stoga predstavljaju tvrdnje da se radi o perspektivnom klimatskom rješenju, a zbog čega je, uostalom, u Ujedinjenim narodima nedavno propao prijedlog rezolucije o solarnom geoinženjeringu. Većina svjetskih klimatologa već desetljećima dosljedno upozorava da klimatsku krizu možemo okončati samo smanjenjem emisija stakleničkih plinova, što nije moguće učiniti bez zelene energetske tranzicije – postupnog, ali što bržeg napuštanja korištenja fosilnih goriva.

Ovaj posljednji odlomak od svih prethodnih razlikuje se utoliko što se u njemu osvrćemo na srodni, ali ne i identični oblik klimatskih dezinformacija. Ideja da se ljudima manipulira kako bi im se trenutačna klima na Zemlji prikazala kao nešto izvanredno – iako je “uvijek bilo vruće” – svoju okosnicu nema u tehnologiji, već u psihologiji.

Visoke temperature učestalo prate i dezinformacije kojima se pokušava dokazati da je uvijek bilo visokih temperatura. Izvlače se temperaturni rekordi iz prošlosti, ukazuje se na ekstreme iz ranijih Zemljinih geoloških razdoblja, govori se o Sunčevoj aktivnosti…

Popularne su i teze o zavjeri u kojoj sudjeluju meteorolozi, a koje se često ilustriraju različitim mapama vremenske prognoze [1, 2, 3]. Teorija je da se vrijeme kroz godine nije značajno mijenjalo, ali se prognoza drugačije prezentira, uz obilatije korištenje crvene boje, kako bi se “obične ljetne vrućine” doimale zlokobnijima nego što doista jesu.

Zbog takvih i sličnih teorija meteorolozi diljem svijeta našli su se na meti uznemiravanja i prijetnji. Sa sličnim problemima suočavaju se i drugi znanstvenici te aktivisti i novinari koji upozoravaju na nužnost djelovanja s ciljem suzbijanja i preveniranja najgorih posljedica klimatskih promjena.

Teze da je “uvijek bilo vruće” i da se s klimom zapravo ne događa ništa izvanredno, međutim, redovito ignoriraju dugoročne trendove. Razmjere problema najbolje ilustrira porast broja vrućih dana i noći kroz desetljeća [1, 2, 3]. Naime, činjenica da je tijekom jednog dana nekad sredinom prošlog stoljeća bilo jako vruće, sama za sebe ne znači baš ništa. Međutim, kad proučavamo kako se kretao broj vrućih dana i noći kroz godine i desetljeća, pokazuje se vrlo jasan trend: broj vrućih dana i noći s vremenom se višestruko umnožio, a posebno brz rast uslijedio je u desetljećima nakon 1990. godine.

Da, uvijek je bilo vrućih dana. Ali to ne mijenja činjenicu da ih je s godinama sve više i da su razlog tom zatopljenju klimatske promjene. Znanstvenici nas upozoravaju da bez konkretne klimatske akcije vremenske prilike neće postati ugodnije ni podnošljivije; ako dopustimo klimatskoj krizi da se dodatno razmaše, može biti samo gore.