Industrija plastike još od 70-ih zna da recikliranje ne funkcionira

Jedan od najvećih svjetskih proizvođača plastike, kompanija DuPont, još sredinom 70-ih godina priznala je da recikliranje njihovih plastičnih proizvoda nije izvedivo.

Pokazuje to najnovija istraga portala DeSmog, objavljena uoči pregovora o Globalnom sporazumu o plastici, koji su u kolovozu održani u Švicarskoj, a (još jednom) završili neuspješno zbog protivljenja zemalja proizvođačica fosilnih goriva.

DeSmog je došao u posjed korespondencije tadašnjeg predsjednika uprave DuPonta Charlesa Brelsforda McCoya, koji je 1974. godine odgovorio na poziv da se kompanija pridruži pilot-programu recikliranja. DuPont je odbio priključivanje inicijativi jer je recikliranje njihovih plastičnih proizvoda ocijenjeno kao “neizvedivo”.

Otkriće predstavlja još jedan dokaz da je plastična industrija još u prošlom stoljeću znala da recikliranje nije rješenje za sve veći problem gomilanja plastičnog otpada. Ipak, svjesno su odlučili javnost uvjeravati u suprotno, kako bi spriječili regulaciju i zabranu jednokratne plastike.

Plastika je derivat fosilnih goriva – bez nafte i plina, nema moderne plastične industrije. Kako smo pisali, fosilna industrija plastiku vidi kao svojevrsni “plan B” za nastavak poslovanja u trenutku kada se udio fosilnih goriva u svjetskoj proizvodnji energije počinje smanjivati.

Tako je i DuPont, da bi nastavio business as usual, primijenio istu taktiku kojom se fosilna industrija služi otkako su sredinom prošlog stoljeća saznali da izgaranje fosilnih goriva doprinosi zagrijavanju planeta.

> > Kako fosilne zemlje sabotiraju postizanje globalnog dogovora o plastici?

Laži, laži, laži me

Korespondencija iz 70-ih o kojoj izvještava DeSmog nalazi se u DuPontovoj arhivi u knjižnici Hagley u Wilmingtonu u američkoj saveznoj državi Delaware, gdje su se nekada nalazile tvornice baruta te kompanije iz 19. stoljeća.

Prema pisanju portala, arhivska građa nadopunjuje ranija otkrića o tome da je plastična industrija bila svjesna da miješanje sintetičkih polimera i aditiva uključenih u proizvodnju recikliranje čini – gotovo nemogućim.

“DuPont isporučuje premaze, obloge i sirovine proizvođačima spremnika. Do trenutka kada spremnik stigne na tržište, komponente koje isporučujemo pomiješane su s drugima kako bi se isključila mogućnost njihovog recikliranja. Stoga smatramo da sudjelovanje DuPonta u vašem programu nije izvedivo”, napisao je Brelsford McCoy u odgovoru Zakladi Velika Amerika (Great America Foundation) koja je pozvala tvrtku da sudjeluje u projektu.

Unatoč ovim činjenicama, DuPont je 80-ih godina prošlog stoljeća počeo promovirati mita o recikliranju, sve kako bi spriječio zabranu proizvodnje. To je, uostalom, potvrdio i Wayne Pearson, dugogodišnji direktor marketinga kompanije i tadašnji izvršni direktor Zaklade za recikliranje plastike, koji je još 1988. godine za The New York Times rekao da je zakonodavstvo glavni razlog zbog kojeg DuPont uopće razmatra recikliranje.

Današnji glasnogovornik DuPonta potvrdio je da je McCoy bio direktor tvrtke E.I. DuPont de Nemours & Company, ali je poručio da ne može komentirati izjave bivših čelnika dane prije više od 50 godina (DeSmog).

> > Što su naftaši znali i kada su to znali

Naftna propaganda

Kako smo pisali u serijalu “Mitovi i činjenice o klimatskoj krizi”, razlozi za neuspjeh sustava recikliranja su kontaminacija, tehnološka ograničenja, visoki troškovi te energetska intenzivnost samog postupka.

Osim toga, plastiku je moguće reciklirati samo jednom, budući da se u svakom ciklusu recikliranja materijal strukturno degradira.

Sve to objašnjava činjenicu da se na globalnoj razini reciklira manje od 10 posto plastike. Naprosto je jeftinije proizvoditi novu plastiku iz sirove nafte, prirodnog plina ili ugljena, nego plaćati reciklažu. Zato se dio plastičnog otpada spaljuje u postrojenjima, dio završava u okolišu, a najveći dio istovaruje na deponijima.

Rezultat je kontaminacija okoliša kemikalijama, među kojima su takozvane “vječne kemikalije” – PFAS spojevi koji se ne razgrađuju u prirodi.

Unatoč tome, plastična industrija i dalje promovira lažna rješenja poput “naprednog recikliranja”, koje je samo drugi naziv za kemijsko recikliranje, zatim  sustave certificiranja, itd.

Budući da su sedam najvećih tvrtki za proizvodnju plastike ujedno bavi fosilnim gorivima, plastika predstavlja profitabilan izvor prihoda u vrijeme kada se energetski i prometni sektori počinju udaljavati od nafte.

Jedna od njih, kompanija ExxonMobile, bila je najzastupljenija naftna kompanija tijekom pregovora o Globalnom sporazumu o plastici. Prema analizi Greenpeacea, na ranijim neuspješnim pregovorima u južnokorejskom Busanu sudjelovalo je čak 220 lobista povezanih s industrijom. Greenpeace upozorava da su industrijski lobisti brojčano nadmašili mnoge nacionalne delegacije, znanstvenike i autohtone zajednice.

Nazire li se kraj iluzije o recikliranju?

Zbog višedesetljetne dezinformacijske kampanje o recikliranju, sve je izglednije da će industrija plastike u skoroj budućnosti početi snositi pravne posljedice.

Tako DeSmog izvještava da je američka savezna država Kalifornija u rujnu prošle godine podnijela tužbu protiv ExxonMobila zbog desetljetne obmanjujuće kampanje o mogućnosti recikliranja plastike. Slična tužba podignuta je i u Missouriju, gdje se od kompanija DuPont, ExxonMobil, Chevron, Dow Chemical i Američkog vijeća za kemiju (American Chemistry Council) sudskim putem traži zabrana oglašavanja njihovih proizvoda kao reciklabilnih.

Industrija plastike je, dakle, oduvijek znala da recikliranje njihovih proizvoda nije moguće, ali svjesno su obmanjivali javnost i za to bi trebali snositi posljedice. Pravi odgovor na problem nagomilanog plastičnog otpada nije reciklaža, već smanjenje proizvodnje, zakonska zabrana jednokratne plastike i prelazak na rješenja koja okoliš i javni interes stavljaju ispred profita.

> > Recikliranje plastike – mitovi i činjenice