Slučaj Grenland: Kad klima mijenja kartu svijeta

Hoće li doista? Pa neće valjda? Neka verzija ovog pitanja učestalo se zadnjih dana postavljala u europskim političkim kuloarima, u iščekivanju postupaka Donalda Trumpa.

Tema je, naravno, Grenland – najveći otok na svijetu i autonomni teritorij u sastavu Danske, članice Europske unije i NATO-a. Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država naumio ga je zauzeti.

Trump o američkoj aneksiji Grenlanda naglas razmišlja još od prvog mandata. Sada je, naizgled ohrabren uspješnom akcijom svrgavanja Nicolása Madura u Venezueli, zaključio da je pravo vrijeme da se krene u akciju.

Oba postupka američkog režima neodvojiva su od šireg konteksta klimatske krize, tj. ekstrakcije i trošenja prirodnih resursa u trci za profitom. Najbolje pozicionirane za ostvarivanje koristi su najmoćnije američke industrije: energetska i digitalno-tehnološka.

> > Zašto Trump želi Grenland? Zbog klimatskih promjena

Kratka povijest Grenlanda

Kroz veći dio povijesti, Grenland nikome nije bio naročito zanimljiv; tisućama godina bio je gotovo potpuno prekriven debelim slojem leda.

Život u takvom okruženju je težak, skoro pa nemoguć. Ljudske nastambe povremeno su se pojavljivale u obalnom pojasu, ali uglavnom nisu dugo opstajale.

S vremena na vrijeme Grenlandom su lutala domorodačka plemena naseljena u arktičkom krugu sjevernoameričkog kontinenta, a pojavljivali su se i skandinavski moreplovci, došljaci iz Danske, Norveške i Islanda.

Tek nakon što je Unija Danske i Norveške u 18. stoljeću razvila kolonijalne ambicije, na Grenlandu se počinju pojavljivati obilježja državnosti, prvenstveno u vidu priobalnih trgovačkih ispostava.

Kad se Unija dvaju skandinavskih kraljevstava raspala, Grenland je ostao danski teritorij. U 20. stoljeću otok je stekao značajnu autonomiju; Grenlanđani biraju vlastite političke vođe, a tijekom 1980-ih su na referendumu donijeli i odluku o napuštanju Europske ekonomske zajednice. Gospodarski su, od Drugog svjetskog rata naovamo, ionako povezaniji s obližnjim SAD-om.

Čitavo to vrijeme Grenland je ostao periferija Zapada. S manje od 60 tisuća stanovnika i ekonomijom skoro potpuno oslonjenom na ribarstvo, prekriven vječnim ledom, Grenland se nije doimao kao naročito privlačna destinacija. A onda se led počeo topiti.

Kako klimatske promjene mijenjaju Grenland

Učinci klimatskih promjena na Grenlandu jasno su vidljivi zadnjih desetljeća. Kako je permafrost popuštao, tako su počeli nicati rudnici. Pod nekoć zaleđenom zemljom otkrivene su ogromne zalihe rudnih bogatstava, naročito nafte i plina te rijetkih zemnih metala.

I tako je Grenland privukao pažnju Donalda Trumpa, američkog predsjednika opsjednutog kontrolom nad mineralnim resursima. Tretirajući svijet kao ploču za popularnu društvenu igru Naseljenici otoka Catan, Trump je nakon venecuelanske nafte bacio oko na grenlandske zalihe rijetkih zemnih metala.

Kao što smo na Klimatskom portalu pisali još prije godinu dana, američki predsjednik koji tvrdi da klimatske promjene ne postoje za osvajanjem Grenlanda čezne upravo zbog klimatskih promjena. Topliji svijet omogućit će eksploataciju grenlandskih resursa, a te zalihe su ogromne.

Na fosilnim gorivima u podzemlju Grenlanda mogu se obrnuti milijarde, a još su važnija tamošnja ležišta rijetkih zemnih metala.

Trka za resursima

Trenutačno, naime, monopol nad eksploatacijom rijetkih zemnih metala ima Kina. U pitanju su najvažniji resursi budućnosti, ključni za proizvodnju kompjuterskih čipova, AI servera, naprednih oružanih sustava, energetskih tehnologija za proizvodnju i pohranjivanje obnovljive energije… Ono što je u 20. stoljeću bila nafta, u 21. će biti rijetki zemni metali.

Zbog postepenog topljenja leda, Grenland postaje idealna lokacija za rudarenje rijetkih zemnih metala, upravo zbog svoje nenaseljenosti. Problem s rijetkim zemnim metalima je intenzivna rudarska aktivnost koja je potrebna za njihovu eksploataciju; ne nazivaju se rijetkima jer ih je u prirodi malo, nego zbog toga što je za prikupljanje vrlo male količine potrebno iskopati vrlo veliku rupu.

Iz tih razloga se u razvijenijim zemljama rijetki zemni metali skoro pa i ne rudare. Stanovništvo se odupire tako intenzivnoj industriji zbog ogromne okolišne štete koja za njom ostaje. Svi kojima su rijetki metali potrebni u proizvodnji stoga moraju održavati dobre odnose s Kinom.

Trump je to doznao na teži način; njegove prijetnje trgovačkim ratom protiv Kine vrlo brzo su utišane kad je američkim firmama uskraćen pristup rijetkim zemnim metalima potrebnim za proizvodnju elektroničkih uređaja. Vlasništvo nad Grenlandom dugoročno bi riješilo taj problem; američke tvrtke tamo bi same mogle rudariti potrebne resurse, bez straha da će time izazvati pobunu lokalnog stanovništva, te se tako riješiti ovisnosti o Kini.

Postoji i drugi razlog zbog kojeg je Grenland postao atraktivna meta za Trumpa i njegove saveznike, prvenstveno milijardere iz Silicijske doline. Osim što se u podzemlju kriju materijali koji će biti nužni za budući gospodarski razvoj, ogromni grenlandski teritorij mogao bi poslužiti kao poligon za ostvarenje davne čežnje skupine kalifornijskih milijardera – izgradnje novih gradova koji će se nalaziti van teritorijalne (a time i zakonske) ingerencije postojećih država. O tome su, prema izvještaju Reutersa, s Trumpom odavno razgovarali njegovi bogati big tech donatori.

Gradovi u privatnom vlasništvu, u kojima oni koji su dovoljno bogati mogu raditi što god žele, stara je libertarijanska fantazija čije je ispunjenje Trump obećavao i tijekom predizborne kampanje, brendiravši ih kao “gradove slobode”.

Zakuhao pa se povukao

Nimalo neočekivano, pokazalo se da većina svijeta nema pretjerane simpatije za materijalne interese šačice američkih milijardera i predsjednika koji ih opslužuje. Propagandni spin o sigurnosnoj ugroženosti kojoj je Amerika navodno izložena i zbog koje naprosto mora pripojiti Grenland – malo je koga uvjerio.

Nedavno anketno istraživanje javnog mnijenja pokazuje da manje od petine američkih birača podržava Trumpove teritorijalne pretenzije prema Grenlandu. Besmislenost njegove argumentacije im je evidentna: američka vojska je, naime, na Grenlandu smještena još od Drugog svjetskog rata i nitko joj ne pokušava uskratiti pravo pristupa tom teritoriju, pa ni mogućnost da ga po potrebi brani od ruske ili kineske agresije.

Kontraproduktivnost Trumpove politike jednako očituje u međunarodnom istraživanju koje je naručila nevladina organizacija Europsko vijeće za vanjske poslove (ECFR).

Istraživanje provedeno u deset zemalja Europske unije, Americi, Kini, Indiji, Rusiji, Turskoj, Brazilu, Južnoj Africi, Južnoj Koreji, Švicarskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu i Ukrajini pokazuje da međunarodna javnost postaje sve sklonija okretanju leđa Amerikancima te uspostavljanju prisnije suradnje s Kinom. Samo 16 posto Europljana još uvijek doživljava Ameriku kao saveznika, a njih 53 posto očekuje jačanje kineskog međunarodnog utjecaja.

Oko 50 posto europskih ispitanika Kinu smatra ili saveznikom, ili partnerom s kojim je nužno ostvariti stratešku suradnju. Kanada, tradicionalno najbliži američki partner, ovih je dana potpisala s Kinom sporazum o strateškoj suradnji u područjima energije, poljoprivrede i trgovine. O sličnom aranžmanu s Kinom razgovaraju i tradicionalni američki saveznici u Istočnoj Aziji, Južna Koreja i Japan.

Čak i ako Trumpu ništa od svega toga nije važno, zasigurno su ga poljuljala zbivanja na američkim burzama, gdje je nesigurnost oko Grenlanda pogurala tržište dionica u crveno. U takvom kontekstu, Trumpu je preostalo malo što osim da se povuče te poraz pokuša prikazati kao pobjedu.

Trumpov govor na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu očekivao se s nestrpljenjem. Prije nego što je stigao u Švicarsku, otvoreno je prijetio carinama, a uvijeno čak i ratom protiv Europe. Do odlaska je od svega toga odustao, barem deklarativno; nužno je ostaviti mogućnost da će se kasnije opet predomisliti.

Međutim, retorički je nedvojbeno reterirao. Tijekom govora u Davosu je po prvi put jasno kazao da neće koristiti vojnu silu kako bi zauzeo Grenland. Kasnije je u objavi na svojoj društvenoj mreži Truth Social poručio da odustaje od carina kojima je ranije prijetio europskim državama čiji su vojnici upućeni na Grenland.

Predomislio se, kaže, nakon razgovora s čelnim čovjekom NATO-a Markom Rutteom. Točan sadržaj njihovog razgovora još uvijek je nepoznat, ali jasno je da šef NATO-a nema ovlasti da pregovara o bilo kakvim teritorijalnim ustupcima, već isključivo o ulozi NATO-a u osiguravanju Arktika.

Briselski Politico odmah je primijetio da u pitanju mora biti još jedan slučaj TACO-a. Akronim je skovao kolumnist Financial Timesa Robert Armstrong: Trump Always Chickens Out. U slobodnom prijevodu, “Trump se uvijek uplaši i povuče”. Sličnom ponašanju američkog predsjednika svjedočili smo i ranije, primjerice kad je u zadnji čas odustajao od najavljenog uvođenja carina.

Cinizmom do ironije

Pokušaj da se ponovo, baš kao ranije u Venezueli, prikaže kao snažan i odlučan vođa ne bi li omađijao američke birače zabrinute zbog visokih troškova života i općeg stanja ekonomije, Trumpu je ovoga puta eksplodirao u lice. Štetu trpe ne samo trenutačni predsjednik i njegov režim, već i same Sjedinjene Američke Države.

Mnogi su europski medijski komentatori i javni intelektualci ovih dana primijetili da bi Trumpove prijetnje Grenlandu mogle biti zadnji čavao u lijes međunarodnog poretka – sigurnosnog i ekonomskog – ustanovljenog nakon Drugog svjetskog rata.

Iako su tenzije privremeno stišane, dojučerašnji saveznici više definitivno ne vjeruju SAD-u te rekonfiguriraju svoje planove za budućnost, ne bi li se riješili sigurnosne, gospodarske i svake druge ovisnosti o Amerikancima. Pokušavajući “učiniti Ameriku opet velikom”, Trump ju je uspio izolirati od najvažnijih saveznika, a da zauzvrat ne dobiva ništa.

Dodatan sloj ironije leži u činjenici da se sve ovo događa zbog klimatskih promjena, bez kojih rudarenje na Grenlandu ne bi bilo moguće. Upravo će rast temperature u arktičkom krugu, dijelu Zemlje koji se najbrže zagrijava, omogućiti eksploataciju grenlandskih resursa. Istovremeno, američki predsjednik Trump kad god stigne uvjerava domaću i međunarodnu javnost da klimatske promjene nisu stvarne, da je riječ o prevari smišljenoj da bi gospodarski osiromašila države orijentirane na zelenu energetsku tranziciju, te da je svima u interesu trošiti što veće količine fosilnih goriva, po mogućnosti kupljenih od američkih fosilnih tvrtki. U skladu s tim proklamiranim uvjerenjem, Trumpov režim formira i javne politike, potpuno napuštajući prevenciju i prilagodbu na klimatske promjene.

Zaključak se nameće sam od sebe: Trump i njegovi saveznici u SAD-u i svijetu zainteresirani su samo za kratkotrajnu korist, za bezobrazno bogaćenje na račun budućih generacija. Najgore posljedice klimatskih promjena svakako će trpjeti netko drugi, a u međuvremenu je šteta propustiti priliku za dobru zaradu.