Slučaj Ukrajina: Ruke uvis, ovo je pljačka

Režim Vladimira Putina vrlo je uspješno svijetom proširio narativ prema kojem su Ukrajinci i “kolektivni Zapad” krivi za invaziju Rusije na Ukrajinu.

Laž koju su uspjeli prodati krajnje je jednostavna, prilično neuvjerljiva i – kako se pokazalo – svejedno vrlo uspješna. Glasi ovako: Rusija je morala “intervenirati” u Ukrajini jer je njena sigurnost bila ugrožena ekspanzijom NATO-a u Europi.

Ovaj narativ preuzimaju političari diljem svijeta: govorili su to američki predsjednik Donald Trump i njegovi pobočnici iz Republikanske stranke, hrvatski predsjednik Zoran Milanović, pripadnici njemačke ekstremističke ljevice i desnice, mađarski autokrat Viktor Orban, bivši talijanski premijer Silvio Berlusconi…

U stvarnosti, to nije ono što se desilo. Ruska invazija na Ukrajinu zapravo je pljačkaški pohod, čija je primarna svrha profitirati od ukrajinskog rudnog bogatstva: fosilnih goriva i rijetkih zemnih metala.

U nastavku ovog teksta najprije ćemo pojasniti zbog čega tvrdnja da je Rusija bila natjerana na intervenciju jer je njena sigurnost bila ugrožena ne drži vodu, a zatim ćemo se osvrnuti na prave razloge zbog kojih se invazija događa.

Kratka povijest NATO saveza

U interpretaciji koju nameće Rusija, sve je započelo raspadom Sovjetskog Saveza. Ruskim liderima tada su navodno iz SAD-a dali garanciju da se NATO neće širiti dalje na istok, da bi ih kasnije prevarili i nekadašnje ruske “saveznike” u Europi natjerali na pridruživanje suprotnom taboru.

Iako postoje prilično jasni dokazi da su Rusi doista dobili neku vrstu usmenih garancija da se NATO neće širiti prema njihovim granicama nakon raspada SSSR-a, o tome ne postoji nikakav formalni sporazum; na papir nikad ništa nije zapisano. 

No, ovakva interpretacija događaja ignorira prilično važan dio historijskog konteksta – činjenicu da države istočne, središnje i južne Europe nitko nije natjerao u NATO. Učlanile su se svojom voljom, prvenstveno pogonjene lekcijama naučenima kroz vlastitu prošlost.

Nakon raspada SSSR-a, NATO se širio sljedećim tempom: 1999. godine ušle su Poljska, Mađarska i Češka, 2004. pridružile su se Bugarska, Estonija, Latvija, Litva, Rumunjska, Slovačka i Slovenija; 2009. su dio saveza postale Hrvatska i Albanija, 2017. je članica postala Crna Gora, 2020. Sjeverna Makedonija te na koncu Finska (2023.) i Švedska (2024. godine).

Veći dio ovih zemalja tijekom 20. stoljeća je u nekom trenutku bio pod sovjetskom vojnom okupacijom, a njihovi građani nisu bili naročito oduševljeni položajem ruskih vazala. 

Samo je manji broj zemalja održao referendume o pridruživanju NATO-u. To su učinili tek Mađarska, Slovenija i Sjeverna Makedonija, pa u njihovom slučaju nedvojbeno znamo da je odluka o pridruženju predstavljala volju većine birača. Međutim, ankete o povjerenju građana u NATO koje se redovito provode unutar država članica sugeriraju da isto važi i za ostale članice pridružene nakon raspada Sovjetskog Saveza.

Drugim riječima, spomenute zemlje u NATO su ušle svojevoljno, tražeći zaštitu od Rusije. NATO je, uostalom, osnovan upravo zbog zaštite od Rusije, nakon što je SSSR 1948. godine povukao niz agresivnih poteza u Europi, uključujući blokadu Berlina i državni udar u Čehoslovačkoj.

Tezu da je pridruživanje zemalja istočne, središnje i južne Europe Sjevernoatlantskom savezu čin agresije ili provokacije uperene prema Rusiji moguće je braniti samo ako se pritom pretpostavlja da bivše članice SSSR-a ili Varšavskog pakta nemaju pravo same donositi odluke o svojoj budućnosti, odnosno da moraju pristati na tumačenje prema kojem su osuđene na život unutar ruske “zone utjecaja”. Međutim, ako se perspektiva tih država uključi u razmatranje, vrlo se jasno ukazuje zaključak da im je članstvo u NATO-u predstavljalo osigurač da ih Rusija u budućnosti neće opet okupirati.

Sve to, naravno, ne znači da istočna ekspanzija NATO-a nije ostavila trag na odnosima Rusije s Europom i SAD-om. Ona predstavlja značajan dio konteksta u kojem su ti odnosi, nakon kratke pauze tijekom 1990-ih kad je Rusija bila previše zauzeta unutarnjim problemima da bi se bavila očuvanjem svog međunarodnog utjecaja, ponovo nategnuti preko granice otvorenog neprijateljstva.

Nije bilo naročito teško predvidjeti da će se upravo to dogoditi. Američki diplomat George Kennan, bivši veleposlanik SAD-a u Sovjetskom Savezu i arhitekt američke hladnoratovske “strategije obuzdavanja” SSSR-a, još je 1997. godine u kolumni za The New York Times nazvao širenje NATO-a na istok “najsudbonosnijom pogreškom američke politike u dobu nakon Hladnog rata”. 

“Takva odluka mogla bi potaknuti nacionalističke, antizapadne i militarističke tendencije u ruskom javnom mnijenju; negativno utjecati na razvoj ruske demokracije; obnoviti hladnoratovsku atmosferu u odnosima između Istoka i Zapada te usmjeriti rusku vanjsku politiku u pravcu koji nam nikako ne bi odgovarao. I, što nije manje važno, mogla bi znatno otežati, ako ne i onemogućiti […] postizanje daljnjeg smanjenja nuklearnog arsenala”, precizno je predvidio Kennan rezultate ekspanzije.

Širenje NATO-a na istok Europe je, dakle, narušilo odnose Rusije s članicama saveza (što je logična posljedica ako imamo na umu da je u pitanju primarno proturuski vojni savez) te osnažilo ruske nacionaliste, pruživši im pogonsko gorivo za raspirivanje starih neprijateljstava. Međutim, je li ta ekspanzija doista ugrozila sigurnost Rusije i potaknula rat u Ukrajini?

Pitanje sigurnosti

Na papiru, NATO je obrambeni vojni savez. Njegova je svrha da zemlje članice solidarno brane jedna drugu u slučaju vojnog napada na bilo koju od članica. Međutim, Rusija smatra da NATO nije strogo obrambeni savez.

Primjere koji podupiru ruske teze nije teško pronaći u novijoj i bliskoj nam povijesti: NATO je tijekom 1990-ih intervenirao u Bosni i na Kosovu, s ciljem zaustavljanja srpske agresije. U Libiji je 2011. podupirao pobunjenike protiv režima Muamera Gadafija, implementiravši zonu zabrane letenja.

Dakle, ako u povijesti NATO-a postoje primjeri intervencija koje nisu bile izazvane napadom na članice saveza, ne može se isključiti mogućnost da će se nešto slično ponavljati i u budućnosti. Približavanje NATO-a ruskim granicama stoga predstavlja ugrozu ruske sigurnosti.

Teza se čini neoborivom, ali samo ako se smetne s uma činjenica da je Rusija – za razliku od Srbije ili Libije – nuklearna sila i jedna od najbolje naoružanih država svijeta.

U javnom se prostoru često nalaze analitičari koji se vole pozivati na historijski ruski strah od prodora kroz “meki trbuh” Rusije, veliku Istočnoeuropsku nizinu, kroz koju su Rusiju već napadali vojnici Napoleona Bonapartea i Adolfa Hitlera. Takve analize, međutim, uglavnom propuštaju spomenuti da se od zadnjeg pokušaja vojnog marša na Moskvu tehnologija ratovanja ponešto promijenila; bitke više ne dobivaju pješadija, laka konjica i mehanizacija marširajući prema neprijatelju, već ih dobivaju dronovi, hipersonični projektili i bombe nevjerojatne razorne moći. 

Iako u razvoju naprednih tehnologija Rusija uglavnom zaostaje za svijetom, to ne važi za vojnu industriju – tu spadaju među globalne lidere. Temeljna doktrina Hladnog rata koju je formulirao otac teorije igara, briljantni matematičar John von Neumann, stoga još uvijek vrijedi: nuklearne sile ne mogu izravno međusobno ratovati, jer bi cijena bila obostrano uništenje.

Da Rusija zapravo nije zabrinuta zbog sukoba s NATO-om na vlastitim granicama, pokazuje slučaj Finske i Švedske. Ove dvije države su se NATO-u priključile reagirajući na rusku agresiju u Ukrajini. Vladimir Putin tada je kazao da je to sasvim u redu.

“Sa Švedskom i Finskom nemamo problem kakav imamo s Ukrajinom. Nemamo teritorijalne razmirice. Ako se Švedska i Finska žele pridružiti [NATO-u], mogu to učiniti. To je njihova stvar. Mogu se pridružiti čemu god žele”, rekao je Putin. 

Problem, dakle, prema riječima samog ruskog predsjednika, nije sigurnosne prirode, već Rusija s Ukrajinom ima “teritorijalne razmirice”. Ruski režim odlučio je da polaže pravo na dio ukrajinskog teritorija. 

U razmatranje je važno uzeti i činjenicu da se Rusija za ulazak Ukrajine u NATO ne mora brinuti barem od 2014. godine; tada je, zbog aneksije Krima i okupacije dijela Donbasa, to postalo (barem privremeno) nemoguće.

NATO, naime, u svoje članstvo ne prima države koje sudjeluju u tekućim, nerazjašnjenim teritorijalnim sukobima. Primanje takvih država bi značilo da se NATO pristaje uključiti u tekući vojni sukob u kojem prethodno nije sudjelovao. 

Rusija to vrlo dobro zna. Kada je vlada američkog predsjednika Georgea W. Busha 2008. godine, usprkos protivljenju europskih saveznika, u pristupni ugovor Hrvatske i Albanije ugradila najavu da će u članstvo NATO-a u budućnosti biti primljene Gruzija i Ukrajina (a nakon što su Gruzijci ranije iste godine održali referendum na kojem se pokazalo da birači pozdravljaju pridruživanje NATO-u), odgovor Rusije bio je upečatljiv. 

Rat u Gruziji, pokrenut na ljeto 2008. godine, zgotovljen je praktički prije nego što je počeo. Rezultat je bio da je Gruzija ostala bez dijela teritorija: Abhazije na Crnom moru i Južne Osetije u unutrašnjosti. Abhazija i Južna Osetija postale su zone “zamrznutog sukoba”, a ulazak Gruzije u NATO time je efektivno onemogućen do rješavanja ovog teritorijalnog spora. Na isti je način Rusija 2014. godine onemogućila ulazak Ukrajine u NATO, anektiravši Krim i okupiravši dio Donbasa. I taj je sukob do 2022. bio uglavnom “zamrznut”. 

Sve navedeno vrlo jasno pokazuje da Rusija nije “morala” napasti Ukrajinu radi vlastite sigurnosti, odnosno radi percipirane sigurnosne ugroze. Svi ruski “argumenti” u prilog takve teze raspali su se već na samom početku invazije; ruski režim netočno je tvrdio da Ukrajinom vladaju nacisti, da su željeli prevenirati napad na ukrajinske teritorije koje je Rusija okupirala 2014. godine, da na teritoriju Ukrajine postoje tajni američki, odnosno NATO-ovi laboratoriji za razvoj biološkog oružja…

Svrha svih tih laži bila je da prikrije stvarne, opipljive razloge zbog kojih je Rusija 2022. godine krenula u otvoreni rat protiv Ukrajine, nastavivši sukob koji su započeli osam godina ranije. 

Rudna bogatstva

Nije slučajnost da su četiri istočnoukrajinske regije na koje Rusi polažu pravo ujedno i najbogatiji dio Ukrajine, ako promatramo resurse kojima obiluju: fosilna goriva, željezo i druge rude, rijetki zemni metali… Čitava priča je počela zbog strateški najvažnijeg fosilnog energenta, praktički nezamjenjivog u industrijskoj proizvodnji i elektroenergetici – zemnog plina. Da bismo shvatili ruske motive, moramo se vratiti desetljeće i pol unazad. 

Plan za “zarobljavanje plinom” bio je izvrsno osmišljen i proveden. Do konca prvog desetljeća 21. stoljeća, Rusija je plinovodima za sebe vezala značajan dio središnje Azije, istočne Europe i Europske unije. Većina plina koji se na ovom području trošio – za grijanje, proizvodnju struje, petrokemijsku i druge energetski intenzivne industrije – dolazio je iz Rusije. 

Prihodi od zemnog plina nisu, naravno, mogli sasvim konkurirati zaradi od nafte, ali postali su vrlo značajni. Državni plinski gigant Gazprom bio je jedna od najvrjednijih svjetskih tvrtki. Zemni je plin za Rusiju, međutim, imao dublji strateški značaj od same zarade. 

Dobavljača nafte je relativno lako promijeniti, ali plin je nešto drugo: zbog njegovih transportnih specifičnosti, pronalazak alternativnog dobavljača podrazumijeva skupa i dugotrajna infrastrukturna ulaganja. Onaj tko drži ruku na plinskom ventilu stoga može tražiti i određene političke ustupke od onih koje opskrbljuje. Ruski je režim tu privilegiju kroz godine obilato koristio. Gazprom je slovio za najmoćnije oružje u Putinovom arsenalu.

A onda se na horizontu počeo ukazivati problem. Susjedna Ukrajina pronašla je vlastite zalihe zemnog plina na moru i kopnu, dovoljno velike da ugroze ruski monopol na europskom plinskom tržištu. 

Dva velika plinska polja otkrivena su na ukrajinskom kopnu 2010. godine, jedno na istoku, drugo na zapadu zemlje. Godine 2012. otkriveno je podmorsko polje nedaleko od Krima. 

Svim ovim poljima je zajednička značajna dubina na kojoj se ležišta plina nalaze, zbog čega ih je moguće eksploatirati isključivo tehnologijom hidrauličkog frakturiranja tj. frackinga. Ruski Gazprom ovu tehnologiju tada još nije imao – u eksperimentiranje s frackingom krenuli su tek 2022. godine – pa za eksploatacijske ugovore na ukrajinskim poljima nije ni mogao konkurirati; koncesije su dobili zapadnjački fosilni giganti.

Natječaji su provođeni u vrijeme dok su Ukrajinom vladali Viktor Janukovič i njegova proruska Stranka regija, svrgnuti s vlasti u masovnim prosvjedima koji su izbili 2013. godine, a koje Rusija otad pokušava predstaviti kao “državni udar” u režiji američkih obavještajnih službi. U pitanju je priča koja se nadaleko proširila te se često ponavlja i u hrvatskom javnom prostoru, iako Rusija za takve tvrdnje nikad nije uspjela ponuditi opipljive dokaze. Štoviše, dostupne informacije sugeriraju da je u pitanju još jedna laž ruskih propagandista.

Crnomorska polja trebao je eksploatirati konzorcij predvođen ExxonMobilom, ugovor za eksploataciju polja u Donbasu dobio je Shell, a na zapadu Ukrajine je bušotine trebao postaviti Chevron. Svi ti ugovori su 2014. raskinuti zbog “više sile” odnosno “geopolitičke nestabilnosti”. Da bi ugovori za eksploataciju fosilnih goriva bili isplativi, nužna je mogućnost višedesetljetnog planiranja proizvodnje. Nakon što je Rusija anektirala Krim i okupirala dio Donbasa, takvo planiranje više nije bilo moguće.

Da Rusija 2014. godine nije napala Ukrajinu, proizvodnja plina u toj državi značajno bi narasla. Viškovi bi se prelijevali na tržište Europske unije, prema kojem vode ukrajinski plinovodi. Ruski prihodi od plina bi se smanjivali, a s njima i prostor za korištenje ovog dragocjenog energenta kao poluge pritiska za privređivanje političkih ustupaka.

> > Kako je Rusija ostala bez europskog plinskog tržišta

Pod ukrajinskom zemljom ne leže samo fosilna goriva. Tu su i rijetki zemni metali te druge kritične sirovine: litij, titanij, uranij, grafit… Europskoj uniji te su sirovine nasušno potrebne, zbog čega je na ljeto 2021. godine s Ukrajinom potpisala ugovor o strateškom partnerstvu. Minerali su se trebali rudariti u Ukrajini, mahom u istočnim dijelovima zemlje te izvoziti na europsko tržište. Od 34 različita minerala koje EU klasificira kritičnima, u Ukrajini se mogu pronaći nalazišta njih 22.

Dan prije nego što je sporazum potpisan, Vladimir Putin je objavio ozloglašeni esej u kojem negira ukrajinsku državnost te tvrdi da su Rusi i Ukrajinci jedan narod, tj. da Rusija polaže povijesno pravo na Ukrajinu. Par mjeseci kasnije, u studenom 2021. godine, američki dužnosnici obznanili su da imaju obavještajne podatke koji sugeriraju da se Rusija priprema za rat. Ruska vojska je u veljači 2022. godine krenula u napad. 

> > Rijetki zemni metali – kako pohlepa za resursima (opet) izaziva štetu

Ukrajinske zalihe rijetkih zemnih metala i drugih traženih sirovina su među najvećima u Europi. U pitanju su resursi bez kojih zelena energetska tranzicija neće biti moguća, što znači da će potražnja za njima u godinama koje predstoje osjetno rasti. Posebno bi unosne mogle biti ukrajinske zalihe litija, metala ključnog u proizvodnji baterija, za koje se procjenjuje da bi mogle biti najveće u Europi.

Napuštanje fosilnih goriva, naime, nije samo sigurnosno i zdravstveno, već i ekonomsko pitanje. Proizvodnja energije iz obnovljivih izvora postala je tržišno isplativija nego korištenje fosilnih energenata, što znači da će države koje leže na zalihama sirovina potrebnih da se zelena tranzicija provede značajno profitirati od neizbježnog rasta potražnje za sirovinama potrebnim za proizvodnju baterija, solarnih panela, vjetroelektrana i drugih tehnoloških rješenja nužnih za eksploataciju, transport i potrošnju čiste energije.

> > Baterije rješavaju najveći problem zelene energetske tranzicije

Rusija ne krije da želi raspolagati profitima od ukrajinskih zaliha. Ukrajinska prirodna bogatstva već su pokušali koristiti za trgovanje s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom, pokušavajući tako lišiti Ukrajince pomoći koja im stiže od vojno najmoćnijeg saveznika. Pravovremeno su uočili Trumpovu glad za resursima, jasno demonstriranu u pretenzijama iskazanima prema Venezueli, Grenlandu, Iranu… Međutim, američki predsjednik je u konačnici procijenio da bolji deal može dobiti ako eksploataciju tih zaliha ugovori sa samim Ukrajincima.

Rusiji to nije prihvatljivo. Četiri pokrajine na istoku Ukrajine – Donjeck, Herson, Lugansk i Zaporožje – već su proglasili svojim teritorijem u rujnu 2022. Na okupiranim teritorijima nalazi se oko polovice ukrajinskih rudnih bogatstava. Ukupna vrijednost prirodnih resursa koje Rusija pokušava prisvojiti procjenjuje se na više od 12 bilijuna dolara. Samo se čeka pobjeda na bojišnici pa rudarenje može početi.

> > Slučaj Etiopija: Borba za more, borba za energiju

> > Slučaj Iran: Još jedna priča o prljavoj energiji

> > Slučaj Venezuela: Sukob zbog nafte koja nikome ne treba

> > Slučaj Grenland: Kad klima mijenja kartu svijeta

> > Slučaj Janaf: Geopolitika jednog naftovoda