Klimatske promjene i pitka voda: Kakva je budućnost hrvatskih izvorišta?

Posljednje veće redukcije vode za ljudsku potrošnju u Hrvatskoj zabilježene su na ljeto 2022. godine u Istarskoj županiji, kada su zbog dugotrajne suše i niskih razina vode u izvorištima uvedena ograničenja potrošnje. Slični izazovi pojavili su se 2024. godine u Zadarskoj županiji, gdje se vodoopskrbni sustav našao pod pritiskom zbog nepovoljnih hidroloških prilika, rekordne ljetne potrošnje i krađe vode, odnosno ilegalnog priključivanja na javni sustav (1,2).

Takvi događaji još uvijek su iznimka, a ne pravilo. Hrvatska se ubraja među europske države najbogatije slatkovodnim resursima i trenutačno ne spada među područja s visokim rizikom od dugotrajnih suša.

Međutim, klimatske promjene već mijenjaju vodni ciklus diljem Europe. Kako smo pisali, Španjolska se posljednjih godina suočava s ozbiljnim nestašicama vode i ograničenjima potrošnje zbog dugotrajnih suša, a slične probleme dijele i druge zemlje južne Europe.

Stručnjaci upozoravaju da ni Hrvatska neće ostati pošteđena posljedica klimatskih promjena. Zbog toga pitanje zaštite i održivog upravljanja vodnim resursima postaje sve važnije.

Istražili smo s kakvim izazovima bi se hrvatska vodocrpilišta u budućnosti mogla suočiti, jesu li neki od tih problema već prisutni te koje se mjere poduzimaju da bi se osigurala sigurna opskrba pitkom vodom.

> > Pitka voda na javnim mjestima: Kako stoje gradovi na obali?

Manja izvorišta prva osjećaju posljedice klimatskih promjena

Hrvatska ima oko 670 vodozahvata za javnu vodoopskrbu, pokazuju podaci koje smo dobili od Hrvatskih voda.

U sustavu javne vodoopskrbe oko 82 posto vode dolazi iz podzemnih izvora, kao što su izvori, bunari i vodocrpilišta. U gotovo dvije trećine vodoopskrbnih zona ta je voda dovoljno kvalitetna da prije distribucije ne zahtijeva obradu, osim uobičajene dezinfekcije (HZJZ).

Tijekom posljednjih deset godina izvan funkcije je stavljen tek manji broj vodocrpilišta, ponajprije zato što su ih zamijenila nova i veća crpilišta. Ostali razlozi uključuju previsoke troškove sanacije, prodor slane vode u priobalnim vodonosnicima, smanjenje izdašnosti zbog dugotrajnih suša te onečišćenje uzrokovano intenzivnom poljoprivredom, mikroorganizmima ili industrijskim aktivnostima.

U ovom trenutku, navode iz Hrvatskih voda, nema naznaka da bi neka od aktivnih vodocrpilišta u skoroj budućnosti mogla postati neiskoristiva. Međutim, češća sušna razdoblja, promjene u rasporedu oborina i veći pritisak na izvorišta i podzemne vode, osobito tijekom ljetnih mjeseci kada je potrošnja najveća, svakako će imati utjecaja na njih.

Hidrolog Josip Rubinić, koji je radio na prijedlogu Strategije za prilagodbu klimatskim promjenama, pitali smo da nam pojasni točan mehanizam.

“Što je područje prihranjivanja nekog izvorišta manje, to je u pravilu veća varijabilnost njegove izdašnosti i veća njegova osjetljivost. Tako da je za očekivati da će sve više problema biti s manjim izvorima te će isti biti sve manje pouzdani za vodoopskrbu. Time će porasti i pritisci na veća regionalna crpilišta pa je za očekivati sve više problema koji se već sada pojedinih godina manifestiraju na pojedinim lokacijama”, kaže nam.

Dodaje da očekivane promjene oborinskog režima, osobito produljenje sušnih razdoblja, u kombinaciji s porastom temperature zraka, smanjuju količinu oborina koja se pretvara u otjecanje te posljedično smanjuju vodne zalihe raspoložive za vodoopskrbu.

“Modeliranja koja smo proveli za neka izvorišta vodoopskrbe u Istri, a koja su temeljena na različitim klimatskim scenarijima, pokazuju na očekivano daljnje smanjenje sezonskih vodnih zaliha u vrijeme kad su potrebe za vodoopskrbom najveće, za priobalnu Hrvatsku je to je uglavnom kraj ljetnog razdoblja.”

Rubinić skreće pažnju na to da promjene u oborinskom režimu, osobito češće i intenzivnije kiše, povećavaju mutnoću vode na krškim izvorištima.

“Kako su čestice mutnoće dobar sorbent čestica drugih onečišćenja, to ima za posljedicu pogoršanje kakvoće vode tijekom i nakon takvih kišnih epizoda, posebno ako se javljaju tijekom i nakon dugotrajnih sušnih razdoblja.” 

Nakon obilnih kiša voda kroz krški vodonosnik teče znatno brže. Takav snažan protok podiže sediment koji se tijekom sušnog razdoblja nataložio u pukotinama i kanalima te ga prenosi do izvorišta. Posljedica je povećana mutnoća vode.

> > Državna revizija: Hrvatske vlasti zabušavaju u prilagodbi na klimatske promjene

Mutna voda nije nužno zdravstveni rizik

O onečišćenjima pričamo i s Magdalenom Ujević Bošnjak, voditeljicom Odjela za kontrolu zdravstvene ispravnosti voda i vodoopskrbu pri Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo. Ulovili smo je na dan kada je s kolegama pred objavu “peglala” gore spomenuto izvješće HZJZ-a o vodi za ljudsku potrošnju u protekloj 2025. godini. 

“Zadnjih nekoliko godina broj neispravnih uzoraka je nizak, krećemo se između 1,5 i 2,5 posto . I 2025. godine je slična situacija, imali smo ukupno 2,5 posto neispravnih uzoraka u javnoj vodoopskrbnoj mreži”, kaže te dodaje kako je važno pritom gledati po kojim parametrima su uzorci neispravni.

Parametri se, naime, dijele na kemijske, mikrobiološke i indikatorske. Ovakva podjela je, objašnjava Ujević Bošnjak, uvedena ulaskom u Europsku uniju,  budući da tako nalaže europska  Direktiva o kvaliteti vode namijenjene za ljudsku potrošnju. Indikatorski parametri nisu od velikog zdravstvenog značaja, no ukazuju na to da postoje određene promjene u vodoopskrbnim sustavima. 

“Mutnoća je jedan od tih parametara; iako nije parametar zdravstvenog značaja, nije prihvatljivo imati mutnu vodu. U takvim situacijama isporučitelji će povećati koncentraciju klora, unutar dozvoljenih granica, kako bi voda bila mikrobiološki ispravna. Također će pojačati monitoring i uključiti češće praćenje produkata dezinfekcije kako bi bili sigurni da je isporučena voda i po tim parametrima zdravstveno ispravna”, kazala je za Klimatski portal.

Ističe da spomenuta direktiva ne propisuju maksimalnu dopuštenu vrijednost za mutnoću vode, već samo zahtijeva da bude prihvatljiva potrošačima. Zbog lakšeg praćenja kakvoće vode mnoge su države članice same odredile granice za taj pokazatelj, koje se najčešće kreću između 3 i 5 NTU-a. U Hrvatskoj je dopuštena vrijednost 4 NTU-a, no njezino prekoračenje ne znači automatski da voda predstavlja rizik za zdravlje ljudi.

Kad klimatske promjene zagrijavaju vodu za piće

Iako je broj neispravnih uzoraka u javnoj vodoopskrbnoj mreži nizak, važno je pritom razlikovati razloge zbog kojih pojedini uzorci ne zadovoljavaju propisane vrijednosti. Gotovo 0,5 posto uzoraka neispravno je zbog situacija u kojima postoje dopuštena odstupanja, dodaje Ujević Bošnjak.

Kao primjer navodi temperaturu vode, parametar koji je djelomično povezan s klimatskim promjenama. Na temperaturu vode na razini Europske unije ne postoji propisana maksimalna dopuštena vrijednost, no Hrvatska je odredila granicu od 25 stupnjeva. Tijekom dugotrajnih vrućina i toplinskih valova isporučiteljima vodnih usluga može se dopustiti prekoračenje te vrijednosti, ali uz pojačani nadzor.

“Ali onda je jako važno da svi odgovorni u sustavu znaju da se to događa kako bi se provodile češće analize, povisila razina klora i poduzele druge potrebne mjere. Prema našim propisima dozvoljeno je imati 0,5 mg rezidualnog klora po litri u vodoopskrbnoj mreži, a većina naših isporučitelja održava oko 0,2 mg po litri. Oni imaju još prostora za povećanje koncentracije do 0,5 i pritom ostati unutar propisa, upravo zato da budemo  sigurni da ove visoke temperature neće dovesti do naknadnog rasta mikroorganizama u vodoopskrbnim sustavima“, kaže.

Rubinić na povećanje temperature vode gleda iz druge, hidrološke perspektive. Ona, naime, ima velik utjecaj na vodne resurse i akvatičke ekosustave.

“Općenito se pri razmatranju utjecaja klimatskih promjena na vodne pojave najčešće to promatra kroz prizmu promjena oborinskog režima. No, na vodne resurse iznimno velik utjecaj imaju i temperature, one uvjetuju i dulji vegetacijski ciklus i veću potrošnju vode na evapotranspiraciju i isparavanje, a time i na smanjenje dijela oborina koje se pretvaraju u otjecanje i formiraju vodne zalihe.”

> > Ne mora nam biti ovako vruće

Podzemne vode još uvijek su visoke kvalitete

Kad je riječ o onečišćenjima vodocrpilišta, Hrvatskoj ih nije bilo mnogo.

Najpoznatiji su slučajevi iz Zagreba, gdje je zbog pogoršanja kvalitete podzemne vode dio crpilišta prestao s radom. Vodocrpilište Prečko isključeno je iz javne vodoopskrbe 1993. godine zbog visokih koncentracija nitrata, dok je vodocrpilište Horvati zatvoreno 1996. godine zbog povišenih koncentracija nitrita, mikrobiološkog onečišćenja i smanjene izdašnosti.

Josip Terzić, geolog s Hrvatskog geološkog instituta, objašnjava nam da u Hrvatskoj srećom (ili nesrećom, dodaje) praktički nema velikih zagađivačkih industrija, naročito u slivovima krških vodonosnika, zbog čega je kvaliteta vode još uvijek izvrsna.

“Urbanizacija u Dalmaciji je vezana uz obalu dok su vodonosnici u zaleđu, gdje praktički nema nikakve gradnje. Sada je puno manje i divljih odlagališta otpada nego prije 20 godina kada su ljudi češće bacali otpad u špilje, jame i slično. Centri za gospodarenje otpadom koji se planiraju, grade se prema standardima, tako da ni tu ne vidim neku posebnu ugrozu.”

To potvrđuje i posljednji izvještaj Instituta za vode Josip Juraj Strossmayer o stanju podzemnih voda. Prosječne godišnje koncentracije ispitivanih pokazatelja na 95 posto mjernih postaja nisu prelazile propisane standarde kakvoće podzemnih voda ni granične vrijednosti onečišćujućih tvari.

Isti je institut nedavno prvi put proveo istraživački monitoring mikroplastike u vodi namijenjenoj za ljudsku potrošnju. Rezultati uzoraka vode nakon obrade i vode iz vodoopskrbne mreže pokazali su niske koncentracije mikroplastike, usporedive ili niže od vrijednosti navedenih u dostupnoj europskoj literaturi (HZJZ).

S Terzićem smo razgovarali nakon što se vratio s Visa, gdje je sudjelovao u gađenju velikog požara koji je početkom srpnja poharao otok. Stoga smo ga pitali kako požari – koji su zbog klimatskih promjena sve češći i intenzivniji – utječu na stanje vodonosnika.

“Paradoksalno, ali čak i blago pozitivno. Zbog toga što je izgorjela vegetacija, može se malo povećati infiltracija. Dakako, dok se ne ispere ona sva čađa i dok ne dođu prve veće kiše, moglo bi biti zamućenja. Znalo je biti situacija da je voda gotovo crna, ali to traje svega dva ili tri dana. Nakon toga se povećava infiltracija jer nema više vegetacije, tako da je manje isparavanja iz tla i više vode dolaze do vodonosnika.”

> > Europi “gori pod nogama”: Ima li Europski parlament odgovor?

Skup i dug oporavak nakon onečišćenja

Iako su klimatske promjene jedan od sve većih pritisaka na vodne resurse, u Hrvatskoj zasad nema mnogo slučajeva dugotrajno onečišćenih vodocrpilišta.

Ujević Bošnjak kaže kako se u dosadašnjem radu susrela s nekoliko većih slučajeva, među kojima izdvaja onaj iz 2013. godine, kada je monitoringom podzemnih voda na području varaždinskog crpilišta Bartolovec utvrđena prisutnost tetrakloretena. Vodovodno poduzeće Varkom u posljednjih 13 godina provelo je više istraživanja s ciljem da utvrde izvor zagađenja, ali i dalje se ne zna pouzdano odakle ono potječe. Unatoč tome, problem nije doveo do ugrožavanja zdravstvene ispravnosti vode za potrošače jer se na toj lokaciji voda crpi iz dva vodonosna sloja čije se vode za potrebe vodoopskrbe miješaju.

Zanimalo nas je koliko je teško obnoviti vodocrpilište u slučaju zagađenja. 

“Remedijacija vodonosnika je težak, zahtjevan i dugotrajan posao. Najčešće se traže nova crpilišta ili se pristupa tehnološkim rješenjima obrade zahvaćene vode prije distribucije potrošačima. Ona koja su u prošlosti zagađena, npr. ona zagrebačka, jednostavno su napuštena i više se ne koriste za potrebe javne vodoopskrbe. U slučaju da Zagreb jednog dana bude imao problema s količinom vode, ona bi se možda mogla koristiti za pranje trgova i ulica, odnosno kao tehnološka voda”, kaže Ujević Bošnjak. 

U nekim regijama, dodaje, određena onečišćenja su prirodno prisutna, poput arsena koji se u dubokim vodonosnicima istočne Slavonije nataložio tijekom pleistocena. Zbog toga se u toj regiji već desetljećima primjenjuju tehnologije uklanjanja tog elementa iz vode za ljudsku potrošnju.

Zaslanjenje – prijetnja obalnim vodonosnicima

Svi sugovornici s kojima smo razgovarali ističu kako su na klimatske promjene osjetljiviji krški vodonosnici u odnosu na one aluvijalne.

“Prije svega, krški vodonosnici imaju manji porozitet pa zbog toga imaju i manju mogućnost sezonskog čuvanja vodnih zaliha, a zbog pukotinskih sustava u njihovim vodonosnicima, brže se i prazne. Drugi je razlog njihova veća otvorenost na vanjske utjecaje, pa tako i prethodno spomenut problem mogućeg zaslanjivanja njihovih vodonosnika u priobalnim područjima Hrvatske, kao i brz transfer onečišćenja pri pojavama intenzivnih oborina”, objašnjava Rubinić. 

Kaže i da zbog krškog terena na priobalnom području ima manje površinskih vodotoka, a teren je vodopropusniji, zbog čega je manja mogućnost osiguravanja sezonskih vodnih zaliha za navodnjavanje izgradnjom akumulacija.

“Rastu pritisci na vodoopskrbni sustav da se iz njega zadovoljava dio potreba za vodom za navodnjavanje poljoprivrednih površina, okućnica i slično, tako da će u budućnosti i to postati sve veći problem ako se ne osiguraju dodatne vodne zalihe za navodnjavanje, promijeni struktura poljoprivrednih kultura i ne posveti više pozornosti regeneraciji tla poljoprivrednih površina. Naravno, isto vezano uz potrebu promjene strukture poljoprivrednih kultura i primjenu regenerativne poljoprivrede vrijedi i za kontinentalni dio Hrvatske, gdje su u još većoj mjeri zastupljene poljoprivredne površine.”

> > Kako istovremeno uzgajati govedinu i uklanjati ugljik iz atmosfere

Naš sugovornik Terzić kaže kako bi, ako se obistine klimatski modeli, zaslanjenja mogla postati učestalija i intenzivnija. Na to upozorava i rad iz 2020. godine, čiji je koautor, a koji donosi analizu vodonosnika Bokanjac–Poličnik kod Zadra, važnog izvora pitke vode za šire zadarsko područje.

Modeli pokazuju da će zbog porasta temperature i promjena u režimu oborina doći do značajnog smanjenja prirodnog prihranjivanja vodonosnika. Deficiti vodne bilance u najsušnijim mjesecima, kada su potrebe za vodom najveće, mogli bi sredinom 21. stoljeća (2021. – 2050.) premašiti 7,1 – 10,2 posto, a krajem stoljeća (2071. – 2100.) dosegnuti 39,6 – 47,8 posto.

“Zaslanjenja se događaju kad padnu tlakovi, to se događa najčešće u otočkim vodonosnicima. Imamo dobra crpilišta koja svakih par godina znaju zaslaniti. To se dogodi ako su hidrološki uvjeti nepovoljni, odnosno, ako par godina zaredom ne padnu dobre kiše. U takvim situacijama vodovodi javljaju građanima da se voda koristi samo kao tehnička voda”, tumači Terzić i dodaje da se lagana zaslanjenja znaju zabilježiti i na nekim od zadarskih i istarskih crpilišta.

Koliko je potrebno vodonosniku da se oporavi od takvog događaja, pitali smo.

“Ako se to dogodi, potrebno je smanjiti crpnu količinu ili prestati crpiti. Situacija se može vratiti na staro za svega par sati ili dana, dok će negdje biti potrebno i mjesec dva.”

Budućnost vodoopskrbe je u boljem upravljanju

Pitali smo sugovornike koje bi mjere trebalo poduzeti kako bi se u nadolazećim desetljećima zaštitili vodni resursi.

Terzić smatra kako je jedan od problema u Hrvatskoj sve veće širenje šuma na nekadašnjim poljoprivrednim površinama, odnosno proces reforestacije.

“Kod nas je problem dodatni u Hrvatskoj reforestacija, odnosno sve više je neobrađenih površina koje preuzimaju šume. Mogli bi krenuti od toga. Kada bi se više tih površina kultiviralo, to bi doprinijelo infiltraciji vode u podzemlje odnosno bilo bi iz više razloga dobra stvar. Neke posebne mjere se u ovom trenutku ne mogu raditi, osim možda traženja novih zaliha vode, dopremanja vode iz susjednih vodocrpilišta i vodonosnika. Drugim riječima, povezivanja vodovodnih sustava.” 

A isplati li se više ulagati u istraživanje novih crpilišta ili tražiti druga rješenja?

“Ako se planira novo crpilište, svakako su potrebna istraživanja. Međutim, ta istraživanja su vjerojatno puno isplativija nego kopanje novih hidrotehničkih tunela i izgradnja cijelih vodovoda, na primjer iz Like, izvorišta Gacke do Dalmacije. Moguće je i izvedivo, ali ekstremno skupo.”

Rubinić smatra da se upravljanje postojećim vodnim resursima može dodatno unaprijediti, odnosno optimizirati korištenje različitih vodozahvata – izvorišta, izravnih zahvata iz vodonosnika, akumulacija i vodotoka.

“Vodoopskrbni sustavi su sve složeniji u smislu postojanja više različitih tipova vodozahvata, a i povezaniji pa je moguće u određenim razdobljima npr. više koristiti pojedine izvore, a štedjeti vodu iz akumulacija, ili pak puniti akumulacije dodatnim rezervama voda iz pojedinih izvorišta ako za to postoje mogućnosti i slično. Suvremeni način upravljanja izvorištima u smislu korištenja njihovih rezervi voda podrazumijeva ne samo praćenje stanja u njihovom slivu i vodonosniku, nego i na nizvodnijem području ako preljevne vode izvorišta osiguravaju vode površinskim vodotocima.”

Dodaje da trebno voditi računa o osiguravanju tzv. ekološki prihvatljivog protoka, koji za velik dio takvih vodozahvata u Hrvatskoj još nije određen. Osim toga, radi smanjenja utjecaja na prirodno okruženje, potrebno je u što većoj mjeri višekratno koristiti vodu za određene potrebe, kao i smanjiti prekomjerne gubitke u vodoopskrbnim sustavima.

Uz upravljanje postojećim vodnim resursima, važan je i bolji nadzor nad stanjem voda te veća zaštita područja s kojih se izvorišta napajaju.

Ujević Bošnjak ističe da različite institucije već imaju velik broj podataka prikupljenih kroz monitoring, no smatra da bi bilo korisno osuvremeniti baze podataka kako bi njihova razmjena i daljnja upotreba – primjerice za potrebe modeliranja, praćenja dugoročnih trendova i donošenja strateških odluka – bile jednostavnije.

“Dodala bih kako su jedan od izazova i zone sanitarne zaštite i potencijalne neželjene aktivnosti u njima. Čini mi se da tu generalno imamo prostora za napredak, u smislu da bi se neke odluke o zonama možda mogle revidirati, a neke bolje poštivati. Naravno, ne može se sve zabraniti, ali trebalo bi pronaći balans između aktivnosti na određenom području i zaštite vodnih resursa”, kaže. 

Pritom je, zaključuje, jednako važno informirati javnost o tome koliko svakodnevne aktivnosti mogu utjecati na kakvoću podzemnih voda.

“Iako se već rano u školama i kroz druge oblike edukacija uči o vodi i o zaštiti prirode, moj je dojam da do ljudi teško dopire svijest o tome da mnoge naše radnje mogu negativno utjecati na okoliš. Možda jedan poljoprivrednik koji nepropisno koristi pesticide ili građanin koji ima nepravilno izgrađenu septičku jamu neće ugroziti kvalitetu vode, ali ako nas je više i ako svi to radimo, zasigurno utječemo na našu podzemnu vodu.”