“Otpad o društvu govori puno više no što mislimo”

USKOK je u petak na području Čakovca, Senja, Zagreba i Karlovca uhitio više osoba osumnjičenih za teška kaznena djela protiv okoliša u sastavu zločinačkog udruženja. Riječ je o proširenju istrage u slučaju ilegalnog odlaganja otpada u Gospiću, Benkovcu i Senju.

Prema pisanju medija [1, 2], Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta sumnja da je teško kazneno djelo protiv okoliša počinio i Željko Teufel, član uprave tvrtke Cezar, najveće članice CIOS grupe Petra Pripuza.

Podsjetimo, Cezar je jedna od kompanija kojoj je Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost (FZOEU) povjerio oko 11 milijuna eura vrijedan posao uklanjanja otpada rasutog uz silos bivšeg PPK Velebit u Gospiću. Riječ je o početku sanacije koja će se provoditi u četiri faze.

“Za izvođenje radova odabrana je zajednica ponuditelja CE-ZA-R d.o.o., C.I.A.K. d.o.o., SAUBERMACHER-TS d.o.o., KEMIS-TERMOCLEAN d.o.o. i KEMOKOP d.o.o. s ponudom vrijednom 8,77 milijuna eura bez PDV-a”, objavio je Fond krajem rujna.

Na pitanje kako će izgledati ako novac za sanaciju dobije tvrtka osumnjičena da je i sama sudjelovala u ilegalnom odlaganju otpada, ministrica zaštite okoliša Marija Vučković kazala je samo da ugovori s tvrtkom Cezar još nisu potpisani te da će provjeriti “kako ove okolnosti utječu na postupak sanacije i završetak procesa nabave”. Sanacija se, tvrdi, neće odgađati, a poništenje natječaja razmotrit će “ako postoje zakonski razlozi”. Ipak, ministrica vjeruje u presumpciju nevinosti.

Prije nekoliko dana bageri su iskopali još jednu “otpadnu aferu”. Izgradnja 15 milijuna eura vrijednog wellnessa i lječilišta na lokaciji Termi Jodno u Sisku zaustavljena je nakon što su izvođači radova prilikom kopanja temelja našli opasan otpad star desetljećima.

Malo je koga u Sisku ovakvo otkriće iznenadilo, stanovništvo ovoga kraja već je naviklo boriti za zdrav životni prostor. Predvođeni građanskom inicijativom “Siščani ne žele biti smetlišćani”, ove godine uspješno su zaustavili izgradnju megafarmi pilića u Sisačko-moslavačkoj županiji. Pobunili su se i zbog obrade “crnog brda” troske iz Biljana Donjih u sisačkom pogonu tvrtke Kemokop, na lokaciji okruženoj kućama, 20-ak minuta šetnje od centra grada. I Kemokop je jedna od tvrtki koje je Fond za zaštitu okoliša odabrao za sanaciju ilegalno odloženog otpada u Gospiću.

Sisak se tako našao na listi sela i gradova koji su iskorišteni kao ilegalni deponiji. Gospić, Poznanovec, Benkovac, Kistanje, Vrsine, Slavonski Brod slučajevi su o kojima smo izvještavali na Klimatskom portalu.

Zašto su baš ta mjesta odabrana da budu mjesto zločina protiv okoliša, pitanje je na koje smo pokušali odgovoriti u razgovoru s Dankom Simićem, sveučilišnim asistentom na Odsjeku za geografiju i regionalne znanosti Sveučilišta u Grazu te etnologinjom Teom Škokić s Instituta za etnologiju i folkloristiku (IEF).

Otpad kao odraz društvenih obrazaca

Danko Simić se otpadom kao odrazom društvenih obrazaca bavio baš na primjeru Siska [1, 2].

“Otpad nije odvojen od društva, iako naoko nevidljiv”, objašnjava.

Otpad i njegovo odbacivanje Simić promatra kroz prizmu (ne)vidljivosti i nije iznenađen što se otpad često odbacuje u napuštene tvornice te ekonomski i geografski deprivirane sredine.

“Jednom kada ga se riješimo, otpad više ne doživljavamo. A upravljanje otpadom (eng. waste management) u jednu ruku upravo računa na to i zapravo funkcionira tako da otpad mora postati nevidljiv.”

Simić dodaje i da su brojna područja ilegalnog odlaganja otpada izvana shvaćena kao da su “u deficitu nečega – znanja, mladih, kapitala”. Uz to, napuštene tvornice, pa i onda i regije poput šire Sisačko-moslavačke županije, odaju dojam da se ondje “može bilo što”.

“Ta mjesta stoje pusta i prazna, ili napuštena, pa raznorazni akteri misle ‘to možemo iskoristiti’. Kada konkretno govorimo o industrijskim postrojenjima, ona su nekako odvojene od stanovništva, fizički, ali i metaforički.”

Za primjer daje Željezaru Sisak, nekoć poznatu po proizvodnji čeličnih proizvoda, koja je u Jugoslaviji zapošljavala 14 000 radnika.

“Recimo, oko Željezare ima takozvanih tampon-zona. Okružuje je brezina šuma koja je napravljena kao neki tip barijere, kao nešto što treba napraviti membranu između toga gdje ljudi žive, rade i gdje je potencijalno opasno.”

Dodajmo tu godine pretvorbe i privatizacije, promjenu organizacije tog prostora, nejasnoću u pogledu toga radi li ona uopće ili ne. Sve to, Simić opisuje, dovodi do zamagljenja odnosa, nevidljivosti i nejasnosti mjesta, pa se ljudi uspijevaju distancirati od određenog prostora.

Kad u jednadžbu dodamo blizinu Capraških poljana, nedaleko industrijske zone Sisak jug, naselja u kojem živi uglavnom romsko stanovništva, a industrije više uglavnom nema, stvari postaju jasnije.

“Vrlo često se ljudi osjećaju zapostavljeno, komentiraju kako nikome nisu zanimljivi te se politički sve odlučuje u Zagrebu. Kad sve to uzmemo u obzir, na primjeru otpada jasno vidimo kako on o društvu govori puno više no što mislimo”, zaključuje Simić.

> > U čemu je zapravo hrvatski problem s otpadom? I kako ga možemo riješiti?

Na udaru mjesta gdje je zemljište jeftino, a nezaposlenost velika

Tea Škokić prije dvije godine objavila je znanstveni rad “Ranjive zajednice i okolišna nepravda: slučaj Vrginmost” u kojemu je istražila probleme s kojima se suočila lokalna zajednica.

Naime, u Vrginmostu je tvrtka Phaten Plastic Recycling u neadekvatnim uvjetima talila plastiku iz različitih europskih država nauštrb zdravlja lokalnog stanovništva. Ta kineska tvrtka zakupila je staru tekstilnu tvornicu smještenu u blizini obiteljskih kuća, dječjeg vrtića i škole. O slučaju Vrginmosta izvještavali smo na Klimatskom portalu.

Kako kaže naša sugovornica, uglavnom se radi o mjestima gdje su zemljišta jeftina, a stanovništvo zbog manjka radnih mjesta možda podložnije “argumentu da će bilo kakva investicija, pa onda i industrija otpadom ili zagađivačka industrija, donijeti razvoj i zapošljavanje”.

Je li očekivanje da neće biti lokalnog otpora jedan od razloga što otpad završava u ekonomski depriviranim sredinama, pitali smo.

Škokić smatra da odgovor dijelom leži u tome, ali dodaje kako investitori i političke strukture također “mogu računati s time da će u geografski perifernim, demografski oslabljenim i ekonomski marginaliziranim područjima otpor biti slabije vidljiv, teže organiziran i lakše ignoriran ili administrativno iscrpljen”.

Nije, dakle, čak presudno ni vjerovanje da se nitko neće buniti, već uvjerenje da će pobuna, ako do nje dođe, ostati van pozornosti šire javnosti, tumači Škokić.

> > Gordan Bosanac: U krvi hrvatskih građana pronađene “vječne kemikalije”

O toksičnoj nesigurnosti i društvenim podjelama

Zagađenje okoliša pritom dodatno deprivira ovakve zajednice.

Etnologinja ističe da zagađenje “nije izolirani problem koji se samo pridodaje postojećem siromaštvu”, već produbljuje postojeću ranjivost. Primarno su to zdravstveni rizici, zagađenje zraka, vode i tla, buka, smrad, ali i trajna nesigurnost oko vlastitog zdravlja.

“Siromašniji stanovnici pritom imaju manje mogućnosti preseliti se ili pravnim putem zahtijevati naknadu štete. Od njih se zahtijevaju zdravstvene i ekonomske žrtve koje imućniji ljudi donekle mogu izbjeći. Dakle, ni ekonomski aspekt nošenja sa zagađenjem nije za sve isti.”

Ti isti ljudi ulažu svoje vrijeme, znanje i novac na istraživanje, traženje dokumentacije, prijave nadležnim tijelima i komunikaciju s institucijama, “premda bi nadzor nad zakonitošću rada firmi koje se bave prikupljanjem i oporabom otpada trebao biti posao institucija”.

Škokić potom ističe i društvene te psihološke posljedice ovakvih slučajeva. Zove to toksičkom nesigurnošću. Ljudi su ljuti i zabrinuti, osjećaju nemoć i strah od represije, opada povjerenje u institucije, a postupno može doći i do privikavanja na nepravdu.

Zagađenje, objašnjava, može podijeliti zajednicu između onih koji se protive industriji otpada ili tvorničkom pogonu prerade (primjerice, plastike), zatim onih koji se nadaju radnim mjestima te pristaju na otpad u “svom dvorištu” i onih koji smatraju da se ništa ne može promijeniti.

“Kontaminacija, dakle, zahvaća i odnose među ljudima, utječe na mogućnost zajedničkog djelovanja i proizvodi podozrivost spram političke pripadnosti inicijatora pobune i otpora.”

Posljedice trpe najugroženiji

Okolišna nejednakost jedan je od načina na koji se strukturna nejednakost materijalizira u prostoru, smatra Škokić.

“Zato okolišna nepravda nije samo pitanje toga gdje se nalazi neko odlagalište otpada, nego se valja zapitati i tko odlučuje o njegovu smještaju, tko od njega ostvaruje korist, tko snosi troškove, čiji se prigovori priznaju i koliko dugo neka zajednica mora dokazivati da je ugrožena.”

Ne radi se o nizu nepovezanih incidenata ili nekolicini nesavjesnih investitora, kaže. Ovi slučajevi dio su šireg obrasca u kojem se “ekonomske koristi koncentriraju na jednoj strani, dok se zdravstveni, okolišni i društveni troškovi premještaju na geografske i političke periferije”.

Tako periferija snosi posljedice “dobrog života”, velike potrošnje i proizvodnje otpada većih centara i urbanih sredina, a lokalne ekološke inicijative, poput “Siščani ne žele biti smetlišćani”, djeluju u takozvanim žrtvovanim zonama.

Od njih se očekuje, zaključuje Škokić, da podnesu nerazmjeran dio štete zato što imaju manje ekonomskih i političkih resursa za obranu.