U čemu je zapravo hrvatski problem s otpadom? I kako ga možemo riješiti?

Gospodarenje otpadom nekad je bio prilično jednostavan posao: samo ga je trebalo skupiti iz kontejnera i odvesti na odlagalište. Svijet se u međuvremenu promijenio, ali Hrvatska nije; sustav za gospodarenje otpadom u našoj državi od prošlog stoljeća nije značajnije napredovao.

Svašta se dogodilo u zadnjih nekoliko desetljeća: kupovna moć je rasla, izmještanje proizvodnje u Aziju mnoge je proizvode učinilo jeftinijima i dostupnijima, jednokratna plastika je postala sveprisutna. Trošimo sve više pa stvaramo i sve više otpada. Skoro sav plastični otpad proizveden otkad postoji plastika nastao je u ovom stoljeću.

Količine otpada koje danas nastaju u razvijenom svijetu ne može podnijeti nijedno odlagalište. Model gospodarenja otpadom se stoga morao promijeniti, kako bi što manje otpada završavalo “u smeću”, a što više pronašlo novi život.

To je zahtijevalo potpuno drugačiju infrastrukturu od dosadašnje, jer različite vrste otpada zahtijevaju različitu vrstu obrade, reciklaže i oporabe.

Složeni problem otpada

Najprije je otpad, dakle, trebalo razvrstati na različite frakcije. Jednim je dijelom ta odgovornost pala na same korisnike – građane i tvrtke. U praksi se, međutim, pokazuje kako nije realno očekivati da će otpad biti u potpunosti ispravno razvrstan na kućnom pragu, već mu je potrebna dodatna obrada u za to namijenjenim postrojenjima, tzv. sortirnicama.

Nakon što je ispravno sortiran, dio otpada postaje jednostavan za zbrinjavanje. Papir, staklo i metal vrijedne su sirovine koje lako pronalaze kupca.

Nešto kompliciranija, ali i dalje relativno jednostavna je obrada otpada građevinskog i drvenog otpada. Građevinski otpad može postati novi građevinski materijal, isto kao i drvo, kod kojeg također postoji mogućnost prerade u biomasu za energetsku oporabu.

Nakon toga stvari već postaju značajno kompliciranije. Dobar primjer je biootpad. Nakon što je ispravno odvojen od ostalog otpada, njegovim se kompostiranjem dobiva prirodno gnojivo. To je moguće raditi i u najobičnijem kompostištu, dakle rupi u zemlji, ali ovaj način tretiranja biootpada prilično je štetan za Zemljin klimatski sustav, jer se u zrak emitira metan, najpotentniji staklenički plin, a usput se okolicom širi i smrad. Alternativa je gradnja kompostane s bioplinskim postrojenjem, kako bi se uz gnojivo proizvodio biometan, koji se onda može dalje koristiti, npr. kao energent za proizvodnju električne energije ili sirovina u petrokemijskim procesima.

Idemo dalje. Značajan udio u robi široke potrošnje čine elektronika i tekstil. Istovremeno, elektronički i tekstilni otpad mogu se reciklirati samo djelomično. Neki dijelovi elektroničkih uređaja postaju materijal za proizvodnju novih uređaja, ali za oporabu korisnih dijelova elektronički otpad mora doći u specijalizirana postrojenja.

Slična je stvar i s tekstilnim otpadom. Dio tekstilnog otpada nije teško reciklirati, ali to se odnosi samo na odjeću i obuću napravljenu isključivo od prirodnih materijala, poput pamuka, vune ili lana. Takve je robe sve manje; većina odjeće i obuće na tržištu sadrži sintetske materijale, tj. plastiku. Sintetička odjeća također se može reciklirati, npr. pretvaranjem u izolacijske materijale poput flisa, ali to također zahtijeva isporuku u specijalizirana postrojenja, ili barem u second hand trgovine, koje dio rabljene odjeće ponovo stavljaju na tržište.

Upravo je plastika najveći problem suvremenih sustava za gospodarenje otpadom. Tek manji dio plastičnog otpada je doista moguće reciklirati. Udio takvog plastičnog otpada je oko 10 posto. Preostalih 90 posto, a uglavnom se radi o ambalažnoj plastici, mora se drugačije zbrinuti. Postoje samo dvije realne opcije: odlagalište ili spalionica. Obje opcije su loše: odlagalište rezultira emisijama metana i toksičnim tvarima u tlu, spalionica u zrak otpušta ugljični dioksid i plinove poput dioksina i furana, štetne za ljudsko zdravlje.

Na koncu tu su i različite vrste opasnog otpada, koje zahtijevaju posebno zbrinjavanje. Moguće ga je odložiti na specijalizirano odlagalište, konstruirano kako bi spriječilo prodor toksičnih tvari u okoliš, ili ga spaliti u specijaliziranoj spalionici, koja generira značajno više temperature od obične spalionice otpada, što znači da je njen rad i energetski intenzivniji te mnogo skuplji. U praksi, najčešće je potrebna kombinacija ove dvije opcije, jer i nakon spaljivanja ostaje toksični pepeo koji onda treba zbrinuti na specijaliziranom odlagalištu.

Zašto kriminalci vole otpad

Drugim riječima, gospodarenje otpada u suvremenom konzumerističkom svijetu iznimno je složen posao. Tijela javne vlasti uglavnom nemaju kapacitete da ga obavljaju samostalno pa se u posao koji se nekad doživljavao kao komunalna usluga pripuštaju privatni subjekti, tvrtke koje se bave zbrinjavanjem pojedinih otpadnih frakcija.

Diljem svijeta to rezultira istim problemima: usluga odvoza i zbrinjavanja otpada postaje skuplja i neefikasnija. Još veći problem, međutim, predstavlja činjenica da ova grana biznisa neodoljivo privlači organizirano kriminalno podzemlje.

> > Mafija koristi Hrvatsku kao smetlište, a državne institucije to ignoriraju

Dobro je poznata stvar da mafija voli poslovati s otpadom. Za to postoji nekoliko razloga.

Otpadni je biznis iznimno pogodan za pranje novca. Kako je stvarno preuzete količine otpada teško kontrolirati, tako se one na papiru mogu napuhati i pretvoriti u podlogu za pravdanje porijekla novca stečenog ilegalnim aktivnostima, poput prodaje droge, prostitucije ili trgovine ljudima. Mafijaški šefovi i njihovi kriminalni suradnici u takvim se tvrtkama mogu i fiktivno zaposliti, čime dobivaju pokriće za svoje prihode i imovinsko stanje.

Tvrtke koje žele pošteno poslovati u biznisu s otpadom kriminalcima naprosto ne mogu konkurirati. Zbrinjavanje otpada u skladu sa zakonima i propisima, naime, stvara prilično velike troškove. Kriminalci se zakonima i propisima tradicionalno ne opterećuju; istovarivanje otpada u okoliš ne košta ništa, a snižava cijenu usluge preuzimanja otpada te povećava profitne marže poduzećima koja se bave ovom djelatnošću.

Učinke takve poslovne računice vidimo u Gospiću, Benkovcu, Poznanovcu, Pazinu, Gračacu, Kistanju i brojnim drugim hrvatskim mjestima gdje su otkriveni ilegalni deponiji. Toksične tvari, poput teških metala, mikroplastike i “vječnih kemikalija”, prodiru u tlo i podzemne vode te ugrožavaju zdravlje svih živih bića.

Infrastrukturni zastoj

Ako krenemo po Hrvatskoj tražiti specijalizirana postrojenja za gospodarenje otpadom, nećemo pronaći skoro pa ništa.

Europska unija ima prilično stroga pravila za gospodarenje otpadom i ambiciozne ciljeve za odvojeno prikupljanje, recikliranje, oporabu i smanjenje mase odloženog otpada. Hrvatska je proteklih godina demonstrirala da se zacrtanih rokova nije sposobna pridržavati.

Kad smo ušli u EU, preuzeli smo obvezu uspostave cjelovitog sustava gospodarenja otpadom do 2018. godine. Okosnica tog sustava trebali su biti centri za gospodarenje otpadom; najprije ih se planiralo 13 pa je to spalo na 11.

Sad smo već debelo u 2026. godini, a samo pet centara je završeno i pušteno u rad: riječka Marišćina, pulski Kaštijun, šibenski Bikarac, zadarske Biljane Donje te odnedavno karlovačka Babina Gora. Još tri centra su u fazi izgradnje: splitska Lećevica, dubrovačko Lučino razdolje i koprivnička Piškornica. Preostala tri centra, u Zagrebu, Antunovcu i Novoj Gradiški, još uvijek su u fazi izrade projektne dokumentacije.

Centri za gospodarenje otpadom će, naravno, opsluživati čitave regije u kojima su smještene, a ne samo gradove i općine u kojima se nalaze. Međutim, čak ni kada svi centri budu završeni, Hrvatska neće imati svu infrastrukturu koja joj je potrebna za adekvatno zbrinjavanje svog otpada koji proizvodimo.

Centar za gospodarenje otpadom (CGO), naime, nije jasno definiran pojam. Koju će infrastrukturu CGO imati, ovisi u potpunosti o jedinicama lokalne samouprave odgovornima za njegovo projektiranje. Uspješnost takvog modela vrlo jasno se odražava u opetovanim prosvjedima građana protiv rada postojećih CGO-ova, tj. smanjene kvalitete života zbog smrada i zagađenja [1, 2].

Dosad izgrađeni CGO-ovi tek su, naime, nešto sofisticiranija odlagališta; otpad u njima prije odlaganja prolazi kroz proces mehaničko-biološke obrade. U praksi to znači da se iz otpada pokušava izdvojiti maksimalna moguća količina oporabljivih materijala prije nego što ostatak završi na plohi za odlaganje, a bioootpad se razgrađuje u kompost.

Nijedan od izgrađenih centara nema kompostanu s bioplinskim postrojenjem niti spalionicu otpada. Prema najavama, modernu će kompostanu imati tek zagrebački CGO, a izgradnja spalionice najavljena je u sklopu šibenskog Bikarca.

Izvjesno je da će se spalionica otpada graditi i u Zagrebu, ali ne u sklopu CGO-a (u kojem će se otpad svejedno pripremati za spaljivanje). Zagrebački je gradonačelnik, očigledno nespreman da preuzme odgovornost za lokaciju spalionice, taj vrući krumpir prebacio na Hrvatsku elektroprivredu, konstatiravši kako takvo postrojenje ima ekonomskog smisla samo ako je spojeno na vrelovodnu mrežu.

Loptanje oko lokacije zagrebačke spalionice dobra je ilustracija razloga zbog kojih Hrvatska ne uspijeva uspostaviti infrastrukturu za gospodarenje otpadom. Gradnja takve infrastrukture vrlo je osjetljiva na tzv. NIMBY-izam; nitko je ne želi u blizini svog mjesta stanovanja. Kad ljudi čuju da bi im kraj kuće trebalo niknuti postrojenje za obradu otpada, počinje se kotrljati građanski otpor. Političari stoga nevoljko preuzimaju odgovornost za takve projekte.

Rokovi i realnost

Pravila Europske unije nalažu da do 2035. godine najviše 10 posto otpada može završavati na odlagalištima. Najmanje 65 posto trebalo bi biti reciklirano i oporabljeno. Već sad je jasno da Hrvatska te ciljeve vjerojatno neće ispuniti; polovica našeg otpada još uvijek završava na odlagalištima, a reciklira se i oporabljuje tek nešto više od trećine.

I mnoge druge članice EU imaju slične probleme s otpadom, zbog čega značajan dio europskog otpada završava u tzv. trećim zemljama. Glavna destinacija za otpad, uglavnom plastični, koji Europljani nisu u stanju zbrinuti dugo je bila Kina, ali od 2018. ta je država zabranila uvoz većine otpada. Glavna izvozna destinacija za europski otpad trenutačno je Turska.

Činjenica da i drugi imaju sličan problem nam, međutim, ne bi trebala biti naročita utjeha. Brojke svrstavaju Hrvatsku debelo ispod europskog prosjeka; članice EU ukupno recikliraju i oporabljuju skoro polovicu svog otpada, a na odlagalištima završava oko petina.

Hrvatska se tim brojkama ne može približiti bez adekvatne infrastrukture, što traži značajna sredstva i političku volju. Tehnološka rješenja za sve vrste otpada postoje, uključujući i onaj najopasniji. Nuklearni fizičar Tonči Tadić s Instituta Ruđer Bošković je, primjerice, javno predložio gradnju postrojenja za termičko plazma-rasplinjavanje, tj. spalionice koja radi na iznimno visokim temperaturama pa se u njoj može spaljivati i opasni otpad.

Tako ambiciozan i skup projekt u Hrvatskoj je, međutim, teško zamisliti. Lokalnoj je samoupravi naporno skupiti hrabrost i za gradnju manje kontroverznih otpadno-infrastrukturnih objekata, a državne su vlasti na “slučaju Gospić” jasno demonstrirale kako im je važnije kreirati iluziju da nešto rade nego se doista pozabaviti ovim važnim problemom.

Očituje se to u premijerovom uvjeravanju javnosti da zakapanje više tisuća tona opasnog otpada zapravo nije naročito alarmantna stvar, ali i u institucionalnoj reakciji na činjenicu da su je deseci tisuća građana ipak doživjeli dovoljno alarmantnom da izađu na ulice. Proteklog je vikenda tako mimo važećih propisa i dobrih upravljačkih praksi organizirano javno savjetovanje o procjeni učinaka izmjena Zakona o gospodarenju otpadom. Proces savjetovanja trajao je tek 48 sati – od petka popodne do nedjelje navečer.

Inicijativa Gospić je naš dom, čiji je aktivistički rad rasplamsao građansku pobunu, usprkos ekstremno kratkom roku se uspjela organizirati i dostaviti desetke konstruktivnih komentara kojima su pokušali unaprijediti predloženi tekst. Svi njihovi prijedlozi su ekspresno odbijeni, bez konkretnog obrazloženja.

Prostor za rješenja

Postoje mnoge stvari koje tijela javne vlasti, na državnoj i lokalnoj razini, mogu napraviti da se problem s otpadom konačno počne rješavati. Mogu ubrzati gradnju infrastrukture nužne da se gospodarenje otpadom izmjesti s tržišta i ponovo postane komunalna usluga. Mogu donositi zakone kojima će destimulirati proizvodnju i stavljanje u promet nereciklabilne plastike i drugog otpada koji je posebno teško zbrinuti. Mogu sanaciju ilegalnih odlagališta učiniti prioritetom koji će se jasno odražavati u proračunskim stavkama. Mogu početi građane promatrati kao saveznike koje će uključiti u proces rješavanja problema, participativnošću otupljujući NIMBY-izam odnosno otpor gradnji potrebne infrastrukture.

Takva se promjena društveno-političke svijesti zasad na horizontu nažalost ne nazire. U međuvremenu, ostajemo osuđeni na prekomjerno odlaganje i oslanjanje na usluge kontroverznih poduzetnika koji su vrlo jasno demonstrirali da im nije teško zatrovati zrak, vodu i tlo ako im takvo postupanje može povećati profit. Dok mi gubimo vrijeme, smeće naokolo razvoze ljudi koji su nas za šaku eura spremni sve potrovati.