Spalionica otpada u Zagrebu sve izvjesnija, a zna se i gdje. Grad to ne želi otvoreno reći

Centar za gospodarenje otpadom u Resniku dobio je lokacijsku dozvolu, ali javnost još uvijek ne zna gdje će sletjeti ona nezgodna ružičasta točkica koju je Grad Zagreb izbrisao iz Generalnog urbanističkog plana 2024. godine. Ona je, naime, označavala spalionicu smještenu uz CGO u Resniku.

Kada je izbrisana, Zelena akcija počela se veseliti, u uvjerenju da se gradonačelnik prisjetio svojih korijena i 20 godina starih stavova prema spalionicama. Slavlje nije dugo trajalo. Gradonačelnik Tomislav Tomašević ubrzo je poručio da brisanje iz GUP-a nije prepreka za gradnju energane, jer ona postoji u Prostornom planu.

Ubrzo, ista ta Zelena akcija, iz koje je i potekao gradonačelnik Tomašević, prosvjedovala je pred poglavarstvom da ga podsjeti kako je svojedobno i sam protestirao protiv ideje Milana Bandića da sagradi spalionicu u Resniku. Organizacija kojoj je Tomašević bio na čelu sada pokušava i sudskim putem stopirati gradnju CGO-a u kojem će se otpad pripremati za spaljivanje.

Dvije godine kasnije, Zagreb je nikad bliže odluci o gradnji spalionice otpada. Na konferenciji za medije 2. rujna, Tomašević je izjavio da je energana u Gradu Zagrebu “isplativa i potrebna kao investicija Grada Zagreba”. Štoviše, “naša odluka je jasna da idemo u to”.

Međutim, ono što Tomaševiću ne odgovara jest reći gdje bi se ona onda gradila, jer to gotovo pravocrtno vodi pobuni lokalnog stanovništva. Zato je na spomenutoj konferenciji za medije tu vrelu vreću smeća prebacio na državnu razinu.

“Jedino moramo odlučiti o lokaciji, a to ne možemo sami”, kazao je, naglašavajući da “nova energana mora imati toplinsku energiju” te da bez državne tvrtke Hrvatske elektroprivrede, time i države, ne mogu o tome odlučiti.

Energana je kao projekt odvojena od Centra za gospodarenje otpadom koji se gradi u Resniku, a koji će proizvoditi gorivo iz otpada tj. pripremati otpad za spaljivanje. Jedine opcije, po Tomaševiću, bile su hoće li to gorivo ići ili u gradsku ili u privatnu energanu. CGO u Resniku, naime, ne uključuje novo odlagalište otpada.

Toplana na Savici – Šancima idealna za isplativost

Tragom tih izjava gradonačelnika Tomaševića, obratili smo se HEP-u i upitali ih koja lokacija odgovara kriteriju da se toplinska energija od spaljivanja smeća može iskoristiti predajom u toplinsku mrežu. Ispostavilo se da se HEP-u povoljna lokacija već godinama spominje kroz planove gospodarenjem otpadom i to kao “rezervna lokacija” u razmatranju [2014., 2018., 2025.].

“Konkretno, potencijal za moguću primjenu energetske oporabe otpada, odnosno korištenja goriva iz otpada koje nastaje u centrima za gospodarenje otpadom postoji na lokaciji TE-TO Zagreb, koja je infrastrukturno opremljena za prihvat takvog postrojenja i na kojoj se već istodobno proizvodi toplinska i električna energija”, odgovorili su nam.

Na Savici – Šancima, naime, uz postojeću termoelektranu-toplanu, HEP posjeduje pogolemi komad zemlje na koji se može smjestiti takvo postrojenje.  Prema istoku je okružen gradskim i državnim zemljištima i nalazi se nedaleko od “crne točke”, Mazutare, odlagališta toksičnog nusprodukta rafiniranja nafte, gudrona.

Prema zapadu i sjeveru pružaju se naselja i industrijski pogoni gradske četvrti Žitnjak, koji se griju na toplanu, koju većinu vremena pogoni zemni plin, dok se po potrebi spaljuje i daleko prljavije loživo ulje.

“Energetsko korištenje”, piše također HEP, “bitan je element kružne ekonomije gospodarenja otpadom”. Naglašavaju da su se, kao tvrtka koja njeguje dobre odnose s lokalnim zajednicama u kojima HEP djeluje, “spremni uključiti u rješavanje problema gospodarenja otpadom, na nacionalnoj i lokalnoj razini”.

“Hoće li u budućnosti doći do izgradnje postrojenja za energetsko korištenje otpada na nekoj od HEP-ovih lokacija, ovisi o planovima i interesu jedinica lokalne i regionalne samouprave, a na temelju nacionalnog Plana gospodarenja otpadom. Međutim, u kontekstu Hrvatske elektroprivrede, prvenstveno se u obzir mora uzeti i ekonomska isplativost takvih projekata”, smatraju u HEP-u.

Lokacija koja “odgovara” i Europskoj uniji

Iskorištavanje otpadne topline koja nastaje prilikom spaljivanja otpada čini spalionicu isplativijom na više načina. Osim što se tako povećava njena energetska učinkovitost, priključivanje spalionice na vrelovodnu mrežu otvara mogućnost za iskorištavanje sredstava iz zajedničke europske kase.

Naime, EU u svom sustavu trgovanja emisijama počinje tretirati spalionice kao velike emitere stakleničkih plinova, što one i jesu. Jedini način da ih se izuzme od naplate jest – da su spojeni na toplinsku mrežu.

Štoviše, iako je Unija prestala financirati izgradnju spalionica, za spalionice koje griju stambene zgrade moguće je dobiti čak i poticaje, posebno ako se na pogon priključi i mašinerija za hvatanje ugljika, što rječnikom prijedloga direktive za poticanje konkurentnosti i isplative dekarbonizacije zvuči ovako:

“Tehnologije, procesi i tehnike koji izravno smanjuju emisije postrojenja za spaljivanje komunalnog otpada, posebno hvatanje ugljika, bit će prihvatljivi za potporu od Banke za industrijsku dekarbonizaciju, Fonda za inovacije i Fonda za modernizaciju, s ciljem ubrzanja industrijske dekarbonizacije. Osim toga, centralizirano grijanje koje koristi otpad za energiju bit će obuhvaćeno odredbom o besplatnoj dodjeli [emisijskih kvota] postrojenjima za centralizirano grijanje, koja se produžuje nakon 2030.”

Što se tiče sufinanciranja izgradnje, postojat će mogućnost za povlačenje novca iz kase prihoda od naplate emisija. Prijedlog direktive eksplicitno navodi spalionice smeća spojene na toplinsku mrežu kao prihvatljive investicije, za razliku, na primjer, od spalionica koje proizvode samo električnu, ali ne i toplinsku energiju, a kojima će poticaji i izuzeće od naplate ostati nedostupni.

Šutnja Grada i oportunizam CIOS-a

Iz Grada Zagreba, kojeg smo još 3. rujna upitali slažu li se s HEP-om oko lokacije na Savici – Šancima, ne odgovaraju nam čitava dva tjedna, iako su nam iz Odjela za odnose s javnošću u telefonskom razgovoru obećali dostaviti odgovore na upit.

Odgovore na postavljena pitanja nismo dobili ni od Ministarstva gospodarstva, nadležnog za energetiku, a time i HEP. No ministar gospodarstva Ante Šušnjar je na HRT-u izjavio kako su za “energane pogodne lokacije s postojećim termoelektranama i razvijenom toplovodnom mrežom”.

Bez da je izgovorila lokaciju, Tomaševićeva je stranačka kolegica Sandra Benčić 7. rujna na televiziji N1  poručila kako bi gorivo iz otpada trebalo zamijeniti dio zemnog plina koji se troši u HEP-ovim zagrebačkim postrojenjima. Govoreći o spalionicama otpada, koje su danas, kako kaže, energane, izjavila je (23′):

“Ja smatram da za Hrvatsku energane imaju smisla tamo gdje postoje toplinski sustavi, […] gdje se ta energija može iskoristiti za nešto drugo i zamijeniti plin u tom dijelu.”

Ali kako nismo dobili odgovore, nismo saznali niti kako se HEP-ovo prihvaćanje spalionice na Savici – Šancima odražava na eventualne rokove izgradnje ni kako Grad planira osigurati minimiziranje zdravstvene štete za lokalno stanovništvo. Naime, iako spalionice mogu smanjiti ukupne emisije stakleničkih plinova sustava gospodarenja otpadom, eliminirajući emisije metana koje nastaju na odlagalištima otpada, a gorivo iz otpada doista može uštedjeti i na spaljenom plinu, spalionice nisu bez štetnih emisija, pogotovo ako spaljuju smeće koje sadrži plastiku.

A ostatni otpad, onaj koji se ne može reciklirati ni oporabiti, zbog kojega Zagrebu i treba spalionica, neminovno će sadržavati u sebi plastiku, prije svega ambalažnu. Ovih dana smo svjedoci da Grad Zagreb od iduće godine nastoji zabraniti ambalažnu i jednokratnu plastiku u svojim uredima, poduzećima i događajima organiziranim u gradskim prostorima, ali to je kap u moru plastike koja godišnje prošušti i protutnji blagajnama trgovina u Zagrebu.

Sistematska revizija analiza utjecaja spalionica na okoliš i zdravlje ljudi, koju su objavili znanstvenici sa Sveučilišta u Sydneyju 2020., primjećuje tek da je istraživanja premalo, a njihov kvalitetan dizajn skup i teško primjenjiv na sve spalionice odjednom. Emisije, logično, u prvom redu ovise o onome što se pali. Utjecaj ima i kvaliteta gradnje spalionice, nešto manje visina dimnjaka, a nešto više filteri energane. Glavni razlog za brigu oko štetnih učinaka po ljudsko zdravlje su emisije dioksina i furana koje nastaju spaljivanjem plastike. Nakon spaljivanja, za javno zdravlje relevantno je i rukovanje otpadnim pepelom, kojega dolazi oko 300 grama na kilogram spaljenog otpada, ovisno opet o gorivu, a koji može sadržavati npr. teške metale.

Varijacije u tom smislu otežavaju i sistematsku analizu utjecaja spalionica na kvalitetu zraka i tla. Zato pojedinačna istraživanja variraju od krajnje uznemirujućih [1, 2] do onih koje dimnjake spalionica ne smatraju ni najmanje suspektnim.

Ovih je dana u taj drugi tabor objenoške zagazio “kralj otpada” Petar Pripuz. Noćna mora s Gospićem, kamo je tvrtka Tipos Resurs odvozila i zakapala i opasni otpad, Pripuza je privremeno izvukla iz penzije. Istraga je u dokumentima Tiposa otkrila poslovanje s plastikom preuzetom od Pripuzove CIOS grupe.

Otkad je Gospić u fokusu, Pripuz na sve strane prijeti tužbama onima koji bi ga se usudili dovesti u vezu s ilegalnim odlagalištima u Gospiću i drugdje te se paralelno nastoji opet profilirati kao povoljnija opcija od javne infrastrukture. Putem naslovnice Nacionala je obznanio da gradi spalionicu u Sisku, a anonimni izvori bliski CIOS grupi u javnost guraju tvrdnju da će spalionica otpada kakvu radi njihov gazda ispuštati manje opasnih plinova od kuće koja se grije na drva.

Kukavičluk

Politika gradskih vlasti je bez sumnje kukavička, čemu svjedoči dvotjedno izbjegavanje odgovora na pitanja o spalionici. Razloge tome vjerojatno treba tražiti u činjenici da gradske vlasti ne žele razljutiti građane kraj čijih kuća namjeravaju graditi spalionicu otpada, a teško ih je promatrati odvojeno od Tomaševićevog aktivističkog staža, tijekom kojeg se borio protiv spaljivanja otpada u Zagrebu.

No, isto tako treba uzeti u obzir i da postoje dobri razlozi za promjenu mišljenja oko prihvatljivosti spaljivanja otpada. U doba Tomaševićevog zelenog aktivizma, kada se tijekom mandata Milana Bandića prvi puta počela spominjati spalionica u Zagrebu, Hrvatska se borila s daleko manjim količinama smeća, a pogotovo ambalažne plastike. Između 85 i 90 posto svog plastičnog otpada nastalog otkad se plastika počela proizvoditi je nastalo u ovom stoljeću.

Očigledno je i to da se cijelo vrijeme borba vodi na krivome mjestu, jer se proizvođači plastike provlače potpuno neokrznuti ikakvim sankcijama za trpanje svega mogućeg u slojeve i slojeve potpuno nereciklabilne plastike. S obzirom na to da na Zagreb otpada četvrtina stanovništva RH, Jakuševec je rastao, smrdio i u konačnici se urušio pod tim teretom.

To bi se moglo promijeniti tek micanjem s mrtve točke oko gradnje Centra za gospodarenje otpadom u Resniku, predviđanog planovima za gospodarenje otpadom zadnjih dvadeset godina. Sandra Benčić u ranije citiranom intervjuu također je kazala da je razlog odugovlačenju bilo pogodovanje privatnicima, jer “kad se stvori javna infrastruktura gospodarenja otpadom oni koji sada profitiraju neće više moći profitirati”.

No, hoće li Možemo! izdržati ucrtavanje spalionice, pardon, energane dovoljno blizu gradskim naseljima da HEP-u bude isplativa te politički preživjeti do njenog stavljanja u pogon, pitanje je neriješeno poput smeća u ovoj državi.