Može li se izbjeći spaljivanje otpada?

Nekoliko je hrvatskih gradova pokazalo interes za gradnju spalionice otpada, nakon što je Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost (FZOE) krenuo u anketiranje kako bi utvrdio postoje li jedinice lokalne samouprave koje su spremne prihvatiti takvo postrojenje. 

Informacija je to koja se mogla čuti od Maje Feketić, načelnice sektora za EU fondove pri FZOEU, koja je sudjelovala na okruglom stolu o energetskoj obradi otpada u organizaciji Akademije tehničkih znanosti Hrvatske (HATZ) održanoj na zagrebačkom Fakultetu strojarstva i brodogradnje.

Sustav gospodarenja otpadom tema je koja zadnjih mjeseci izaziva interes javnosti, najviše zbog afere ilegalnog odlaganja opasnog otpada u Gospiću, Poznanovcu i Benkovcu, nakon koje su razotkrivene i brojne druge lokacije na kojima se diljem Hrvatske nepropisno zbrinjavao otpad. Raspravi o spalionicama dodatno doprinosi najava zagrebačke vlasti da će ići u realizaciju takvog postrojenja. 

Javno mnijenje trenutačno ide u korist takvih projekata. Na pitanje treba li Hrvatska graditi “moderne spalionice otpada”, 60,4 posto ispitanih je u sklopu istraživanja HRejtinga odgovorilo da u potpunosti podržava izgradnju spalionice, a dodatnih 26,1 posto podržava, ali uz stroge uvjete zaštite okoliša. Protiv izgradnje je 7,5 posto, a 6 posto o tome nema stav. 

Raste količina otpada

Više od 500 energana na otpad u pogonu je u europskim zemljama (uključujući Norvešku, Švicarsku i Ujedinjeno Kraljevstvo), uz dodatnih 30-ak za opasni otpad. U Hrvatskoj, pak, ne postoji ni jedna. Jedina smo članica Europske unije u kojoj ne postoji takvo postrojenje.

Jedan od sudionika rasprave, Daniel Rolph Schneider s Fakulteta strojarstva i brodogradnje, tvrdi da je energetska oporaba neizostavan dio sustava kružnog gospodarenja otpadom. 

“Treba spaljivati samo otpad koji nije moguće reciklirati. Nije moguće drugačije postići ciljeve Europske unije za zabranu odlaganja na odlagalištima, koja predviđa da do 2035. godine maksimalno 10 posto otpada završi na odlagalištima. Spaljivanje nije konkurencija recikliranju, nego odlaganju. Postoje i danas druge tehnologije, ali još nisu postigle komercijalnu zrelost ili nisu pogodne za velike količine otpada.”

Govoreći o gospodarenju otpadom, Feketić iz FZOEU kazala je kako je sustav pod sve većim pritiskom.

“Sve što koristimo prije ili kasnije pretvori se u otpad. Količina otpada u Europskoj uniji raste, pa tako i u Hrvatskoj. Prije 12 godina bili smo ispod europskog prosjeka (379 kg po stanovniku), ali smo do 2024. godine dostigli europsku razinu (497 kilograma). Pritom je rast u Hrvatskoj puno brži nego u EU-u.” 

Objašnjava da je stopa odlaganja u Hrvatskoj trenutno oko 51 posto, dok je količina recikliranog otpada porasla s 4 posto na 38 posto. Ostalih 11 posto otpada završava u daljnjoj obradi, privremenom skladištenju itd.

“Ako EU dođe do 10 posto odlaganja, i dođemo do 65 posto reciklaže, i dalje će postojati oko 25 posto otpada koji će trebati energetski oporabiti. U Hrvatskoj se jasno uočava praznina između recikliranja i odlaganja, koje u EU popunjavaju takozvani waste to energy pogoni.”

Feketić navodi kako bi se u energanama mogao koristiti industrijski otpad koji nije pogodan za recikliranje, ali ima ogrjevnu vrijednost, kao i mulj iz uređaja za pročišćavanje otpadnih voda čije su količine u porastu zbog sve više takvih uređaja.

> > Spalionica otpada ili energana? U čemu je razlika?

Korištenje u cementarama

Osim toga, energane bi mogle riješiti problem goriva iz otpada (GIO) koje nastaje u centrima za gospodarenje otpadom.

Postojeća hrvatska infrastruktura za gospodarenje otpadom je, naime, vrlo skromna: nijedan od centara za gospodarenje otpadom nema kompostanu, a nedostaje i adekvatnih sortirnica. Procjenjuje se da se godišnje u Hrvatskoj stoga proizvede oko 400.000 tona GIO, uz ogrjevnu vrijednost od 12-16 MJ/kg i vlagu 20-30 posto.

“Zbog nestandardizirane kvalitete i povišenog udjela klorida, takav RDF nije pogodan za procese suspaljivanja (u cementari) i nerijetko završava u izvozu, što povećava troškove u transportu. Osim toga, troškovi zbrinjavanja u inozemnim energanama kontinuirano rastu, a pritom su europski kapaciteti već opterećeni”, rekao je Rolph Schneider.

Renato Šarc s Tehničkog sveučilišta u austrijskom Leobenu govorio je o korištenju GIO u cementarama te o procesu koprocesiranja koji obuhvaća istovremenu energetsku i materijalnu oporabu, jer pepeo koji nastaje spaljivanjem postaje dio klinkera od kojeg se proizvodi cement. 

Šarc se dotaknuo i “slučaja Gospić” odakle se baš ovih dana dio otpada počeo odvoziti u cementare NEXE u Našicama i Holcim u Koromačnu, što je izazvalo prosvjede i negodovanje tamošnjeg stanovništva.

“Neopasni otpad nije automatski GIO osigurane kvalitete; visokokvalitetno gorivo zahtjeva višestupanjsku obradu. Kod otpada iz Gospića dostupne analize ukazuju na heterogenost i tehnička ograničenja kod korištenja u cementnoj industriji, posebno za parametre klora, kobalta i antimona. Stoga u slučaju Gospića treba prvo razumjeti sastav i svojstva otpada, a zatim odabrati odgovarajuću tehnologiju”, smatra Šarc, dodajući da kvaliteta goriva iz otpada počinje kvalitetom ulaznog otpada.

> > U čemu je zapravo hrvatski problem s otpadom? I kako ga možemo riješiti?

Problemi sa spaljivanjem

Iako zadnja istraživanja pokazuju kako građani u Hrvatskoj velikim djelom podržavaju izgradnju spalionica, pitanje je bi li ta podrška opstala ukoliko bi se energana nalazila u njihovom mjestu.

Podsjetimo, i ranije je u Hrvatskoj bilo nekoliko prosvjeda protiv spalionica otpada; kao što je onaj protiv spalionice medicinskog otpada u KBC Rebro, ili protiv spalionice u zagrebačkom Resniku.

Perica Jukić, zamjenik direktora Elixir Eco Energyja, operatora spalionice otpada u Prahovu u Srbiji, navodi kako je odnos s lokalnom zajednicom ključan u realizaciji takvih projekata. 

“U našem slučaju nije samo lokalna zajednica bila u pitanju. Energana je na lokaciji koje je na tromeđi Srbije, Rumunjske i Bugarske, stoga je trebalo odraditi i prekograničnog truda. Bilo je pitanja ‘hoćete li nas otrovati’.  Zato smo održali dosta sastanaka; građani su mogli doći i postaviti pitanja, a bili su organizirani i prijevozi do susjednih država gdje su mogli vidjeti kako energane funkcioniraju. Nama je ključnu ulogu imala i akademska struka koja je napravila ‘bijeli dokument’ koji je definirao koju vrstu otpada imamo, sve kako bi mogli definirati kakvu točno tehnologiju ćemo koristiti.”

U Hrvatskoj se trenutačno pripremaju dva postrojenja za energetsku oporabu otpada.

Kogeneracijsko postrojenje Bikarac planirano je na lokaciji u sklopu šibenskog Centra za gospodarenje otpadom Bikarac. Postrojenje bi trebalo imati kapacitet od 130 000 tona godišnje za područje četiri dalmatinske županije. Osim toga, u planu je i izgradnja postrojenja u Osijeku kapaciteta 54 000 tona godišnje.

Međutim, u pitanju su skupi projekti. Govoreći o izazovima vezanima uz izgradnju postrojenja za spaljivanje otpada, predstavnica FZOEU Feketić rekla je kako treba pronaći nove modele financiranja i sufinanciranja.

“Pratimo razne programe. Modernizacijski fond je jedna je od najboljih opcija, ali vrijedi do kraja 2030. Uvijek ostaju i dijelom krediti te javno-privatna partnerstva. Europa je već svoje izgradila, mi nismo. To su dugi procesi, ali vjerujem da idemo u tom pravcu”, kazala je Feketić. 

Iako je Europska unija prestala financirati izgradnju spalionica, za spalionice koje griju stambene zgrade ipak je moguće dobiti poticaje, posebno ako se na pogon priključi i tehnologija za hvatanje ugljika, čime se mogu smanjiti emisije stakleničkih plinova. Naime, prilikom spaljivanja otpada u atmosferu se otpušta ugljikov dioksid, što doprinosi klimatskim promjenama. Također, u procesu spaljivanja plastičnog otpada emitiraju se plinovi štetni za zdravlje, poput dioksina i furana.