Održiva mobilnost je moguća

Dekarbonizacija prometa jedan je od najkompleksnijih problema zelene energetske tranzicije. Sve što se kreće vodom, zrakom ili kopnom izvor je emisija stakleničkih plinova; dio ih nastaje proizvodnjom, dio korištenjem vozila.

Sva svjetska prometala zajedno su odgovorna za petinu globalnih emisija stakleničkih plinova. Najveći dio emisija, oko tri četvrtine, generira kopneni transport, dominantno automobili, autobusi i kamioni. Preostala četvrtina uglavnom otpada na teretne brodove i avione.

Ključan dio tranzicije prema niskougljičnoj ekonomiji je stoga izbacivanje fosilnih goriva iz prometa, primarno kroz njegovu elektrifikaciju, tamo gdje je to moguće. Na vodi ili u zraku vrlo često nije.

Iako postoje eksperimentalne tehnologije koje će u budućnosti možda imati svoju primjenu, veliki tj. teški avioni i brodovi zasad još ne mogu letjeti ni ploviti bez fosilnih goriva [1, 2]. Tranzicijski napori trenutačno stoga moraju dominantno biti usmjereni na smanjenje emisija iz kopnenog prometa.

Nejednakost u razvoju

Srećom, to je ujedno i aspekt u kojem je tehnologija nužna za tranziciju prema održivoj mobilnosti najdalje odmakla. Električna vozila sve su popularnija, a zahvaljujući državnim poticajima mogu biti i cjenovno atraktivnija od fosilnih alternativa.

Glavnom preprekom u njihovom širem usvajanju u narednim bi se godinama mogla pokazati iskrivljena percepcija o sigurnosti i pouzdanosti električnih vozila, potaknuta agresivnim dezinformacijskim kampanjama [1, 2]. Međutim. globalni trendovi pokazuju da takve manipulacije eventualno mogu usporiti elektrifikaciju osobnog automobilskog prometa, ali je ne mogu zaustaviti.

Ključni aspekt prometne tranzicije, međutim, nije osobna mobilnost, već poticanje željezničkog i javnog prometa, za što su potrebna javna ulaganja. Tijekom protekle godine na Klimatskom smo portalu objavili serijal članaka u kojima smo istraživali kako Hrvatska (i svijet) napreduju u dekarbonizaciji prometa.

Široka slika otkriva tehnologiju koja se ubrzano razvija i napreduje, mahom zbog otkrića i pomaka koji se događaju negdje drugdje, primarno u Kini i Sjedinjenim Američkim Državama [1, 2].

Napreci prema održivijoj budućnosti prometa su, međutim, izuzetno nejednako raspoređeni. Hrvatska predstavlja izvrstan primjer: dok se stanovnici velikih gradova vole žaliti na neučinkovit javni promet, oni u manjim sredinama često nemaju pristup nikakvom obliku javnog prijevoza.

Ulicama velikih gradova voze tramvaji, polako se elektrificira autobusni promet, dostupni su javni bicikli [1, 2]… Stanovnici Zagreba mogu koristiti elektrificiranu prigradsku željeznicu, čiji daljnji razvoj je u planu. Od ove godine stanovnike okolnih mjesta s metropolom spaja čak i noćni vlak.

U manjim sredinama nijedna od tih opcija ne postoji. Njihovi stanovnici osuđeni su na korištenje osobnih automobila i ne vide perspektivu u kojoj će se to promijeniti.

Država zabušava

U skladu je to s globalnim trendovima, koji pokazuju da vlasti u gradovima shvaćaju borbu protiv klimatske krize puno ozbiljnije od nacionalnih država, posebno kad su u pitanju mjere za dekarbonizaciju prometa. Na hrvatskom primjeru to možda najbolje oslikava stanje infrastrukture koja bi trebala činiti okosnicu javnog prijevoza, a za čije je održavanje i razvoj odgovorna država – željeznice.

Vlakovi su najekološkiji način kopnenog prijevoza ljudi i robe, posebno na elektrificiranim prugama. Popularizacija željezničkog prometa najučinkovitiji je način smanjenja emisija iz kopnenog prometa.

Nažalost, željeznička pruga u Hrvatskoj kronično je zapuštena; željezničke linije, kako teretne tako i putničke, nepouzdane su, nerazvijene i spore. Vlada RH uvjerava nas da će se to uskoro promijeniti, da smo ušli u desetljeće koje će obilježiti velika ulaganja u željeznički promet.

Napredak je, međutim, frustrirajuće spor. Rokovi za obnovu i dogradnju željezničke mreže redovito se probijaju i pomiču, zbog čega propada i apsorpcija značajnih sredstava iz fondova Europske unije. Problematičnim se pokazuju čak i priprema dokumentacije te provođenje javnih nabava [1, 2].

Kao pomorskoj državi s velikim brojem naseljenih otoka, za Hrvatsku bi i putnički brodski promet trebao biti prilično važan. Za razliku od teških teretnih brodova, putnički brodovi mogu se kretati na električni promet. Takva plovila u Jadranu, međutim, još čekamo.

Jadrolinija je 2022. najavila da kreće u elektrifikaciju flote, ali dosad nisu uspjeli nabaviti nijedan električni brod. Namjeravaju ih uskoro imati desetak, ali rokovi u kojima će otoke s kopnom početi povezivati električni brodovi zasad nisu jasni.

Kako dalje?

Daljnji smjer za dekarbonizaciju prometa u Hrvatskoj je, dakle, prilično jasan: ulaganja se moraju usmjeriti u željezničku infrastrukturu te javni promet, kako kopneni tako i morski. Takva tranzicija nije jeftina, ali dugoročno donosi samo koristi, kako zdravstvene, tako i gospodarske.

Prostor za napredak u ovim aspektima prometa je ogroman, posebno kad se u obzir uzmu neiskorišteni hrvatski potencijali za proizvodnju obnovljive energije. Budućnost u kojoj Jadranom plove električni putnički brodovi, ljudi i roba se voze elektrificiranim prugama, a struja koja sve to pogoni dobivena je iz Sunca i vjetra nije znanstvena fantastika. U pitanju su ciljevi koji su dohvatljivi i ostvarivi; za njihovo ostvarenje potrebna je primarno politička volja.

Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.