Hrvatska bi gradila nuklearku, ali još ne zna gdje, kako ni s kojim novcem

Nakon desetljeća padanja udjela nuklearne energije u europskom energetskom miksu, Europsku uniju u zadnje vrijeme trese nuklearna groznica. Na žalost, razlog nije novootkrivena svijest o klimatskoj krizi. Jest, spominje se da će nuklearne elektrane biti ključna poluga poravnanja sustava u trenucima kada nema vjetra ili sunca, ali glavni razlog “nuklearne renesanse” je što Europa ne želi zaostajati za konkurentima u izuzetno energetski intenzivnim industrijama.

A Hrvatska se, kao i uvijek, trudi da bude kao Europa.

Tako smo ovih dana mogli vidjeti premijera Andreja Plenkovića na Samitu za nuklearnu energiju u Parizu, kako dijeli pozornicu s šeficom Europske komisije, Ursulom von der Leyen, koja je prije 15 godina osobno glasala za gašenje njemačkih nuklearki. Danas kao šefica Komisije kaže da je uzmicanje pred atomskom energijom i dozvoljavanje pada s 30 posto devedesetih godina na današnjih 15 posto proizvodnje europske energije iz nuklearki bila “strateška greška“.

U zadnji 15 godina, otkad se dogodila havarija japanske Fukushime i njemačko gašenje nuklearki, okolnosti su se značajno promijenile. Energetska tranzicija je išla naprijed, ali presporo, jer je Europljanima paralelno prodavana priča da je plin tranzicijsko gorivo, koje poput nafte nemamo na svome tlu u dovoljnim količinama. Tek kada je Rusija, najveći i najbliži izvor plina za Europsku uniju, napala Ukrajinu, plin se na novi način pokazao kao ne osobito dobra ideja.

Robotika i AI

Još par godina kasnije, na krilima vazalskog odnosa prema klimatski destruktivnoj administraciji u Washingtonu i pod pritiskom kapitala, europski vladajući konzervativci prestaju glumiti da ih osobito zanima klima i ulaze u tal s desnicom, “šišajući” Europski zeleni plan iz odluke u odluku [1, 2, 3, 4]. No, paralelno se nešto drugo valja iza brda.

“Industrije budućnosti bit će građene na priuštivoj struji, jer će robotika i umjetna inteligencija […] pogoniti sljedeći val inovacije i produktivnosti u svim industrijskim sektorima”, kazala je Von der Leyen. I tu Komisija otkriva strast prema investicijama u razvoj nuklearki. Primjećujući kako je Europa i ove godine u stanju naftnog šoka zbog napada SAD-a i Izraela na Iran, šefica Komisije je naglasila da “nuklearna renesansa”, uz pomoć malih modularnih reaktora, treba Europu emancipirati od uvoza energenata, kako bi se energija proizvodila kod kuće, na (relativno) čist i siguran način.

Klima se ne podrazumijeva samo kod Von der Leyen, već i kod Ante Šušnjara, našeg ministra gospodarstva, koji je prošli tjedan u Saboru predstavio prijedlog Zakona o razvoju nuklearne energije u civilne svrhe. Sabor se golemom većinom izjasnio da se Hrvatska treba upustiti u gradnju nuklearki, pogotovo malih modularnih (SMR), koje su u eksperimentalnoj fazi u svjetskim razmjerima.

Eksponencijalni rast potrošnje

Nakon predstavljanja ovog tigra od papira Hrvatska i dalje ne zna ni gdje bi se one smjestile, ni koliko bi koštale, ni kakve bi bile, niti gdje se Hrvatska vidi u okvirima u već sada teško razrješive krize dostupnosti uranija. Ministar gospodarstva Ante Šušnjar tek je oslikao hrvatsku nuklearnu budućnost kao imperativ i nešto nadohvat ruke, što će već 2040. godine dovesti do neviđene energetske neovisnosti, dekarbonizacije i industrijskog buma, uz, dakako, ritam zujanja data centara.

Prema onome što je odgovorio Damiru Bakiću (Možemo), kojega su zanimale procjene potreba Hrvatske za električnom energijom u 2040. i 2050. godini, ministar kao najvećeg potrošača vidi upravo industriju.

“Današnje potrebe su između 17 i 18 TWh. Nadam se da ćete uskoro imati prilike vidjeti novu strategiju industrijskog razvoja RH. Mi u tim planovima predviđamo da će se ona višestruko povećati pogotovo zbog visokotehnoloških industrija koje želimo razvijati, a za koje imamo naznake da će se razvijati u RH. Onda ta potrošnja eksponencijalno raste i ne može biti zadovoljena iz određenih obnovljivih izvora, iako imamo sreću da imamo vrlo visoki gradijent geotermalne energije, koju planiramo razvijati u vrlo skoroj budućnosti, a koja je također bazna energija”, odgovorio je Šušnjar.

U prijedlogu Zakona piše da se predviđeni porast potrošnje električne energije pokriva izgradnjom novih elektrana, i to tempom od oko 200-350 MW godišnje.

Žderači energije

Iz Šušnjarovih izjava dalo se zaključiti da su AI data centri potrošači energije na koje se cilja. Od drugih intenzivnih industrija spomenuo je tek proizvodnju (ružičastog) vodika.

“Tipičan podatkovni centar usmjeren na umjetnu inteligenciju troši jednako električne energije kao 100.000 kućanstava, ali najveći koji su danas u izgradnji trošit će 20 puta više”, procjenjuje Međunarodna energetska agencija (IEA) u prošlogodišnjem izvještaju.

Globalno, nastavljaju, potrošnja električne energije u podatkovnim centrima rasla je za oko 12 posto godišnje od 2017., više od četiri puta brže od stope ukupne potrošnje električne energije. Procjenjuje se da će SAD do kraja desetljeća trošiti više električne energije za podatkovne centre nego za proizvodnju aluminija, čelika, cementa, kemikalija i sve ostale energetski intenzivne robe zajedno.

I zato nuklearna energija oživljava diljem svijeta usprkos nikad jeftinijoj i dostupnijoj obnovljivoj energiji. Izgradnja nuklearki se ubrzava na više frontova, ponajprije u Kini i Sjedinjenim Državama, iako uz ozbiljne prepreke. Funkcionalni mali modularni reaktori (SMR), na kakve računa i Hrvatska, danas se mogu nabrojati na prste jedne ruke. Veći broj bi se mogao pustiti u pogon tek oko 2030.

Kako bi sagradio deset nuklearki na tlu SAD-a u idućih deset godina, američko je ministarstvo energetike potajno, bez ikakve javne rasprave, pregazilo okolišne kočnice za njihovu izgradnju. Na priznanje ih je prisilio NPR, a usporedba starih i novih sigurnosnih pravila je prilično šokantna. Izbacili su oko 750 stranica teksta, što je oko dvije trećine teksta. Ono što je ostalo svelo se s jasnih uvjeta pri gradnji na “odlučno možda”:

Na primjeru “zaštite” podzemnih voda vidljivo je da su pravila olabavljena do neprepoznatljivosti. Što se tiče protokola kod incidenata, poduplali su količinu prihvatljive radijacije kojoj izlažu svoje radnike.

Mreža

Elektrifikacija gospodarstva dugoročno može donijeti uštede u proizvodnji energije. Iako će potrošnja električne energije rasti, ukupna potrošnja energije trebala bi se paralelno smanjivati; prema nekim procjenama čak do 40 posto.

Međutim, elektrifikacija donosi i ozbiljne infrastrukturne izazove. Da bi elektroenergetska mreža mogla podnijeti projicirani porast potražnje za električnom energijom, potrebno ju je unaprjeđivati tj. podizati njene transmisijske i distribucijske kapacitete. U pitanju su dugoročna i skupa ulaganja.

Izgradnja novih dalekovoda može trajati četiri do osam godina u razvijenim gospodarstvima, a vrijeme čekanja za kritične komponente mreže poput transformatora i kabela udvostručilo se u posljednje tri godine, piše također IEA. U Hrvatskom je saboru malo toga rečeno o kapacitetima naše infrastrukture i dogradnji postojeće mreže. Šušnjar je tek poručio da imamo “vrlo modernu i sigurnu mrežu”, koja  zadovoljava potrebe potrošača.

No, ako se elektroenergetski sektor ne pojača, upozorava IEA, postoji rizik da bi zadovoljavanje rasta opterećenja podatkovnih centara moglo značiti kompromise s drugim ciljevima poput elektrifikacije, rasta proizvodnje ili pristupačnosti.

Lokacija, lokacija, lokacija

Kako su data centri veliki gutači energije i vode, iz rasprave bi se moglo pretpostaviti da bi njima lokacijski mogle gravitirati i nuklearne elektrane, kao i većim gradovima. Prijedlog zakona, naime, izričito kao prednost navodi “smanjenje gubitaka u prijenosu” i “povoljnije napajanje većih gradskih središta i energetski intenzivne industrije ili objekata”.

Lokacije će se detaljnije obraditi u Planu za razvoj nuklearne energije u civilne svrhe koji bi trebao biti vani u idućih godinu dana, ali će se određivati i u skladu s posebnim zakonom.

No, ovaj zakon navodi da se prilikom izbora lokacije “uzimaju u obzir informacije utvrđene prilikom već istraženih lokacija za nuklearne elektrane u Republici Hrvatskoj, lociranju nuklearne elektrane blizu velikih konzumnih područja i konfiguraciji i sigurnosti postojećeg elektroenergetskog sustava”.

Dragana Jeckov (SDSS) kazala je kako je “teško ne primijetiti da se mnogi izazovi ovog društva, uz ovaj, smještaju na lokacije gdje tradicionalno žive pripadnici srpske zajednice”. Za primjer je navela i vjetroelektrane, i brojne migrantske centre, i Trgovsku goru, odnosno vojarnu Čerkezovac, jedino planirano hrvatsko odlagalište nuklearnog otpada.

Naime, jedna od tri lokacije koje su se spominjale kao mjesto potencijalne izgradnje nove nuklearne elektrane je riječni otok Tanja na Dunavu, između Dalja i Erduta.

Jeckov je upitala koliki će i kakav utjecaj NE imati na rijeku Dunav. Podsjetila je da je Tanja kupalište koji posjećuju brojni ljudi u ljeto te pitala hoće li se razgovarati sa Srbijom, bar malo više nego s Bosnom i Hercegovinom po pitanju Trgovske gore. Kao najpovoljnija lokacija za vrijeme Jugoslavije ocijenjena je Prevlaka kod Ivanić-Grada, a spominjao se i otok Vir.

Zastupnici su podsjetili ministra i na austrijski primjer, gdje jedina nuklearka nakon izgradnje nije proradila zbog lokalnog referenduma.

Rokovi, otpad i cijena

Uz sva neriješena pitanja, Šušnjar je govoreći o rokovima izgradnje naveo da ne bi “lamentirao o rokovima” pa za primjer naveo Kinu koja, kako kaže, može izgraditi nuklearku za 58 mjeseci, a ostatak svijeta za 62 mjeseca. No, dosadašnja stvarnost je puno drugačija od ministrovih tvrdnji.

Više je zastupnika podsjetilo da i u najbogatijim i tehnološki najrazvijenijim zemljama Europe izgradnja konvencionalnog nuklearnog reaktora traje 15 do 20 godina. Marin Živković (Možemo) podsjetio je da je HEP-u za novi blok termoelektrane EL-TO bilo potrebno čak osam godina.

Hrvatska cilja do 2040. godine ispoštovati europsku namjeru proizvodnje 90 posto električne energije iz obnovljivih i nuklearnih izvora. To tada je ostalo samo 14 godina, a za budući nuklearni reaktor još nema ni lokaciju, ni dogovorenu tehnologiju, ni financijsku konstrukciju.

Nepoznanica je i cijena gradnje nuklearke, kao i kako će se ona kretati od prve lopate do puštanja u pogon. Živković je naveo više primjera u kojima su troškovi gradnje nuklearke umnogostručeni u odnosu na prvotni plan, kao i da nuklearne elektrane imaju goleme operativne troškove.

Za razliku od obnovljivih izvora, imaju i opasan otpad. Prema riječima ministra, Čerkezovac bi trebao riješiti sve probleme isluženog goriva, premda su bilo kakve garancije neobične kada se upare s činjenicom da je radioaktivni otpad aktivan tisućama godina. Živković je u konačnici kazao da je zabrinut da će, zbog preorijentacije na nuklearke, Hrvatska potisnuti obnovljive izvore u drugi plan i propustiti uložiti u tehnologije smanjenje emisija koje su već sada dostupne i daleko jeftinije.

Svi žele nuklearke

Što se neovisnosti o uvozu tiče, kao i priče o “domaćoj” proizvodnji energije, nuklearna renesansa izbjegava temu goriva, koje se ne proizvodi nigdje u EU. Pritom, ni Hrvatska ni Europa nisu se ovih dana prve sjetile nuklearki. Trideset i jedna zemlja obvezala se utrostručiti globalne nuklearne kapacitete do 2050. godine, dok su se Sjedinjene Države obvezale učetverostručiti svoje kapacitete u istom razdoblju [1, 2].

Tu su i velike tehnološke tvrtke s brzo rastućim otiskom podatkovnih centara, uključujući Microsoft, Google, Amazon i Metu. Njihovi se planovi kreću od sporazuma povezanih s postojećim reaktorima do budućih obveza oko malih modularnih reaktora, s raspoređivanjem ciljanim na prvu polovicu idućeg desetljeća.

Istovremeno, procjenjuje se da će 2025. globalna proizvodnja urana iznositi oko 60.000 tona, što je ispod trenutačnih potreba reaktora. Gledajući unaprijed, pritisci na ponudu se pojačavaju jer se očekuje da će proizvodnja iz postojećih rudnika značajno pasti između 2030. i 2040. zbog iscrpljivanja, a bez novih ulaganja u rudnike proizvodnja bi se mogla i prepoloviti. Rudnicima uranija može trebati i do 16 godina da se puste u proizvodnju.

No, vrijeme neće stati zato što Europa kasni. Pored svjetske utrke u izgradnji podatkovnih centara zbog umjetne inteligencije, Europa je tehnološki ovisna o SAD-u. Na čelu Amerike sada stoji čovjek koji je najavio aneksiju teritorija njene članice, a sklon je i arbitrarnom lupanju carina i najava embarga na bilo kakav znak neposluha. Jedan od načina da se izbjegne ucjena bila bi izgradnja vlastitih servera i druge digitalne infrastrukture, što također traje.

I za to treba puno struje. Kao, uostalom, i za energetsku tranziciju koja je u novoj, nuklearnoj fazi euforije tehnološkim deusom ex machina koji će je riješiti bez da se njome izravno bavi.

ISPRAVAK (13.3.2026.) – Izvorno je u ovom članku stajalo da je gradnja termoelektrane EL-TO u Zagrebu trajala osam godina. Članak je naknadno ispravljen kako bi bilo jasno da je u pitanju trajanje gradnje novog bloka termoelektrane EL-TO, upogonjenog 2023. godine.