SAD (opet) ulaže u fosilnu energiju više nego Kina. Kriv je AI

U Sjedinjenim Američkim Državama ove će se godine u fosilnu energiju uložiti oko 50 milijardi dolara. Po prvi put nakon mnogo desetljeća u SAD-u se u fosilnu energiju ulaže više nego u Kini.

Objavio je to Financial Times, pozivajući se na podatke iz još neobjavljene analize Međunarodne energetske agencije. Kineska ulaganja u fosilnu energiju trebala bi ove godine biti oko 3 milijarde dolara manja nego američka.

Jedan je to od učinaka vladavine Donalda Trumpa, čiji režim entuzijastično potiče potrošnju fosilne energije, sabotira projekte razvoja eksploatacije obnovljivih izvora energije te klimatske promjene naziva “prevarom”.

Takva politika rezultira rastom emisija stakleničkih plinova u SAD-u. Sjedinjene Američke Države dugo su bile najveći zagađivač atmosfere stakleničkim plinovima, dok ih Kina nije pretekla 2006. godine.

Najveći svjetski emiter stakleničkih plinova Kina ostaje sve do danas; ubrzana kineska industrijalizacija primarno je pogonjena energijom iz ugljena, najprljavijeg među fosilnim energentima. Kineske zalihe ugljena među najvećima su na svijetu.

Međutim, Kina istovremeno radi na smanjivanju svojih emisija, provodeći najbržu svjetsku tranziciju prema obnovljivim izvorima energije. Polovica svjetskog solarnog kapaciteta instalirana je u Kini. Gotovo sav kineski gospodarski rast trenutačno dolazi od ulaganja povezanih s energetskom tranzicijom.

AI industrija voli fosilna goriva

Sjedinjene Američke Države se, pak, kreću drugim smjerom; Trumpov režim demonstrira izrazitu bliskost s čelnicima industrije fosilnih goriva te entuzijastično potiče daljnju potrošnju fosilne energije. Rastu emisija ponajviše pridonosi neutaživa glad za energijom tzv. AI industrije, tj. podatkovnih centara koji su potrebni za treniranje i rad AI alata.

Kako piše Financial Times, rast ulaganja u fosilnu energiju u SAD-u primarno je rezultat povećane potražnje za plinskim turbinama, kao i rasta cijene samih turbina. U prvom kvartalu ove godine, američke su tvrtke, prema Međunarodnoj energetskoj agenciji, naručile turbine ukupnog kapaciteta 20 GW.

Podatkovni centri koji se projektiraju za potrebe AI industrije uglavnom imaju kapacitete veće od 1 GW. To znači da godišnje troše otprilike jednaku količinu električne energije kao i milijunski grad.

Gradnja jednog takvog centra najavljena je i u Hrvatskoj, u okolici Topuskog.

Problem s takvim podatkovnim centrima nije samo u tome što trebaju jako puno energije, već i u tome što rade neprestano. Zbog toga ih je teško napajati iz obnovljivih izvora, čija proizvodnja je periodična. Da bi se to postiglo, solarne panele ili vjetroelektrane trebalo bi upariti s baterijama kako bi se dio električne energije mogao pohraniti za upotrebu kad vjetar ne puše, a Sunce ne sja.

Tvrtkama koje grade podatkovne centre stoga je puno jednostavnije (i jeftinije) posegnuti za fosilnom energijom; plinska turbina proizvodi električnu energiju uvijek istim tempom, neopterećena klimatskim i vremenskim uvjetima. Rad takvih turbina doprinosi emisijama ugljičnog dioksida i metana, tj. dodatno rasplamsava klimatsku krizu.

Globalne emisije još uvijek rastu

Dostupni podaci, piše Financial Times, pokazuju da u SAD-u ne raste samo potražnja za zemnim plinom, već i za ugljenom. Ponovnom rastu popularnosti ovog najprljavijeg energenta doprinijele su krizne situacije koje utječu na cijenu i dostupnost fosilnih energenata, poput ruskog rata u Ukrajini ili američkog rata u Iranu. Za razliku od drugih fosilnih energenata, velika nalazišta ugljena postoje diljem svijeta, zbog čega je relativno jeftin i lako dostupan.

Rezultat svega toga je da globalne emisije stakleničkih plinova i dalje rastu. Na globalnoj su razini 2025. rasle za 1,1 posto. To znači da nećemo uspjeti ograničiti rast prosječne Zemljine temperature ispod +1,5 ℃ u odnosu na predindustrijsko razdoblje. Sav preostali ugljični budžet, unutar kojeg bismo morali ostati da ostvarimo taj cilj, potrošit ćemo u naredne tri godine.

Hoće li ta granica biti premašena privremeno ili trajno, još se ne zna. Ovisit će o ambicioznosti svjetskih klimatskih politika u narednim desetljećima, odnosno o tome koliko ćemo biti učinkoviti u zaštiti i obnovi prirode te tranziciji prema niskougljičnom gospodarstvu.