Ministar gospodarstva bi Hrvatsku transformirao u nuklearnu silu tehnologijom koja se možda neće ni razviti

Ministar gospodarstva Ante Šušnjar (Domovinski pokret) ima plan: Hrvatska treba postati nuklearna sila.

Šušnjar je u Dnevniku HTV-a pojašnjavao kako se to namjerava postići. Prvi korak je proširenje Nuklearne elektrane Krško u partnerstvu sa Slovenijom (o čemu se dugo priča, ali još je neizvjesno hoće li se ta skupa i vremenski zahtjevna investicija ikad doista realizirati), nakon čega bi trebalo slijediti ulaganje u male modularne nuklearne reaktore (SMR). Prema ranijim najavama koje su pratile osnivanje radne skupine za nuklearnu energiju u Šušnjarovom ministarstvu, prvi bi se SMR-ovi u Hrvatskoj trebali pojaviti za desetak godina.

Hoće li to tako doista i biti, u ovom trenutku nitko ne može garantirati. Tehnologija modularnih nuklearnih reaktora se, naime, razvija već desetljećima, ali još nije stigla do stadija komercijalne isplativosti.

U svijetu trenutačno postoje samo dva takva reaktora. Jedan, koji pluta na vodi, nalazi se u Rusiji. Drugi, kopneni, nalazi se u Kini. Obje države ulažu značajna sredstva u razvoj ove tehnologije, pri čemu se Kina smatra globalnim liderom.

Vlastite SMR-ove razvijaju i druge države; prema podacima Međunarodne agencije za atomsku energiju, diljem svijeta u procesu razvoja je više od 80 različitih tipova malih modularnih reaktora. Uz Kinu i Rusiju, u razvoju SMR-ova su najdalje odmakli znanstvenici u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi, Japanu, Južnoj Koreji, Argentini i Francuskoj.

Što je mali modularni nuklearni reaktor?

Mali modularni reaktori se od konvencionalnih nuklearnih reaktora razlikuju u nekoliko parametara, koji bi ih dugoročno mogli učiniti znatno isplativijima od postojeće tehnologije.

U gradnju nuklearnih elektrana je, naime, potrebno uložiti 15-ak godina i jednako toliko milijardi eura. Veliki je problem što ne postoji standardizirani dizajn, već se elektrana mora prilagoditi uvjetima terena na kojem se gradi, što često uzrokuje zastoje u radovima i probijanje rokova.

Pritom treba imati na umu i da nuklearnu elektranu nije moguće staviti bilo gdje. Za hlađenje reaktora potrebna je tekuća voda, zbog čega se konvencionalne nuklearke moraju nalaziti u blizini vodnih tijela.

Modularni reaktori, kako im i naziv sugerira, nemaju takve probleme. Njihova proizvodnja trebala bi biti standardizirana: u tvornici se proizvedu različiti moduli te se dopreme na željenu lokaciju, gdje se elektrana sastavlja i pušta u pogon. Takav način izrade trebao bi znatno smanjiti količinu vremena i novca koji su potrebni da se reaktori puste u pogon.

To ujedno znači da bi snaga tih reaktora bila znatno manja od snage postojećih nuklearki. SMR-ovima se smatraju reaktori snage do 300 MW, dok je kapacitet konvencionalnih nuklearki često i triput veći. Zbog toga je za hlađenje SMR-ova potrebno znatno manje vode, a lakše je primjenjivati i alternativne tehnike hlađenja (npr. korištenjem rashladnog plina ili tekuće soli).

Zagovornici SMR-ova među prednostima ove tehnologije ističu i smanjenu količinu nuklearnog otpada koju takvi reaktori proizvode u usporedbi s konvencionalnim nuklearkama. Smatra ih se dobrom opcijom za uklanjanje termoelektrana na fosilna goriva iz elektroenergetske mreže; osim što proizvode struju bez emisija stakleničkih plinova, mogu služiti i kao stalan te pouzdan izvor energije potrebne za balansiranje elektroenergetske mreže (čime bi se onemogućilo da zbog pada frekvencije u mreži dođe do nestanka struje kakav se nedavno dogodio u Španjolskoj i Portugalu).

Udaljeni od realnosti

Na papiru zvuči dobro, ali veliko je pitanje kako će izgledati u praksi. Prema planovima ministra gospodarstva Šušnjara, prve SMR-ove bi u Hrvatskoj mogli vidjeti već sredinom idućeg desetljeća. Međutim, trenutno nije sigurno hoće li itko uopće do tada biti sposoban proizvoditi i isporučivati male modularne reaktore.

U pitanju je tehnologija o kojoj se puno govori i piše te od koje se puno očekuje. Posebno velika očekivanja ima IT industrija, koja se nada da će upravo nuklearna energija pogoniti sve veće i brojnije serverske farme potrebne za razvoj tzv. AI tehnologije.

Nešto drugačije mišljenje ima Allison Macfarlane, bivša predsjednica američke Komisije za regulaciju nuklearne energije u mandatu predsjednika SAD-a Baracka Obame. Ona je 2023. objavila članak u kojem iznosi mišljenje da se radi o tehnologiji čijoj primjeni nećemo tako skoro svjedočiti. Smatra da smo od komercijalne primjene SMR-ova udaljeni više desetljeća, ako je uopće dočekamo.

Iznosi niz argumenata o skupoći i duljini razvoja SMR-ova na kojima temelji takvo mišljenje, a posebno apostrofira problem dostupnosti goriva. Naime, SMR-ovima je, ističe Macfarlane, potrebna posebna vrsta obogaćenog urana, kakvog na svijetu ne proizvodi skoro pa nitko; trenutačno je takvo gorivo moguće nabaviti samo u Rusiji.

Zbog toga Macfarlane smatra da tehnologija malih modularnih reaktora zapravo neće igrati naročitu ulogu u niskougljičnoj transformaciji naših elektroenergetskih sustava, nužnoj zbog sve razornijih učinaka klimatskih promjena. Puno je vjerojatnije da će energija budućnosti dolaziti iz obnovljivih izvora.

“Ako mali modularni reaktori (SMR-ovi) ne budu spremni za implementaciju u sljedećih deset godina, to ima dvije važne posljedice. Prva je ta da, s obzirom na dugotrajne razvojne cikluse ovih novih reaktorskih tehnologija, oni vjerojatno neće imati značajan utjecaj na smanjenje emisija CO₂ još desetljećima, zbog čega će njihova relevantnost u kontekstu borbe protiv klimatskih promjena biti sve manja. Još važnije, ako – kako pokazuje nedavno istraživanje – SMR-ovi budu znatno skuplji od solarnih fotonaponskih sustava, kopnenih vjetroelektrana, pa čak i geotermalne energije, kakvo će tada biti tržište za 20 ili 30 godina, kada će obnovljivi izvori energije vrlo vjerojatno biti još jeftiniji?”, piše Macfarlane.