Opća skupština UN-a: Klimatska kriza još uvijek se ne doživljava ozbiljno

Amerika gura glavu u pijesak, Europa se oko bitnih stvari sve teže dogovara, a Kina vrlo polako preuzima vodstvo. Tako se otprilike može sumirati odnos dominantnih svjetskih sila prema klimatskoj krizi nakon okupljanja u New Yorku povodom Opće skupštine Ujedinjenih naroda.

Očekivalo se, naime, da će zemlje potpisnice Pariškog klimatskog sporazuma predstaviti svoje “nacionalno utvrđene doprinose”, tj. klimatske ciljeve do 2035. godine na čije ih usvajanje obvezuje rečeni sporazum. Europska se unija, međutim, oko cilja za naredno desetljeće još nije uspjela usuglasiti, a Sjedinjene Američke Države su pod Donaldom Trumpom od klimatskih ciljeva ionako odustale. Kina je tako jedina od tri svjetske velesile predstavila konkretne ciljeve, ali onim što je obećano nisu nikoga naročito usrećili. 

Poricateljska Amerika

U svom govoru pred Općom skupštinom UN-a je Trump jasno dao do znanja da ga problematika klimatske krize ni najmanje ne dotiče. Klimatske promjene nazvao je “najvećom prevarom ikad počinjenom”, objasnivši i što time pokušava reći:

“Čitav globalistički koncept da se od uspješnih industrijaliziranih nacija traži da same sebi nanose bol i radikalno poremete svoja društva mora biti u potpunosti odbijen i to se mora dogoditi odmah”.

Borbom protiv klimatskih promjena, u Trumpovoj glavi, države same sebi nanose bol. Različita istraživanja pokazuju da je stvarnost upravo suprotna: ignoriranje klimatskih promjena društvima nanosi značajnu gospodarsku štetu, a zelena tranzicija najlakši je put prema budućem blagostanju [1, 2].

U skladu sa svojim poricateljskim uvjerenjima se američki predsjednik i ponaša: Trumpov režim nemilosrdno ukida financiranje za znanstveni rad vezan za klimatske promjene, razmontira institucije i ukida pravila za zaštitu klime i okoliša, obustavlja isplate sredstava namijenjenih poticanju zelene tranzicije (npr. za električna vozila ili obnovljive izvore energije), a usto je i po drugi put povukao SAD iz Pariškog sporazuma.

Što se tiče američkog režima, klimatske promjene nisu stvaran problem. U istu tu stvar Amerikanci pokušavaju uvjeriti i svoje međunarodne trgovačke partnere. Trumpov ministar energetike Chris Wright nedavno je na sastanku u Briselu uvjeravao europske lidere da su klimatske promjene “prenapuhane” te da bi se trebali opustiti i trošiti više novca na američka fosilna goriva.

Chris Wright otvoreno zagovara interese američke industrije fosilnih goriva. U njoj je bio i zaposlen prije nego se pridružio Trumpovom kabinetu. Prilično je stoga popularan među poricateljima klimatskih promjena, u čijim javnim događajima rado sudjeluje. Nedavno je tako realnost klimatskih promjena poricao na konferenciji Saveza za odgovorno građanstvo (Alliance for Responsible Citizenship), organizacije okupljene sa svrhom sabotiranja progresivnih političkih ciljeva, uključujući borbu protiv klimatske krize. O ozbiljnosti ove organizacije dovoljno govori činjenica da je među njenim članovima i kontroverzno-redikulozni autor self-help literature Jordan Peterson.

“Velika je tragedija da Sjedinjene Američke Države same sebe osakaćuju te dopuštaju Kini da postane globalni lider u suočavanju s klimatskom krizom”, poručio je bivši američki potpredsjednik i dugogodišnji aktivist za zaštitu klime i okoliša Al Gore.

Razjedinjena Europa

Za razliku od SAD-a, Europska unija ponosna je na svoje klimatske politike i ambiciozne ciljeve. Predstavlja se kao globalni lider u borbi protiv klimatskih promjena. Međutim, u zadnje se vrijeme pokazuje da je sve teže unutar Unije održati koheziju oko zelenih politika.

Vrlo jasno to ilustrira govor koji je u UN-u održala talijanska premijerka Giorgia Meloni. Njena stranka “Braća Italije” na ekstremno je desnom krilu političkog spektra, gdje se klimatske promjene negiraju praktički po defaultu.

“Neodrživi fokus na zaštitu okoliša gotovo je uništio automobilski sektor u Europi, stvorio probleme u SAD-u, uzrokovao gubitak radnih mjesta, omeo kompetitivnost te iscrpio know-how. A najgore od svega je što ukupno zdravlje našeg planeta nije poboljšano”, kazala je Meloni.

Stav talijanske premijerke odražava problem koji za klimatsku akciju predstavlja politički uspon ekstremne desnice. Kad je u prošlom mandatu europskih institucija – dakle Europskog parlamenta i Komisije – donesen Europski zeleni plan, bio je to rezultat tzv. zelenog vala, velikog porasta popularnost “zelenih” stranaka.

Međutim, nakon izbora 2024. godine, održanih u kriznim uvjetima prouzrokovanim štetom koju su europskim državama nanijeli pandemija kovida-19 i rat u Ukrajini, Europski se parlament ozbiljno nagnuo na desno, što najviše šteti upravo ambicioznosti europskih klimatskih politika. U takvim se okolnostima lideri europskih zemalja nisu uspjeli dogovoriti oko “nacionalno utvrđenog doprinosa”, tj. plana za smanjenje emisija do 2035. godine na koji ih obvezuje Pariški sporazum. Umjesto toga, Europska unija je na sjednicu UN-ove Opće skupštine stigla s obećanjem da će cilj definirati do kraja godine, tj. do UN-ove COP30 konferencije u Brazilu.

Nedovoljno ambiciozna Kina

Na koncu, tu je i Kina, trenutačno najveći svjetski emiter stakleničkih plinova. Kineski predsjednik Xi Jinping se Općoj skupštini UN-a obratio putem video veze, kako bi obećao da će Kina do 2035. smanjiti svoje emisije za 7 do 10 posto.

Međunarodne stručnjake za problematiku klimatskih promjena je kineski stav ostavio prilično razočaranima. Europski povjerenik za klimu Wopke Hoekstra kaže da se radi o “očigledno razočaravajućoj razini ambicija”.

“S obzirom na ogromni kineski otisak, to čini ostvarivanje svjetskih klimatskih ciljeva značajno izazovnijim”, kaže Wopke Hoekstra. Da bi se zagrijavanje Zemlje ograničilo na dodatnih 1,5 stupnjeva Celzijusa s obzirom na predindustrijsko razdoblje, Kina bi morala svoje emisije do 2035. smanjiti za barem 30 posto.

Kina se, međutim, odlučila nastaviti s već tradicionalno konzervativnim planiranjem vlastitog doprinosa borbi protiv klimatske krize. Stručnjaci ističu kako kineske vlasti i inače imaju naviku postavljati skromne klimatske ciljeve, kako bi ih u stvarnosti mogli nadmašiti. Izgledno je stoga da će Kina do 2035. smanjiti svoje emisije čak i više nego što su obećali, ali to i dalje nije dovoljno dobro.

Iako Kina provodi zelenu energetsku tranziciju najbrže među svim državama svijeta (a zbog čega već bilježi i značajnu ekonomsku korist), postizanje ciljeva na koje se veći dio svijeta obvezao Pariškim klimatskim sporazumom zahtijevat će da se smanjenje emisija stakleničkih plinova značajno ubrza, što nije moguće postići bez žurnog napuštanja korištenja fosilnih goriva.

Neambicioznost kineskog cilja za smanjenje emisija posebno je značajna u kontekstu u kojem se planiranje zelene tranzicije trenutačno događa: drugi najveći svjetski zagađivač atmosfere stakleničkim plinovima, Sjedinjene Američke Države, pretvaraju se da klimatske promjene nisu njihov problem, a druga dva velika azijska zagađivača – Indija i Indonezija – također nisu uspjele pred UN-om predstaviti konkretne ciljeve do 2035.

Iduća stanica Belém

Glavni tajnik UN-a António Guterres nije imao razloga da bude zadovoljan onim što je čuo na Generalnoj skupštini. Države članice upozorio je da se moraju kretati brže i poduzimati ambicioznije korake za smanjenje emisija, posebno kroz što brže usvajanje obnovljivih izvora energije.

Klimatska kriza postaje sve ozbiljnija, što se prvenstveno očituje kroz sve učestalije i razornije ekstremne vremenske pojave, a vremena za njeno rješavanje sve je manje. Nažalost, sjednica Opće skupštine UN-a pokazala je da kod globalnih lidera još ne postoji dovoljna količina političke volje za stvarno suočavanje s vjerojatno najvećim problemom suvremenog svijeta. Iduća prilika za pomak u dogovorima dolazi u studenom, na UN-ovoj klimatskoj konferenciji COP30 u brazilskom Belému.