Kako bogatstvo utječe na odnos prema klimatskim promjenama

“Kako države postaju bogatije, stavovi o klimatskim promjenama su sve više politički polarizirani”, naslov je rada nedavno objavljenog u Žurnalu okolišne psihologije.

Analizirajući anketne podatke iz 54 države prikupljene tijekom 30 godina, autori rada došli su do vrlo interesantnih saznanja: podaci pokazuju da je politička polarizacija oko klimatskih promjena veća u bogatijim državama, kao i da polarizacija raste kako države postaju bogatije. Također su potvrdili da je politički konzervativizam povezan s manjom zabrinutošću zbog klimatskih promjena, kao i da ta povezanost s protokom vremena postaje sve izraženija.

Evo kako Gabriela Czarnek, doktorica psihologije s poljskog Sveučilišta Jagiellonian, jedne od najstarijih obrazovnih institucija u svijetu, opisuje glavne nalaze studije:

“Bazirano na prijašnjim istraživanjima, znali smo da je stupanj političke polarizacije veći u bogatijim državama (što smo potvrdili i u našoj studiji). Ono što je novo jest da smo analizirali promjene unutar država i pronašli da polarizacija postaje intenzivnija kako države postaju bogatije.”

Zašto bogati ne brinu zbog klimatskih promjena?

Podaci na kojima se temelji ovaj zaključak dolaze iz tri izvora: redovitog međunarodnog istraživanja International Social Survey Programme (ISSP), Eurobarometra i američkog Istraživačkog centra Pew. Naša sugovornica Gabriela Czarnek u izradi studije surađivala je s dvoje kolega sa Sveučilišta Jagiellonian, psiholozima Małgorzatom Kossowskom i Szymonom Buckim, te Matthewom Hornseyjem s australskog Sveučilišta Queensland, specijaliziranim za istraživanje razloga zbog kojih ljudi odbijaju znanstvene spoznaje.

“Sveukupno gledano, negativna povezanost između konzervativizma i zabrinutosti zbog klimatskih promjena s vremenom je postajala izraženija. Važno je istaknuti da je rastuće blagostanje (odnosno veći BDP po glavi stanovnika) bilo povezano sa sve negativnijom vezom između političkog konzervativizma i zabrinutosti za klimatske promjene, čak i nakon što su se u obzir uzeli emisije CO2 po glavi stanovnika, obrazovanje i nejednakost u bogatstvu. Politička polarizacija u pogledu zabrinutosti za klimatske promjene također je bila izraženija u zemljama s većim emisijama CO2 po glavi stanovnika (što upućuje na ulogu oslanjanja na fosilna goriva), ali nije bila povezana s porastom emisija unutar pojedinih zemalja kroz vrijeme”, pišu autori u sažetku rada.

Gabrielu Czarnek upitali smo mogu li se nalazi njihovog rada tumačiti kao sugestija da bogatiji članovi društva namjerno izazivaju polarizaciju oko klimatskih promjena pokušavajući zaštititi svoje ekonomske utjecaje. Odgovorila nam je da su se u ovom radu bavili državama i kako kontekst svake pojedine države utječe na uvjerenja i stavove pojedinaca. Međutim, uputila nas je na prošlogodišnji rad svog suradnika, profesora Hornseyja, u kojem su analizirani podaci o zabrinutosti zbog klimatskih promjena u 121 različitoj državi.

Percepcija prijetnje, pokazuje Hornseyjevo istraživanje, puno je veća među ekonomski najranjivijim pojedincima i nacijama, onima koji imaju najmanje mogućnosti da prilagodbu na štetne učinke klimatskih promjena. Oni koji imaju više novca, skloniji su doživljavati klimatske promjene kao manji problem, ili u potpunosti odbacivati znanstveni konsenzus – koji upozorava da je prijetnja stvarna i hitna.

Doktoricu Czarnek upitali smo i što bi njeni nalazi mogli značiti za budućnost klimatske akcije, s obzirom na to da je jasno kako će upravo bogatiji slojevi društva u najrazvijenijim zemljama morati snositi glavninu troška rješavanja problema klimatskih promjena. Cijena tzv. zelene tranzicije bit će prilično velika, a od onih koji jedva imaju dovoljno novca za život se ne može očekivati da podnesu taj trošak.

“Upravo započinjem rad na projektu u kojem želimo istraživati upravo to pitanje – shvaćanje što građani u bogatim zemljama misle o plaćanju za klimatsku mitigaciju i prilagodbu u drugim dijelovima svijeta te jesu li voljni podržati takve transfere. U ovom trenutku ne znam odgovor na to pitanje, ali nadam se da ćemo imati podatke koji govore o tom problemu do kraja ove godine”, kaže Czarnek.

U međuvremenu je ipak moguće razmišljati o metodama za kojima možemo posegnuti da bi prevazišli učinke polarizacije o klimatskim promjenama.

“Nedavna je studija uspoređivala 11 različitih intervencija da provjeri koje su učinkovite, a koje nisu, na uzorku od oko 60 različitih država. Čini se da neke od tih intervencija, kao npr. smanjivanje psihološke distance prema klimatskim promjenama, naglašavanje utjecaja na buduće generacije, rade prilično dobro kad treba mijenjati uvjerenja i podršku za javne politike. Mislim da je naglašavanje stručnog konsenzusa korisno i vrijedno truda što se tiče mijenjanja uvjerenja, ali možda neće biti dovoljno da potakne akciju”, kaže Czarnek.

Zanimalo nas je i možemo li iz podataka koje su prikupili naučiti kakvu lekciju koja bi mogla dovesti do toga da se u budućnosti izbjegne ponavljanje istog uzorka, tj. rasta polarizacije oko klimatskih promjena kako raste bogatstvo pojedinih država?

“Nemam podatke koji bi mogli potvrditi to, ali pretpostavljam da je iznimno važno usredotočiti se na narativ i stvoriti jasnu poruku o tome što stručnjaci misle o toj temi. Mediji u tome igraju ogromnu ulogu. Mislim da je također važno istaknuti kako su manje imućne zemlje obično osjetljivije na klimatske promjene pa dinamika političke polarizacije oko klimatskih pitanja u tim zemljama može biti drukčija”, smatra Czarnek.

Utjecaj fosilne propagande

Upitana o razlozima zbog kojih je niža razina zabrinutosti oko klimatskih promjena povezana s političkim konzervativizmom, Czarnek kaže kako postoji više hipoteza kojima se to može objasniti.

“Jedno je objašnjenje da klimatske politike zadiru u preferencije i vrijednosti koje drže konzervativci (npr. odbojnost prema regulaciji, sklonost statusu quo). Drugo se usredotočuje na utjecaj političkih elita, odnosno na to da desno orijentirani političari i mediji, uz podršku industrije fosilnih goriva, ‘poučavaju’ svoju publiku da usvoji skepticizam”, tumači Czarnek.

Nema nikakve dvojbe da je industrija fosilnih goriva uložila ogromne količine novca i vremena da bi širila skepticizam oko realnosti klimatskih promjena; o tome smo detaljno pisali u našem serijalu o povijesti negiranja klimatske krize. Nalazi dr. Czarnek i njenih kolega sugeriraju da im se trud isplatio; postizanje konsezusa o nužnosti klimatske akcije u razvijenim državama, dakle onima koje su se najviše okoristile eksploatacijom fosilnih goriva i posljedičnim upumpavanjem stakleničkih plinova u atmosferu, znatno je otežano.

Trenutačna politička mapa svijeta jasno ilustrira razmjere tih problema; u Sjedinjenim Američkim Državama na vlasti je režim koji otvoreno negira klimatske promjene, a isto važi i za Rusiju, najveću svjetsku petro-državu. Europska unija pokušala je postati svjetski lider u odgovornom odnosu prema klimi i okolišu, ali jačanje političke desnice dovodi do smanjivanja ranije deklariranih ambicija. Najaktivnija u provođenju energetske tranzicije, najvažnijeg aspekta dekarbonizacije gospodarstva kako bi se obuzdao rast temperature, zasad je Kina (koja službeno ne spada u skupinu razvijenih zemalja), iako je ta država istovremeno i najveći svjetski zagađivač atmosfere stakleničkim plinovima (jer se i dalje uvelike oslanja na proizvodnju struje iz ugljena).

Istovremeno iz godine u godinu svjedočimo sve intenzivnijim učincima klimatskih promjena. Godina 2024. bila je prva u kojoj je prosječna godišnja temperatura bila za 1,5 stupnjeva Celzija veća od predindustrijskog prosjeka. Podsjećamo, glavni cilj Pariškog klimatskog sporazuma bio je upravo ograničiti porast temperature ispod granice od +1,5 °C. Taj cilj i dalje nije izvan dosega, ali vremena za gubljenje više nema. I što je još važnije, nema ni razloga za čekanje; nedavna analiza OECD-a i UN-a pokazuje da će sve države svijeta biti osjetno bogatije ako provedu tranziciju prema niskougljično gospodarstvu, nego ako propuste to napraviti.

Znanstveni konsenzus oko toga postoji, ali opća javnost u razvijenom svijetu (pa tako i u Hrvatskoj) još uvijek nije sasvim uvjerena. Tehnologija koja nam je potrebna da bi uspješno proveli zelenu tranziciju te sačuvali klimu i okoliš od daljnje devastacije nam je na raspolaganju, a postoje i primjeri te putokazi za implementiranje javnih politika koje su nam potrebne; nedostaju još samo solidarnost i volja globalnih političkih lidera da se ozbiljno ulove u koštac s ovim problemom.