Slučaj “Južna plinska interkonekcija”: Geopolitika jednog plinovoda
Južna plinska interkonekcija kontroverzni je energetski projekt koji spaja plinovodne sustave Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a gura ga Bijela kuća. Iza projekta stoje ljudi bliski Donaldu Trumpu, zbog čega su američke vlasti uspjele natjerati BiH na potencijalno koruptivne ustupke.
Christian Schmidt, visoki međunarodni predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, sredinom svibnja podnio je ostavku. Naknadno je medijima priznao da je to učinio pod pritiskom iz Sjedinjenih Američkih Država.
Američkim vlastima, dakle režimu Donalda Trumpa, bilo je važno riješiti se Schmidta kako ne bi mogao stajati na putu njihovim investicijskim planovima. Razlog zbog kojeg su Amerikanci odlučili izgurati Schmidta iz BiH je projekt Južne plinske interkonekcije, plinovoda s pratećom infrastrukturom koji bi trebao spojiti hrvatsku i bosansko-hercegovačku plinovodnu mrežu.
Kakav je značaj Južne plinske interkonekcije? Što njena gradnja znači za Hrvatsku, a što za Bosnu i Hercegovinu? Zbog čega je američkim vlastima toliko bitno da se ovaj plinovod izgradi? Zbog čega im je Schmidt u tome smetao? I što sve to skupa znači za borbu protiv klimatskih promjena? To su neka od pitanja na koja ćemo pokušati odgovoriti u nastavku ovog članka.
Trumpov plinski projekt
Hrvatska plinovodna mreža na jugu zemlje seže do Dugopolja. Južna plinska interkonekcija produžila bi taj plinovod preko Zagvozda i Imotskog do granice s BiH. S hrvatske je strane za to potrebno postaviti 74 kilometra novih plinovodnih cijevi. Za umrežavanje plinovodnih sustava dvije države, u BiH je potrebno izgraditi 169 kilometara plinovoda.
Predviđeni godišnji kapacitet plinovoda je milijardu i pol kubika, skoro sedam puta više od trenutačne potrošnje plina u BiH. Bosna i Hercegovina je 2024. uvezla oko 225 milijuna kubika zemnog plina. Vlastitih plinskih rezervi nemaju. Oko trećina potrošnje je industrijska, oko 25 posto otpada na energetiku, a oko 20 posto na kućanstva.
Gradnja Južne plinske interkonekcije je projekt koji se najavljivao godinama, ali dugo je bio na ledu zbog nemogućnosti postizanja političkog dogovora između Sarajeva i Mostara. Sporno je, naime, bilo pitanje gdje će se nalaziti i pod čijom će kontrolom biti kompanija koja bi upravljala novim plinovodom.
Hrvatski politički predstavnici, dakle bosansko-hercegovački HDZ na čelu s Draganom Čovićem, smatrali su da bi plinovod trebao biti pod njihovom upravom i ingerencijom. Predlagali su da se u Mostaru osnuje nova kompanija koja će upravljati novim plinovodom.
Vlasti Federacije BiH, dominantno bošnjačkog entiteta, smatrale su da je tvrtki koja upravlja plinovodom mjesto u Sarajevu, pod kontrolom bošnjačke političke elite. Njihov je prijedlog bio da se upravljanje plinovoda povjeri tvrtki BH-Gas, operateru postojećeg plinovodnog sustava u BiH.
Trumpova vlada pronašla je “solomonsko rješenje”: kompanija koja će upravljati plinovodom neće biti ni hrvatska ni bošnjačka, već američka. Amerikanci će plinovod izgraditi te dobiti koncesiju da njime upravljaju narednih 30 godina.
Posao je povjeren američkoj tvrtki AAFS Infrastructure and Energy, osnovanoj krajem prošle godine. Sjedište joj je u američkoj saveznoj državi Wyoming, iz javno dostupnih podataka nije jasno tko su vlasnici, ali zastupnici tvrtke su ljudi bliski samom Trumpu: odvjetnik Jesse Binnall, član pravnog tima koji je pred sudovima radio na dokazivanju Trumpovih neutemeljenih tvrdnji da je pokraden na izborima 2020. godine, te Joe Flynn, brat bivšeg Trumpovog savjetnika za nacionalnu sigurnost Michaela Flynna.
Direktor sarajevske podružnice AAFS-a Amer Bekan otvoreno tvrdi da njihov privatni projekt ima podršku Bijele kuće: “Predsjednik Trump se osobno na neki način založio i naložio svojim ministrima da se ovaj projekt završi”.
AAFS u BiH namjerava uložiti, tvrdi Bekan, čak milijardu i pol eura. Osim plinovoda, namjeravaju graditi i tri plinske termoelektrane. Plinovod, naime, nema smisla ako na njegovoj ruti ne postoje veliki potrošači plina. Velika je to investicija, ali ne treba sumnjati da će se višestruko isplatiti.
Hrvatsko-srpska koalicija
Sjedinjene Američke Države su gradnju Južne plinske interkonekcije podržavale i prije nego je Trump došao na vlast. Ranije je Washington, međutim, favorizirao isto rješenje za koje su se zalagali i u Sarajevu – da plinovodom upravlja BH-Gas.
Tome su se oštro protivili ne samo hrvatski, već i srpski politički predstavnici. Milorad Dodik za to nije htio ni čuti. Njegova je stranka ustrajala da se Južna interkonekcija može graditi samo usporedno s Istočnom interkonekcijom, novim kanalom za uvoz zemnog plina preko Srbije. Otkad su američki investitori ušli u priču, više na tome ne inzistiraju.
Slučajno ili ne, Dodik je otprilike istovremeno skinut s liste ljudi pod sankcijama američke države. Među onima koji su u Bijeloj kući lobirali za Dodika bio je i Michael Flynn, brat čelnog čovjeka AAFS-a Joea Flynna.
Plan Trumpove vlade prihvatila je i hrvatska strana, iako su im time propali planovi o osnivanju nove plinske tvrtke u Mostaru. Time nije samo još jednom potvrđena bliska koalicijska suradnja Čovićevog HDZ-a i Dodikovog SNSD-a, već su prokazane i njihove stvarne namjere, one vezane za ingerenciju nad upravljanjem bosansko-hercegovačkom državnom imovinom.
U dejtonskoj je BiH, naime, pitanje raspolaganja državnom imovinom već desetljećima neriješeno. Štoviše, od 2005. godine je na snazi Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom, nametnut od strane bivšeg visokog povjerenika Paddyja Ashdowna.
Bila je to izvanredna mjera, osmišljena kako bi se političke predstavnike triju bosansko-hercegovačkih konstitutivnih naroda natjeralo da sjednu i dogovore se oko zakona kojim će se definirati tko je ovlašten za raspolaganje državnom imovinom.
Međutim, svi dosadašnji pokušaji da se to i učini zapeli su na istoj prepreci: bošnjački politički predstavnici smatraju da bi državnom imovinom trebala upravljati središnja država; srpski i hrvatski politički predstavnici smatraju da bi ta ingerencija trebala biti na nižim upravnim razinama, tj. da bi o korištenju državne imovine na “svom” teritoriju trebali odlučivati politički predstavnici većinskih etničkih zajednica.
Dogovor oko korištenja državne imovine ključan je aspekt gradnje novog plinovoda. Većina cijevi mora proći preko državnog zemljišta pa netko mora odlučiti da je to prihvatljiv način korištenja državne imovine.
Visoki predstavnik Christian Schmidt naumio je konačno razriješiti to pitanje. Namjeravao je uspostaviti nezavisnu komisiju koja bi odlučivala u koje se svrhe može koristiti državno zemljište pod zabranom raspolaganja.
Čović je govorio da to nije dobar način rješavanja pitanja državne imovine u BiH. Dodik je prijetio da će, ako visoki predstavnik nametne okvir za korištenje državne imovine, odcijepiti Republiku Srpsku. Izguravši Schmidta s pozicije visokog predstavnika, Trump je riješio i taj problem.
Ostalo je, doduše, neriješeno pitanje ingerencije za donošenje odluke o gradnji plinovoda, ali i za to se pronašla premosnica: izglasan je Zakon o Južnoj interkonekciji u kojem je napisano da će plinovod graditi američka tvrtka AAFS te da investitor za korištenje državnog zemljišta neće morati platiti nikakvu naknadu.
Prostim okom je evidentno da se radi o prilično neuobičajenoj političkoj praksi. Bosansko-hercegovačka država se praktički odrekla dijela nacionalnog suvereniteta u korist američkih investitora. Krajnje je upitna i ustavnost ovakve mjere, ali Trumpove ljude to zasigurno ne zabrinjava; ako projekt na koncu i propadne, dobili su osnovu da od BiH potražuju pozamašnu odštetu.
Zarobljavanje plinom 2.0
Sjedinjene Američke Države godinama su promatrale kako Rusija obuhvaća Europu čvrstim plinskim zagrljajem. Bila je to briljantna strategija: čineći europske energetske sustave ovisnima o ruskom zemnom plinu, stvarali su prostor i za trgovinu političkim uslugama.
Ogromni prihodi od preprodaje plina mogli su se koristiti za potkupljivanje korupciji sklonih političkih elita. Države koje su se držale političke linije Kremlja mogle su dobiti plin po povlaštenim cijenama, što je njihova gospodarstva činilo konkurentnijima i olakšavalo ostvarivanje privrednog rasta.
Lideri SAD-a pokušavali su energetsku ovisnost Europe o Rusiji razbiti nudeći kao alternativu vlastiti plin, dopreman tankerima preko oceana u formi LNG-a. Dio te strategije bilo je i zagovaranje gradnje hrvatskog LNG terminala na Krku. Nisu bili naročito uspješni jer američke firme nisu mogle cijenom plina konkurirati ruskom državnom gigantu Gazpromu.
LNG je, naime, nužno skuplji od plina koji se doprema plinovodom. U njegovoj su cijeni troškovi brodskog prometa, kao i ukapljivanja, što se postiže hlađenjem ispod -160 stupnjeva Celzija. Na toj se iznimno niskoj temperaturi LNG mora održavati tijekom transporta, prije ponovnog uplinjavanja na prihvatnom terminalu.
A onda je 2022. godine pokrenuta druga etapa ruske agresije na Ukrajinu. Režim Vladimira Putina otvoreno je počeo koristiti plin kao polugu ucjene, pokušavajući obeshrabriti članice Europske unije od pružanja pomoći Ukrajincima. Članice EU-a to nisu mogle prihvatiti; donesena je odluka o postupnom napuštanju ruskih energenata. Nakon 1. siječnja 2028. godine, ruski plin više ne bi trebao ulaziti na EU tržište.
Godine 2021. je u Europsku uniju uvezeno više od 150 milijardi kubika ruskog plina. Lani je uvezeno 36 milijardi kubika. U istom razdoblju je uvoz američkog LNG-a skočio s 19 na 75 milijardi kubika. Do rata u Ukrajini Rusija je bila uvjerljivo najveći dobavljač plina koji se trošio u EU-u, zadovoljavajući 40 do 50 posto potražnje. Danas najviše plina koji se troši u Uniji, oko 30 posto, dolazi iz Norveške. Plinom iz SAD-a se pokriva četvrtina potreba država članica.
Američke tvrtke vjerojatno nikad neće na plinskom tržištu EU-a doseći udio koji je Rusija držala prije 2022. godine. Cjenovno je i dalje konkurentniji plin iz geografski bližih izvora: Norveške, Ujedinjenog Kraljevstva, Sjeverne Afrike, Bliskog istoka i Središnje Azije.
Američki političari stoga ne mogu očekivati da će unutar Europske unije ikad preuzeti istu polugu moći koja je donedavno bila u Putinovim rukama. Slučaj Južne plinske interkonekcije, međutim, pokazuje da je upravo to Trumpova namjera, kao i da u Europi postoje države prijemčive za ovaj oblik korupcijsko-geopolitičkog utjecaja.
Problem s plinom
U zarobljavanju Bosne i Hercegovine američkim plinom Trumpu asistiraju i hrvatske vlasti. Što se tiče HDZ-ove vlade, gradnja ovog plinovoda je u hrvatskom nacionalnom interesu. Financijsku logiku je teško osporiti: hrvatski krak plinovoda gradit će i njime upravljati državna kompanija Plinacro, a kad američki LNG s Krka počne teći prema BiH, mušterije iz susjedne države plaćat će naknadu za korištenje hrvatske transportne infrastrukture.
Iz perspektive aktivista za zaštitu okoliša, Hrvatska tako pristaje biti diler američkih fosilnih goriva u zamjenu za udio u distribucijskom profitu, usput povećavajući količinu stakleničkih plinova koji se emitiraju u atmosferu, čime se dodatno razbuktava klimatska kriza.
Takvo je tumačenje nedvojbeno točno, ali je i nepotpuno. Zemni plin, odnosno metan, puno je teže izbaciti iz uporabe nego druga fosilna goriva – ugljen i naftu. U mnogim je zemljama plin još uvijek nužan za stabilno funkcioniranje elektroenergetskog sustava te nezamjenjiv u dijelu energetski intenzivne industrije. Posebno je važan za proizvodnju mineralnih gnojiva, bez kojih bi svijet mogao prehraniti tek polovicu trenutačne populacije. Mnoga kućanstva koriste plin za grijanje i ne mogu si baš lako priuštiti prebacivanje na čišće izvore toplinske energije.
Budućnost bez zemnog plina je moguća: elektroenergetski sustav moći će se stabilizirati baterijama za pohranu obnovljive energije, a industrijske namjene metana moći će se zamijeniti vodikom. Međutim, tome će morati prethoditi velika infrastrukturna ulaganja: baterije treba kupiti i spojiti na mrežu, cjevovodnu infrastrukturu treba prilagoditi da bi se njome mogao transportirati vodik, a za proizvodnju “zelenog vodika” potrebni su elektrolizatori, prilično skupi uređaji koji omogućuju dobivanje vodika iz vode. Skoro sav vodik koji se u svijetu trenutačno troši također se dobiva iz zemnog plina, pirolizom metana.
Drugim riječima, zemni plin se iz energetike i gospodarstva izgledno neće moći izbaciti još desetljećima. Bosni i Hercegovini je stoga doista potreban alternativni dobavni pravac zemnog plina. Plin koji se trenutačno troši u BiH stiže iz Rusije, plinovodom Turski tok preko Bugarske i Srbije. Međutim, taj ruski plin u Bugarsku, članicu EU-a, od 2028. godine više neće moći ulaziti pa se neće moći ni dopremati u BiH.
Iako se povećanje potrošnje plina u BiH nikako ne može smatrati dobrom klimatskom viješću, to bi ipak moglo dovesti do određenih okolišnih i zdravstvenih benefita. Plan je, naime, da se plinom postupno zamjeni ugljen koji troše bosansko-hercegovačke termoelektrane.
Plin je prilikom spaljivanja nešto čišći od drugih fosilnih goriva, tj. emitira manje stakleničkih plinova nego ugljen ili nafta. Međutim, to važi samo kad se troši relativno blizu mjestu eksploatacije; recentna istraživanja pokazuju da LNG dopremljen preko oceana emitira otprilike jednako stakleničkih plinova kao i lokalno eksploatirani ugljen. Ipak, korištenje plina za proizvodnju struje ima i dodatnu prednost pred ugljenom: spaljivanje metana ne emitira sitne čestice koje zagađuju zrak. Prestanak korištenja ugljena u bosansko-hercegovačkim termoelektrana smanjilo bi zagađenje zraka u čitavoj regiji.
Gradnja dodatne plinske infrastrukture u BiH ne može se stoga otpisati kao sasvim besmislena ili isključivo štetna. Međutim, upućeni promatrač također ne može ni zaključiti da je projekt Južne plinske interkonekcije, onako kako je trenutačno postavljen, u interesu građana Bosne i Hercegovine. Njegova primarna svrha nije davanje zamaha gospodarstvu BiH niti stvaranje uvjeta za smanjenje zagađenja zraka, već evidentno pogodovanje privatnim interesima ljudi bliskih američkom predsjedniku Trumpu.
Sasvim je to u skladu s nedavno objavljenim zaokretom američke vanjske politike prema Balkanu. Amerikanci više nemaju niti deklarativni interes da u zapadnobalkanskoj regiji djeluju kao stabilizacijski faktor, već ih zanimaju samo modeli ekstrakcije što veće materijalne i političke koristi. Donald Trump je barem oko toga uvijek bio transparentan: prvo Amerika, a svi ostali nek’ se sami snalaze.
> > Slučaj Ukrajina: Ruke uvis, ovo je pljačka
> > Slučaj Etiopija: Borba za more, borba za energiju
> > Slučaj Iran: Još jedna priča o prljavoj energiji
> > Slučaj Janaf: Geopolitika jednog naftovoda