Slučaj Cipar: Plinski razdor na istočnom Mediteranu
Cipar je već pola stoljeća poprište sukoba između Grčke i Turske. Iako se često promatra kroz okvir etničkih tenzija, u pozadini sukoba su fosilna goriva. Nakon otkrića bogatih plinskih polja, ovaj sukob proširen je na skoro čitav istočni Mediteran.
Ciparska kriza traje već toliko dugo da su mnogi i zaboravili da postoji. Pažnja globalne javnosti zadnjih godina je usmjerena drugdje, prema mjestima intenzivnijih sukoba.
Tenzije oko Cipra u novije su vrijeme bile relativno niske, ali pojavljuju se signali ponovnog raspirivanja ovog višedesetljetnog spora. Glavni akteri su Turska i Grčka, ali odjeci njihovog sukoba obuhvaćaju gotovo čitav istočni Mediteran.
Svi uključeni zainteresirani su za istu stvar: nadležnost nad vodama Egejskog i Levantskog mora. Ne zanima ih toliko samo more, koliko ono što se nalazi ispod morskog dna.
Ciparska kriza uglavnom se objašnjava kroz prizmu etničkih netrpeljivosti Turaka i Grka, ali stvarni uzrok njenog raspirivanja i razlog dugogodišnjeg trajanja su fosilna goriva. Konkretno, ogromna nalazišta zemnog plina u mediteranskom podmorju.
Zametak sukoba
Godine 1974. u Egejskom je moru nađena nafta. S tisuću kilometara udaljenim Ciprom to otkriće ne bi trebalo imati nikakve veze. Međutim, svejedno je poslužilo kao okidač koji će dovesti do podjele otoka i međunarodnih razmirica koje do danas nisu razriješene.
Povijest Cipra prilično je duga. Nezavisna država postao je 1960., ali ljudi na tom istočnomediteranskom otoku žive najmanje 10 tisuća godina. Kroz stoljeća su se izmjenjivali strani vladari – Grci, Rimljani, Osmanlije, Britanci – ali sastav stanovništva već je dugo postojan. Dominantna su skupina ciparski Grci (kojih na otoku trenutačno ima oko milijun), a prilično brojnu manjinu predstavljaju ciparski Turci (kojih je oko pola milijuna).
Kroz stoljeća su etničke tenzije bile praktički nepostojeće. Stanovništvo je bilo pomiješano duž čitavog otoka. Zadnjih pola stoljeća to više nije tako: skoro svi ciparski Grci danas žive na južnoj, a skoro svi ciparski Turci na sjevernoj strani otoka.
Sporadični problemi među njima su se počeli pojavljivati u novije doba, s buđenjem nacionalizma u 20. stoljeću. Među ciparskim se Grcima rodila ideja ujedinjenja s Grčkom. Ciparski Turci odgovaraju izražavanjem želje za podjelom otoka.
Turska i Grčka tom tinjajućem etničkom sukobu isprva nisu pridavale značajniju pozornost. U svijetu koji se oporavljao najprije od Prvog, a onda i od Drugog svjetskog rata, imali su važnijeg posla. U ciparski sukob uvuklo ih je u drugoj polovici 20. stoljeća prokletstvo fosilnih goriva.
Čija je nafta?
Potencijal naftnog polja Prinos kraj otoka Tasos optimistično je nakon njegovog otkrića procjenjivan na čak 300 tisuća barela dnevno, više nego dovoljno za pokrivanje čitave grčke potrošnje. Takva razina proizvodnje nikad nije postignuta; maksimum od 30 tisuća barela dnevno dosegnut je tijekom 1980-ih.
Na drugoj obali Egejskog mora, Turska nije oklijevala. Odmah su, u proljeće 1974. godine, poslali vlastite brodove u potragu za naftom. U istraživanje su, međutim, krenuli u vodama koje Grčka smatra svojima. Turski su lideri, naravno, imali drugačije viđenje razgraničenja.
Dvije se države do danas nisu usuglasile oko toga tko ima suverenitet nad kojim dijelom Egejskog mora. Zbog toga su dvaput – 1987. i 1996. godine – došli na rub rata. No najprije su sukob s Egeja proširili na Levant. Nekoliko mjeseci nakon što je u vodama pored Tasosa nađena nafta, Cipar je podijeljen popola.
U srpnju 1974. godine, Ciparska nacionalna garda izvršila je vojni udar. Na vlast su postavili grčkog nacionalista Nikosa Sampsona, marionetu fašističke vojne hunte koja je tada vladala Grčkom.
U deklasificiranom dopisu američke obavještajne službe CIA iz 1975. godine, izbijanje ciparske krize se objašnjava upravo ranijim sukobom oko nafte u Egejskom moru. Grčkoj su državi bile potrebne tenzije na Cipru da preusmjeri pozornost vojno moćnijeg suparnika prema pitanju za njih mnogo manje značajnom od egejskih naftnih ležišta.
Vladavina terora grčko-ciparskog marionetskog režima bila je kratkog vijeka. Turska je odgovorila vojnom invazijom te podjelom otoka na grčki i turski dio. “Zelena linija” koja je povučena u ljeto 1974. na snazi je do danas.
Nemoćna da se suprotstavi turskoj vojsci, diktatura hunte u Grčkoj se urušila, a ista je bila i sudbina njihove ciparske ispostave. Sukob se privremeno primirio, ali nikad se nije sasvim ugasio. Produljivanje tenzija inspirirala su nova nalazišta fosilne energije.
Čiji je plin?
Danas znamo da podmorje istočnog Mediterana skriva ogromna ležišta zemnog plina. Ukupne se rezerve broje u bilijunima kubnih metara odnosno u milijardama eura.
Zemni je plin najprije otkriven u izraelskim vodama. Prvo, manje ležište pronađeno je 2000. godine, ali tada se još nije naslućivalo kakva se plinska bogatstva kriju pod Levantskim morem.
Deset godina kasnije, više nije bilo dvojbe u komercijalnu isplativost plinskih ležišta na istoku Mediterana. Dva vrlo velika plinska polja – Tamar i Levijatan – otkrivena su 2009. i 2010. godine, također pored Izraela. Naredne, 2011. godine u ciparskim je vodama nađeno plinsko polje Afrodita. Plinsko polje Zohr, još jedno veliko istočnomediteransko ležište, nađeno je 2015. u egipatskim vodama. Godine 2022. je u Izraelu, Egiptu i Cipru nađeno još nekoliko manjih ležišta. Dva nova velika nalazišta u moru južno od Cipra potvrđena su 2025. godine.
Potencijal ogromnog profita od eksploatacije zemnog plina odmah je rasplamsao geopolitičke tenzije. Libanon je zauzeo stav da bi dio izraelskih plinskih nalazišta trebao pripasti njima; taj je problem privremeno riješen sporazumom iz 2022. godine, postignutim uz posredovanje Sjedinjenih Američkih Država. Danas je, međutim, jasno da Izrael nije bio zadovoljan tim dogovorom.
Ohrabrene ponovnim useljenjem Donalda Trumpa u Bijelu kuću, izraelske vlasti pronašle su alternativno rješenje: pokušavaju vojno okupirati jug Libanona tj. pomaknuti svoju državnu granicu prema sjeveru. To bi posljedično pomaklo i pomorsku granicu, a nakon čega više ne bi bilo dvojbe kome sporne podmorske zalihe zemnog plina doista pripadaju.
Još bi veći problem za stabilnost istočnomediteranske regije, međutim, moglo predstavljati nezadovoljstvo Turske, koja se teško miri s isključivanjem iz sudjelovanja u plinskim profitima u svom južnom susjedstvu. Višedesetljetni spor s Grčkom turske vlasti proširuju i na druge novopečene plinske bogataše levantske regije.
Čije je more?
Južni, grčki dio Cipra danas pod imenom Republika Cipar uživa široko međunarodno priznanje i članica je Europske unije. Turska Republika Sjeverni Cipar je, pak, ostala mahom izolirana; njihovu državnost priznaje jedino Turska. Što se ostatka svijeta tiče, Sjeverni Cipar privremeno je odmetnuti dio ciparske Republike.
Da u moru oko Cipra nisu pronađena bogata plinska nalazišta, razmirice između dvije strane otoka dosad bi možda bile riješene. Međutim, “prokletstvo resursa” usmjerava Grčku i Tursku prema eskalaciji tenzija.
Zemni je plin, naime, vrlo vrijedan resurs. Više ključnih gospodarskih sektora bez njega praktički ne može funkcionirati: koristi se u proizvodnji mineralnih gnojiva, plastike, čelika i cementa; za generiranje električne energije u plinskim termoelektranama; kao izvor helija nužnog za proizvodnju poluvodiča tj. kompjuterskih čipova; kao sirovina u proizvodnji farmaceutskih proizvoda.
Sve države na obalama istočnog Mediterana stoga za sebe žele što veći dio kolača – u ovom slučaju to znači što više morskog teritorija. Stvorila su se dva suparnička bloka: s jedne su strane Turska, Sjeverni Cipar i (povremeno) Libija, a s druge strane skoro svi ostali.
Cipar je početkom 21. stoljeća krenuo u definiranje granica svog isključivog gospodarskog pojasa: najprije su se o razgraničenju na moru dogovorili s Egiptom (2003. godine), zatim s Libanonom (2007. godine), a na koncu i s Izraelom (2010. godine). S Grčkom takav dogovor formalno nikad nije postignut, upravo iz straha od eskalacije sukoba s Turskom, iako Grčka i Cipar u ovom sporu čitavo vrijeme funkcioniraju kao jedinstveni gospodarsko-politički blok.
Turska, naime, ne prihvaća granice isključivog gospodarskog pojasa Grčke i Cipra. Tvrde da bi turska nacionalna naftna kompanija TPAO zapravo trebala imati pravo na eksploataciju dijela podmorja koje svojataju Grčka i Cipar. Svoje su prohtjeve upisali u sporazume s nepriznatim Sjevernim Ciprom te s jednom od strana u libijskom građanskom ratu.
Ti sporazumi iscrtavaju nešto drugačije granice isključivih gospodarskih pojaseva u istočnom Mediteranu. Turska njima prisvaja dio voda koje svojima smatraju Grčka i Cipar, a Libija polaže pravo na dio egipatskog morskog teritorija.
Turska je, međutim, prilično usamljena u ovom sukobu. Drugu stranu, okupljenu u Istočnomediteranski plinski forum, podržavaju moćni saveznici: Europska unija, Sjedinjene Američke Države i dio arapskih zemalja.
Gospodarstvu Europske unije potreban je zemni plin te je podržala i gradnju predloženog Istočnomediteranskog plinovoda (EastMed), koji bi ciparska, egipatska i izraelska plinska polja spojio s grčkim i talijanskim kopnom. Ugovore za eksploataciju dijela ovih polja drže europski fosilni giganti: talijanski Eni, francuski Total i britanski Shell. Unosne poslove u istočnom Mediteranu su od Cipra, Egipta i Izraela dobili i američki fosilni giganti ExxonMobil i Chevron te katarska državna tvrtka QatarEnergy.
Zveckanje oružjem
Turska je u više navrata davala do znanja da se za svoje interesa u istočnom Mediteranu voljna boriti vojnom silom. Turski vojni brodovi ometali su potragu za plinom u ciparskom isključivom gospodarskom pojasu, a Turska je provodila i vlastite istraživačke misije u osporavanim vodama. Kad je ExxonMobil počeo pronalaziti komercijalno isplativa plinska ležišta južno od Cipra, čuvala ih je američka mornarica. Europska unija je Turskoj zbog agresivnog ponašanja u vodama istočnog Mediterana prijetila sankcijama.
Najnapetije bilo je 2020. godine. Zbog turskih prijetnji ciparskim plinskim poljima, istočnim je Mediteranom patrolirala francuska mornarica i avijacija. Na ljeto 2020. godine je zbog spora oko nadležnosti nad morem ispod kojeg leže plinske rezerve skoro izbio rat između Grčke i Turske.
Prema informacijama koje je objavio njemački tabloid Bild, vojni sukob je u zadnji čas izbjegnut zahvaljujući diplomatskim naporima tadašnje njemačke kancelarke Angele Merkel. “Teško je i zamisliti koliko je u nekim slučajevima tanka granica između vojnog sukoba i mirnog rješenja”, riječi su kojima se Merkel kasnije osvrnula na tu epizodu.
Još uvijek nitko ne može garantirati da je vojni sukob na istoku Mediterana sasvim izbjegnut. Turska nastavlja upućivati svoje vojne avione i brodove u osporavani ciparski teritorij. Cipar, pak, nastavlja graditi međunarodnu savezničku mrežu za obranu od vojno superiornog protivnika; Turska je četvrta najjača vojna sila u NATO-u, odmah iza SAD-a, Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva, jedine tri nuklearne sile unutar Sjevernoatlantskog saveza. U lipnju 2026. potpisan je obrambeni sporazum temeljem kojeg će se na Cipru smjestiti francuska vojska (uz već postojeću britansku vojnu bazu). Početkom 2026. Turska je optužila Grčku za “ilegalne aktivnosti” u moru kraj Krete, grčkog otoka na kojem se nalazi američka vojna baza, gdje Chevron traga za zemnim plinom.
Ciparskim bi se plinom trebalo početi trgovati od 2028. godine. Najprije bi trebao poteći plin iz bušotina konzorcija u kojem su ExxonMobil i QatarEnergy, a zatim bi na tržište trebao stići i plin koji eksploatiraju francuski Total i talijanski Eni.
Važnost zemnog plina u međuvremenu je dodatno porasla, zahvaljujući posljedicama američkog rata u Iranu: blokadi Hormuškog tjesnaca i šteti na plinskim postrojenjima u Perzijskom zaljevu. Kakvim god da sporazumom iransko-američki rat u konačnici završi, posljedice na plinskom tržištu osjećat će se godinama. Pretendenti na plinske profite u istočnom Mediteranu mogli bi to shvatiti kao poticaj za dodatnu eskalaciju sukoba, ne opterećujući se pritom pretjerano činjenicom da svijet zbog spaljivanja fosilnih goriva postaje sve vrući.
> > Slučaj “Južna plinska interkonekcija”: Geopolitika jednog plinovoda
> > Slučaj Ukrajina: Ruke uvis, ovo je pljačka
> > Slučaj Etiopija: Borba za more, borba za energiju
> > Slučaj Iran: Još jedna priča o prljavoj energiji
> > Slučaj Janaf: Geopolitika jednog naftovoda