Mediteranska prehrana – rješenje za zdravlje ljudi i planeta

Prilagodba klimatskoj krizi u budućnosti će zahtijevati velike promjene u načinu na koji proizvodimo hranu.

Način na koji proizvodimo i konzumiramo hranu na globalnoj je razini neodrživ; dok se baca oko trećine hrane proizvedene u svijetu [1, 2, 3], poljoprivreda i stočarstvo nastavljaju generirati goleme količine stakleničkih plinova te su ujedno glavni krivci za krčenje šuma i zagađenja tla pesticidima.

Jedan je to od razloga zašto je tema prehrane, u kontekstu teme klimatskih promjena, postala dio “kulturnog rata”, sve u svrhu borbe protiv mjera kojima bi se uhvatili u koštac sa sve toplijim svijetom. Dovoljno je samo pogledati kako je koriste desno orijentirani populisti u Italiji. Jedan od ministara iz vlade Giorgie Meloni tvrdi da meso uzgojeno u laboratoriju prijeti talijanskoj kulturi i tradiciji, dok drugi političari navode kako je sada, više nego ikad, “jesti talijanski” politički čin [1, 2, 3].

Temu mediteranske prehrane u toj su zemlji prihvatili takozvani gastronacionalisti koji temu hrane koriste u ideološkim ratovima. Ne čudi stoga da Alberto Grandi, sveučilišni profesor na Sveučilištu u Parmi, redovito izaziva bijes kod djela svojih sugrađana kada tvrdi kako je današnja mediteranska prehrana, u odnosu na realnost prehrambenih navika naših predaka, običan mit [1, 2].

Tim povodom odlučili smo popričati s Dubravkom Vitali Čepo, profesoricom Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta i članicom inicijative Znanstvenici za klimu. Tema nam nije gastronacionalizam u Italiji, već mediteranska prehrana.

Zanimalo nas je što je ona u suštini, kako se danas hranimo u odnosu na svoje pretke te koliko je taj tip prehrane klimatski prihvatljiv u pogledu ugljičnog otiska.

Što je mediteranska prehrana?

“U medijima se vjerojatno taj pojam koristi na različite načine i u različite svrhe. Međutim u nutricionizmu i dijetetici pojam mediteranske prehrane je vrlo jasno definiran”, objašnjava nam za početak Vitali Čepo.

Za razliku od zapadnjačke prehrane, mediteransku prehranu definira visok unos leguminoza, povrća i voća, a glavna masnoća u prehrani je maslinovo ulje. To konkretno znači da su, u odnosu na zasićene masti i polinezasićene omega 6 masne kiseline koje su previše zastupljene u zapadnjačkoj prehrani i predstavljaju kardiovaskularni rizik, u mediteranskoj poljoprivredi glavne masnoće monozasićene masne kiseline.

Obilježavaju je, nastavlja Vitali Čepo, i umjerena konzumacija alkohola (crnog vina), zanemariv unos jednostavnih šećera te mali unos mlijeka i mliječnih prerađevina. Mediteranska prehrana je, dodaje, u svojoj suštini semivegetarijanska; ona podrazumijeva mali unos mesa (naročito crvenog), a od animalnih proteina uglavnom se konzumiraju riba ili bijelo meso.

Suprotnost je to onome što se danas na Mediteranu jede, što pokazuje i primjer Italije.

Kako piše Politico, na vrhu talijanskog izvoza poljoprivredno-prehrambenih proizvoda prije deset godina bili su svježe voće i povrće, dok danas dominiraju vino, tjestenine, mliječni proizvodi te prerađeno povrće.

Zbog toga “ozloglašeni” profesor i autor Grandi navodi kako je teško usporediti hranu koju su Talijani jeli prije 50 godina s onom današnjom, koju se pak nastoji brendirati kao “tradicionalnu kuhinju”, iako s njom nema previše veze.

Kako su jeli naši stari?

Čitateljima koji dolaze iz ruralnih krajeva Hrvatske, mahom nerazvijenih kroz povijest, vjerojatno nisu nepoznate priče o manjku hrane koje brojne starije osobe pamte. Čovječanstvo se prije 60, 70 godina, priča Vitali Čepo, još uvijek u nekim dijelovima razvijenog svijeta borilo s nestašicom hrane, što se promijenilo nakon Drugog svjetskog rata.

Uslijed rasta ekonomskog standarda, hrana postaje dostupnija te se iskorjenjuju većina avitaminoza i deficita minerala koji su se javljali kao posljedica malnutricije. To je, objašnjava naša sugovornica, omogućila primjena pesticida te prelazak na industrijski način proizvodnje hrane.

No, takvi trendovi utjecali su i na promjenu sastava prehrane, ali i konteksta u kojem konzumiramo hranu.

“Na tržištu se javlja sve veći broj visokoprerađenih namirnica, izuzetno primamljivih organoleptičkih svojstava, npr. slatkiši, fast food i slično. Hrana na taj način postaje važna ne samo za postizanje nutricije i suzbijanje gladi, već postaje izvor izrazitog senzornog zadovoljstva, svrha druženja. Jedenje postaje način provođenja slobodnog vremena i popratna aktivnost svim vrstama druženja. Počinjemo sve više konzumirati kalorijski bogate, a nutritivno siromašne namirnice, i to u sve većim količinama”, kaže Vitali Čepo.

Dodaje kako istovremeno način života postaje sve više sjedilački te užurban, što povećava ovisnost populacije o polugotovim obrocima i brzoj hrani.

“U odnosu na naše pretke, mi jedemo više, jedemo više jednostavnih šećera, jedemo više mesa, jedemo više masti, jedemo više visokoprerađenih namirnica. Jedemo ne zato što smo gladni, već iz dosade, utjehe ili nesvjesno”, kaže.

Težina i klasa

Sve to dovelo je do rasta prekomjerne tjelesne mase i pretilosti.

Istraživanje Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) pokazalo je kako su Italija, Grčka, Malta i Španjolska – redom mediteranske zemlje – među prvima u Europi kada je riječ o prekomjernoj težini djece. Podaci pokazuju da sve veći problem s prekomjernom težinom djece ima i Hrvatska.

Dubravka Vitali Čepo objašnjava kako današnja djeca od ranog djetinjstva formiraju prehrambene navike usmjerene na visokoprocesiranu hranu, dostupnost jednostavnih šećera i praznih kalorija. Sjedilački način života takvo stanje dodatno pogoršava.

“Time se gube regionalne razlike i mi danas vidimo epidemiju pretilosti u mladoj populaciji u svim razvijenim državama”, kaže te dodaje kako je situacija malo drugačija kod odrasle populacije koja, u zemljama kao što su Španjolska, Italija i Grčka te u odnosu na kontinentalne zemlje, ipak bilježi niže stope pretilosti i prekomjerne tjelesne mase.

Statistika također bilježi kako je 2022. godine udio žena s prekomjernom težinom u EU bio manji za osobe s višim stupnjem obrazovanja, a u slučaju muškarca najniži za osobe s tercijarnim obrazovanjem. Zanimalo nas je kolika je poveznica između mogućnosti konzumacije kvalitetnih namirnicama te klasnog pitanja.

“Dostupnost kvalitetnih, svježih raznovrsnih namirnica je i financijsko pitanje, osobito u kontekstu porasta cijena hrane, kod nas ali i globalno. Smanjena dostupnost raznovrsnih namirnica, svježe, zdravstveno-ispravne hrane sve više postaje ključno političko, ali i ekološko pitanje. Ipak, treba naglasiti da prelazak na zdravije obrasce prehrane i zdraviji životni stil ne mora nužno biti skup”, kaže sugovornica koja navedene podatke objašnjava time što su osobe višeg stupnja obrazovanja osvještenije po pitanju zdrave prehrane.

Naime, takve osobe zbog prirode posla često imaju više vremena i mogućnosti posvetiti se pripremi obroka. Osim toga, količina slobodnog vremena i financije, smatra Vitali Čepo, dijelom određuju i razinu tjelesne aktivnosti, što je također ključan parametar u prevenciji prekomjerne tjelesne težine.

“Dostupnost zdravstvene skrbi je kod nas postala klasno pitanje. Nemojmo zaboraviti da naš javnozdravstveni sustav ne omogućuje nutricionističko savjetovanje i detaljnu procjenu nutritivnog statusa pacijenata, čak kada pacijent i ima prekomjernu tjelesnu masu, što je ključno za trajne promjene obrazaca prehrane”, kaže Vitali Čepo.

Ugljični otisak

Mediteranska prehrana prihvatljiva je i kada je riječ o ugljičnom otisku koji je znatno niži od onog zapadnjačke prehrane te nešto viši od ugljičnog otiska veganskog načina prehrane.

Zbog toga naša sugovornica smatra da mediteranska prehrana zauzima važno mjesto u kontekstu tranzicije poljoprivrednog sektora koja bi trebala ići u smjeru smanjenja bacanja hrane, promjene obrazaca prehrane u razvijenim zemljama, povratka semi-vegetarijanskoj prehrani te sezonskim cjelovitim namirnicama i neprerađenoj hrani.

Klimatsku prihvatljivost ovog tipa prehrane pokazuju i brojke koje nam je iznijela. Naime, prosječna emisija stakleničkih plinova za zapadnjačku prehranu u Europi kreće se između 4,0–6,5 kg CO₂ na dan po glavi stanovnika. Zemlje poput Francuske i Belgije, koje imaju visoku potrošnju mesa i mliječnih proizvoda, pokazuju najviše razine stakleničkih plinova (do 6,5 kg CO₂ na dan), dok se prosječan ugljični otisak mediteranske prehrane kreće u rasponu 2-4 kg CO2 na dan.

Navedene razlike, objašnjava, posljedica su male zastupljenosti mlijeka i mliječnih prerađevina te crvenog mesa u mediteranskoj prehrani, kao i usmjerenosti na sezonske lokalno dostupne namirnice.

“Tu je važno napomenuti da je mediteranska prehrana općenito puno prihvatljivija od prevladavajućih zapadnjačkih obrazaca prehrane i prema drugim parametrima, kao što su ekološki i vodeni otisak te potencijal eutrofikacije (prekomjernog zasićenja vodenih tijela hranjivim tvarima, op.ur.)”,  kaže Vitali Čepo.

Hrana i sve topliji svijet

Više puta smo na Klimatskom portalu pisali o promjenama koje se već događaju na Mediteranu, području koje se zagrijava znatno brže od ostatka svijeta [1, 2, 3].

Jadransko je more sve češće dom stranim i invazivnim vrstama, bioraznolikost rapidno opada, a klimatski ekstremi poput suše sve više utječu na poljoprivrednu proizvodnju. Upravo je taj sektor najugroženiji, prema nacionalnoj Strategiji za prilagodbu klimatskim promjenama RH. Oni koji se bave poljoprivredom morat će biti spremni na promjene, od odabira sorti koje sade do tehnologije usjeva.

Dubravka Vitali Čepo navodi kako se globalni prosjek proizvodnje neće znatno mijenjati do 2050. godine, budući da će klimatske promjene u nekim dijelovima svijeta poboljšati mogućnost proizvodnje hrane. Međutim, od 2025. godine zbog klimatskih se promjena predviđa globalno smanjenje mogućnosti proizvodnje hrane.

Za kraj, zanimalo nas je smatra li sugovornica da se Mediteran prilagođava tempom koji zahtjeva ozbiljnost klimatske krize.

“Rješenja postoje i provediva su, a jednina zapreka tranziciji je politika. Adaptacija poljoprivredne proizvodnje vrlo je važna i na tome se danas u mediteranskim zemljama puno radi. Međutim, bez učinkovite mitigacije i drastičnog smanjenja emisija stakleničkih plinova, sve adaptacijske mjere će već u bliskoj budućnosti postati beskorisne”, kaže Vitali Čepo.